Sad je pravi trenutak da se sjetimo riječi Tomasa Mana: “Avet posrće na ivici rugla.” Teško da nam išta može preciznije približiti strahotu u kojoj se svijet obreo. Globalni kapitalizam je uzrok koji generiše pogubne posljedice, ukoliko to nećemo, odbijamo da uvidimo, pogled će nam se raspršiti i registrovati realnost pomračenih posljedica, da li su to djeca koja se rađaju u paklu pojasa Gaze, ili topljenje ledenog pola, ili izumiranje vrsta... Dakle: u sumraku svijeta, etička je dužnost pribrano misliti, čak i u Hadu preispitivati stvari, kako veli Sokrat.
Situacija je sljedeća: iz Gaze svakodnevno stižu vijesti o masakru, imamo i atentat na Donalda Trampa, Marin le Pen nakon izbora obećala dolazak na vlast već na sljedećim (možda i prije), artificijelna inteligencija je u nezaustavljivom usponu - da li je to dominacija na ratnim frontovima, istraživanje svemira, implantacija mozga, pa sve do potpune digitalne dematerijalizacije stvarnosti. Postoji pregruba strana moći (ekstremno dominantni oblik izvlačenja profita iz svega), i ona nešto suptilnija, virtuelna, kibernetička i operativna: rad preko Mreže umrežava syber-dilera iz Kine, ništa manje - syber-teroristu koji lažnim mejlovima napada državne institucije, tako da stvarnost jeste sistem protoka kroz koji ‘prolazi’ raketa koja prati zadatu komandu ili fentanil koji razara zavisnike duž SAD-a, poručen preko dubokog neta.
Kako god gledali na stvari, jasno je da savremenost jeste do kraja dehumanizovana, i paradoksalno je što je uzrok tome - ‘višak komunikacije’ koja je, kako vidimo, potpuno kontrolisana: ne postoje, dakle, dva bloka, već jedna medalja sa dvije strane, utoliko prije još jedino kapitalizam ima izlaz/prolaz. Njegova ideologija jeste lažna, no, emotivne investicije koje u nju inkorporiramo u svakoj raspravi, jesu stvarne. Tako smo uvijek uvučeni, nema distance niti predaha, kao što je nalog - uživaj, tako je i - djeluj. Pa ipak, kako sa - uvida preći na čin, ostaje istrajno pitanje bez odgovora.
Ostatak, što će reći cijeli svijet zahvaljujući radu globalnog kapitalizma ostaje zaglavljen u narastajućem neredu, haosu, političkom, ekonomskom, religijskom; konstantno smo u debatama, preplavljeni informacijama, što je jasan znak da smo redukovani na komentatore, i/ili: publiku koja ima pravo glasa dok isti nema nikakvog uticaja ni na šta.
Šta su nam, dakle, pokazali izbori u Francuskoj? U pitanju je nešto veliko... Naime, stvaranje združenog, široko različitog bloka je moguć samo onda kad oni na vlasti nemaju šansu da uzmu apsolutnu vlast. Ok, šta to može da objasni modernom građaninu? Da je, zbilja, jednako tako moguće da se udružimo, kao prije svega politička bića, protiv onoga što sama politika nudi, a uvijek je već to podjela, kao ono što bi trebalo da nam omogući - građenje identiteta, stava, glasa. Ako vlast ima interes, imamo ga i mi, koji ne samo da trebamo kontrolisati vlast kao naš servis, već uvijek pokazivati da smo poslodavac koji je birao politički servis prema kompetentnosti i stručnosti, itd.
Nije Asanžova krivica (niti ikako može biti) što nema ‘uzbunjivača’ i svjetskih ‘zviždača’, on nam je pokazao kako stvari djeluju tamo gdje se kreiraju, kolika je stvarna moć korporacija, privatnog kapitala, i dokle politika ide u služenju i zaštiti interesa zvaničnih moćnika. To što smo, pak, izabrali da građanski djelujemo tako što ćemo - svoja prava ograničiti na kontrolu gdje se odlaže plastični, gdje papirni otpad, kako se djeluje u javnom prostoru, kako zaštiti ugrožene vrste (i pored toga pčele nestaju bez kojih svijet nije moguć), naš je problem, jer smo zbog čuvanja ličnog interesa maksimalno suzbili polje konkretnog djelovanja. Liberalni konzervativac nipošto ne bio smio biti popustljiv prema razbijanju liberalizma na stotine lažnih pokreta kojima se u ovim kriznim vremenima daje potpun prostor, jer je sada politika zelenih kao bitnija od politike koja će povjerenje građana iskoristiti u svrhe smirivanja svih na sve strane raspaljenih strasti.
Jedan od glavnih, predvodećih problema iz kojeg ulančano nastaju ostali, svakako je u sljedećem: zašto liberalna-demokratija stoji na strani stalnog profita kapitalizma, neizostavno proklamujući univerzalne vrijednosti kojem pozajmljuje glas kojim se one predstavlju?
Kad stvari sagledamo nešto rezervisaniji, upitajmo se: je li veći problem atentat na Trampa, ili to što H. Kamala sigurno neće ući umjesto Bajdena u trku za lidera Amerike? (Ovdje se misli na problem u kojem se danas nalazi sama Amerika, a što se itekako reflektuje na ostatak svijeta.)
Pošto se ovakve stvari odvijaju u ‘kolijevci demokratije’ (koju uspavljuje kapitalizam), šta onda očekivati da će se događati u Sudanu, ili drugim zemljama, Sjevernoj Africi, ili u onima koje su u totalitarnom sistemu potpuno progutane od strane više nego represivne (monstruozne) vlasti.
Izuzetno je zabrinjavajuća tako očigledna - kolektivna neutralnost svih nas koji se stalno odričemo odgovornosti time što praktikujemo ‘filozofiju’ kako će se, već, stvari nekako same od sebe riješiti. Kad je riječ o klimatskim promjena, izumirućim životinjskim vrstama, geopolitičkoj situaciji koja je na ivici da eskalira u eksploziju koja bi značila kraj, u doslovnom smislu, naše konkretne i istrajne reakcije uporno izostaju. Samo, dakle, onda, kad nas mobiliše politika ucjene, kao u slučaju Francuske (ili će Francuzi birati protiv ‘neofašizma’, protiv politike nazadovanja do nestanka, ili neće, što onda nikako nije izbor), građansko se počne ulivati u široko modelovani savez od različitih političkih opcija koje su garant pobjede. Da, ali ne naše! (Kako, na primjer, sami Nijemci gledaju na to što su u njihovoj zemlji postavljene ‘konvencionalne rakete’ koje su otvorile priču o ‘hladnom ratu’? Da li će povodom toga učiniti nešto, imaju primjer koji su dali farmeri, tako što su se pokrenuli u pravcu odbrane svog rada i prihoda, ili će nastaviti da ignorišu zastrašujuću situaciju?)
Pogledajmo i samo se za tren upitajmo: koja zemlja danas nije u dubokoj krizi? Amerika, EU vodeće zemlje, Rusija koja je u ratu, Izrael koji pokazuje svoju najtamniju stranu... Na šta to može izaći, i da li se ovaj krvavi karneval kapitala može ikako zaustaviti?
Međutim, naprosto je nestvarno koliko se samo strategija primjenjuje kako bi se - održao - ovaj nered i katastrofa, pa se ništa manje razvija i taktika u kojoj se megazvijezde stavljaju u medijsku mašineriju odakle pozivaju građane da djeluju protiv onoga što je predstojeća prijetnja, od Mbapea do Tejlor Svift, koji su bezmalo postali par ekselans politički aktivisti savremenog doba.
Pošto se i Džordž Kluni trgnuo i napisao šaljivo-oštru kolumnu za New York Times (udeljujući savjet Bajdenu da izađe iz trke), čekamo samo analizu jednog Džastina Bibera, i osudu atentata na Trampa. Do tada, nemojte poput autora ovoga teksta dangubiti po portalima jer možete naletjeti na sljedeću, visokoosvješćenu polemiku povedenu između žene i muškarca, u kojoj drugi pol bez ostatka zagovara da se sve prirodno favorizuje i podržava jer priroda ima svoje razloge, dok muškarac na sve odgovara kako u tom slučaju nipošto ne bi trebala da brije noge niti čupa trepavice.
Bonus video:
