Sve češći televizijski, kao i prilozi javnog informisanja uopšte, kojima se vojna problematika stavlja u fokus, tjeraju svakog žitelja Skandinavije na duboko razmišljanje.
U prvom redu postavlja se pitanje da li će dosadašnji kurs prema kome je socijalna država i mirnodopski aspekt života bio dominantan, dobiti u nekoj skoroj budućnosti radikalan zaokret. Zatim, kakve su posljedice te, zasada još uvijek blage militarizacije, na ekonomiju, te na političku agendu koja se takođe mijenja, i neće li ova društva koja su u dugom vremenskom periodu poznavala samo stabilnost, pretrpjeti takve promjene da će ih u skoroj budućnosti biti vrlo teško prepoznati?
U pozadini svega stoji rat Rusije protiv Ukrajine, koji se ovdje u Skandinaviji sagledava pored ostalog i kao rat vrijednosti dva sistema, rat demokratskih vrijednosti protiv tiranije, još malo pa rat dobra i zla. Ali, sve bi se nekako i moglo kontrolisati da se kriza nije proširivala, da nije došlo do sukoba Hamasa s Izraelom, do sve jasnijeg kineskog nastupa u svijetu koji se rapidno polarizuje, a tu je i potmula borba za prestiž u Africi i ostatku Azije i Okeanije.
SAD, ma šta im zamjerili u vođenju unipolarnog svijeta, uvele su naš svijet u eru ne samo relativnog, nego i stvarnog materijalnog blagostanja. Zbog toga će i biti interesantno da li se isplati rušiti u cjelini taj i takav svjetski poredak. To da pax americana, uspostavljena nakon pada Berlinskog zida, nije uvijek bila najbolja i najpravednija solucija za sve zemlje i pokrete, nema nikakve sumnje.
Ali, odgovornost za svijet kakav imamo snose svi, kako veliki, tako i mali igrači. Svi imaju obavezu da pravilno očitaju u kom pravcu idu događaji i gdje se treba pozicionirati, obzirom da je cijena pogrešne procjene visoka i brzo dolazi na naplatu.
Ono što je zanimljivo i ono na šta ovim tekstom želimo da ukažemo jesu moguće promjene koje će kao posljedica goreopisanog stanja biti sve evidentnije kad su u pitanju skandinavska drušva, pojedinačno i u cjelini, obzirom na princip spojenih posuda koji važi u ovom slučaju. Pod ovim se podrazumijevaju promjene u cjelokupnom civilnom sektoru društva, koji je permanentnim reformama u prošlosti toliko humanizovan da je postao neka vrsta brenda ovog dijela svijeta.
U scenariju prema kom će militarizacija biti nastavljena, što izgleda kao realna opcija, treba očekivati da neke od mekih vrijednosti ovih društava dođu pod udar. Polna agenda i mnogo toga što je posljednjih godina postignuto, moglo bi pretrpjeti, ako ne potpuni zastoj, a ono svakako stagnaciju, bez obzira na uvjeravanja političkih faktora u suprotno.
Mirnodopska klima i volja za društvenim eksperimentima rezultirali su novim i do sad neviđenim promjenama na ovom polju. Posljednjih godina otišlo se tako daleko da je i samo zakonodavstvo usaglašeno sa već uveliko promijenjenom praksom. Sadašnjom praksom o legalnoj promjeni pola uz akcept takvih tendencija izražen je ne samo kroz zakonodavstvo, nego i kroz akcept samog društva i njegovih institucija. Istopolne brakove, koje i sama crkva potvrđuje, čini se da niko više i ne dovodi u pitanje. Neka vrsta uniseksualne kulture kao da je svima, ako ne prirasla srcu, a ono je postala stvar koju prihvatamo zato što je tu. Pripadnici novih generacija jednostavno ne žele one norme za koje smo mislili da su nedodirljive i neupitne. Evo i jednog sitnog primjera iz dnevne prakse koji će potkrijepiti ovu tvrdnju: svi wc-ei u jednoj, građaninu svijeta prilagođenoj robnoj kući kakva je švedska Ikea, dostupni su pripadnicima oba pola. Na izlasku, ili ulasku u wc, kao pripadnica ženskog pola ne treba da budete iznenađena ako se sudarite s nekim bradonjom koji zakopčava šlic, ili obrnuto, da kao muškarac natrčite na kakvu djevojku koja upravo spušta suknju i popravlja svoj grudnjak.
Međutim, izgleda se da se stvari mijenjaju, i to u taktu sa sve potmulijim zvukovima projektila koji dopiru s ukrajinskog ratišta. Skandinavske zemlje su se, htjele-ne htjele, našle u nekoj vrsti procjepa. Dilemu koja glasi: kako odbraniti mirnodopske vrijednosti zapadnog svijeta, što je postalo nekom vrstom ratnog cilja, a s druge strane organizovati se na vojnom polju tako da se može parirati Rusiji, pokazalo se da nije nimalo lako razriješiti. Pokazalo se velikom istinom da baš i nije tako lako s riječi preći na djelo. Sama izdvajanja velikih novčanih sredstava i ogromne donacije oružja Ukrajini da ona uopšte može da nastavi rat, te nužan restart već zaboravljene ratne industrije u većini, ne samo skandinavskih, nego i evropskih država, nešto je što ne dolazi samo od sebe. Prosto zato jer se pored velikih novčanih sredstava traži i promjena samog usmjerenja društva. Čini se da je potrebna i sveobuhvatna redefinicija mirnodopske orijentacije ovih zemalja, čija društva su više decenija bila okrenuto gotovo u svom totalitetu upravo mirnodopskom sektoru.
Povremeni prilozi danske televizije o nekakvom pomaku u reetabliranju proizvodnih pogona namjenske industrije, konkretno, industrije municije u provincijskim dijelovima zemlje, pokazuju kako ipak nije lako promijeniti pravac društvenog kretanja preko noći i preusmjeriti ga u potpuno suprotnom pravcu.
Tu su i drugi aspekti militarizacije koja je van svake sumnje u toku, a za koju treba i vremena i sredstava da pokaže rezultate. Razmišljanje o proširenju vojne obaveze, kao i njeno provođenje u djelo, jedan je od važnijih momenata tog procesa. Kako regulisati samu vojnu obavezu u situaciji kad ne dolazi u obzir negacija polne jednakosti, kad i djevojke moraju biti dio svega, pa i dio ratnog mehanizma čija je vojna obaveza vrlo važan dio. Ova dilema je izražena u različitom regulisanju same vojne obaveze u pojedinim skandinavskim zemljama. Tako se, recimo, Švedska odlučila za vojnu obavezu koja doslovce poštuje polnu jednakost, pa već sada vojni poligoni vrve, kako od momaka, tako i od djevojaka. Bar tako nas uvjeravaju izvještaji švedske televizije. Danska je, ponesena opštim trendom, načelno prihvatila potrebe za dodatnim jačanjem vojne obaveze i ova sada traje 11 mjeseci, kao i načelnu jednakost polova kad je u pitanju vojna obaveza, s tom razlikom da će o provedbi ovog zakona odluku donijeti Folketinget tek nakon narednih parlamentarnih izbora.
Strah da će rastuća militarizacija i veliki paketi pomoći Ukrajini odvući fokus javnosti sa zelene agende, koja je postala nekom vrstom manifesta za većinu ovdašnjih političkih partija, rezultirao je nedavnim donošenjem velikog plana vlade socijaldemokratkinje Mete Frederiksen, poduprt gotovo svim partijama, koji se odnosi upravo na problematiku koju pokriva zelena agenda. Njime su najavljeni veliki projekti u poljoprivredi, s krajnjim ciljem da se velika polja, dosada bogato subvencionirana novcem iz EU kase, pretvore u šume i divlju prorodu, te da se nešto učini po pitanju maritimnih dobara, obzirom da su vijesti o nestajanju čitavih vrsta flore i faune u oblasti danskog akvatorija postale više nego zabrinjavajuće.
Na osnovu svega, napisanog i nenapisanog, rečenog i neizrečenog, može se zaključiti da ova dva sektora, mirnodopski i vojni, vode svojevrsnu utrku. Mirnodopskom za sada nekako polazi za rukom da održi ravnotežu, ukazujući na notorne činjenice poput one da za škole koje vape za renoviranjem već nema dovoljno sredstava, kao što i drugi sektori poput zdravstva i čuvanja djece pate od slične nestašice sredstava.
Interesantno je da se u ovim društvima koja su u današnjoj formi izrasla upravo na procvatu mirnodopskog sektora, jako malo ili nikako ne govori o miru i potrebi nalaženja mirne solucije u ovom velikom sukobu koji bukti na Istoku Evrope. U svakom slučaju, niko o tome ne govori otvoreno, pogotovo se to ne radi u onim državama Skandinavije koje poput Švedske imaju dugu industrijsku tradiciju. Onu, skopčanu s proizvodnjom velikih količina željeza i čelika, koja je, još koliko juče, činila ovu zemlju važnim vojnim faktorom. Štaviše, tu se mnogo otvorenije govori o neophodnoj militarizaciji i krajnje otvoreno pristupa svim pitanjima upravo vojnog aspekta. Naravno, ne treba sumnjati da krupni kapital gura ovu stvar oko militarizacije kroz politički sistem i navodi vodu na svoj mlin.
Evidentno u svemu je da tretman vremenskog faktora ima poseban značaj. Kako za samu Rusiju, ali i za one koji čine protivnički tabor. Od početne želje da se Rusija pobijedi što prije, za šta su događaji prve ratne godine dali dovoljno argumenata, prije svega zbog ruske površnosti i vjere da će sve završiti jednom jedinom vojnom operacijom, prešlo se na kombinatoriku i traženje dugoročne strategije koja će obezbijediti upravo takvo, pobjedničko, razrješenje situacije. Tražile su se istorijske paralele i ne bez razloga u više navrata je repliciran dokumentarni program o Krimskom ratu (1853-1856) u kom su evropske sile zajedničkim naporima pobijedile upravo Rusiju, koja se nakon revolucije 1848/49, zahvaljujući činjenici da je pomogla reakcionarnim režimima Evrope, nametnula kao hegemon. Neko ko velikim dijelom vedri i oblači njenom sudbinom.
U želji da se militarizacija ovih društava ubrza, pojedine vlade skandinavskih zemalja počele su i sa povremenim direktnim obraćanjem stanovništvu. Uslijedile su molbe da se očiste stara skloništa, ili pak nabave zaštitne maske i sl. Tako je danska vlada zatražila da sva domaćinstva ima da nabave hranu dovoljnu za tri dana, rezerve vode, specijalne punjače telefona, te da imaju novčani iznos u visini od 6000 kruna u slučaju da dođe do hakerskog napada.
Ubrizgavanje adrenalina i širenje svijesti da je ukrajinski rat tu, na pragu, za sada je čini se pod kontrolom, stanovništvo mirno i bez veće panike slijedi vladine instrukcije, ali se osjeća da nešto ipak nije kako valja. Kao da iz pozadine odjekuje davno izrečeno Ničeovo upozorenje koje glasi: “U svakom čovjeku postoji čudovište, i ono se budi kad mu stavite mač u ruke”. Nadati je se da će ova trka s vremenom ići ipak u korist mira i da to čudoviše ovaj puta neće dobiti neophodnu šansu da se još jednom u evropskoj istoriji probudi.
Bonus video:
