Ko je ikada ušao u Crnogorsko narodno pozorište ili posjetio ma koji drugi pozorišni događaj, primijetio je i upamtio Stevana Radusinovića. Miran, pronicljiv, osoben, autentičan, bio je čovjek čija je duša živjela pozorište. Stevan Radusinović napustio je životnu pozornicu u nedjelju, 4. avgusta, preminuo je iznenada u 47. godini.
Djeluje da mu je u ovoj drami dodijeljena pogrešna uloga, jer je pred njim definitivno bilo još mnoštvo onih koje je trebalo da odigra, dok ga je “uloga života” tek čekala, ona u kojoj bi dosegnuo sopstvene visine i briljirao spektrom glumačkih vještina koje je gajio. Pa ipak, sa svakom ulogom je svojom energijom, harizmom i širokim dijapazonom glumca u sebi, okupirao pozornicu i probijajući granice mraka. Kao da je njegova glumačka sposobnost bila toliko velika da je reditelji nijesu mogli smjestiti u jedan predviđen i zaokružen lik, već je zahtijevao poseban umjetnički tretman, dimenziju, slojevitost i pristup istine, originalnosti, ljubavi i teatra.
“Beskrajno talentovan, inspirativan, duhovit, vedar, pun ljubavi... Stevan mi je bio prvi na svim muzičkim probama, bez obzira da li je muzika koju je za tu predstavu trebalo da izvodi bila prilagođena njegovom opsegu glasa, tonalitetima, trenutnom psiho-fizičkom stanju, ulozi u predstavi... Uvijek je bio prvi na upjevavanjima, muzičkim probama, snimanjima u studiju... Davao je... Ne, darivao je sve što čovjek zna i može dati”, priča “Vijestima” kompozitorka Vjera Nikolić.
Jedan je od onih glumaca koji nije propuštao nijednu premijeru, koji je pratio svaku gostujuću predstavu, svaki festival, ali i otvoreno govorio o svim djelima. Njegova iskrena i promišljena kritika bila je vrijedna učiteljskog savjeta.
“On je bio čisti osmijeh, proljeće, sjaj čiste duše, onaj od koga učiš, onaj koji zna, onaj koji osjeća svog kolegu, prijatelja... Gromada ljudska i glumačka! Stevan je onaj koji se pamti, onaj koji pleše kao vilenjak. Njegov raskošni talenat činio je da scena vrvi od novog života... Sve je s njim bilo mirno, lepršavo, kao obojeno proljeće s pjesmom osmijeha, a i suze su s njim bile s osmijehom”, rekla je “Vijestima” glumica Branka Otašević.
Podgoričani su ga redovno mogli sresti i tokom šetnje gradskim parkovima, samog ili sa svojim psima, ostavljao je upečatljiv utisak.
“Kad bih ga pozvala na ručak ili večeru povodom proslavljanja uspješne premijere, na pitanje: “Šta jedeš, Stevane?” odgovorio bi: “Ništa što ima oči i ima majku”. Kad bi se vratio sa svojih putešestvija po svijetu, a njemu najdražim, po Indiji, došao bi s pregrštima nakita i najmirisnijih začina da nas, drugarice, daruje. Kad bi ‘nestao’ na neko vrijeme, obavezno bi se poslije nekoliko dana javljao s obavještenjem da je opet, opet, i opet..., spasio i udomio ostavljenog i ranjenog psa, mačku, pticu... Ili da je, s jednom našom drugaricom, išao da psa koji je maltretiran otme od vlasnika i da ga, obavijestivši policiju, preda veterinaru ili udomiteljima. Nikad i ni zbog čega se nije žalio, da ne bi svoju svetu umjetnost nečim ličnim uznemirio”, naviru sjećanja Vjeri Nikolić dok čitaocima “Vijesti” približava Stevana Radusinovića.
Stevan Radusinović rođen je u Podgorici. Bio je student prve generacije glumaca Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, u klasi Bora Stjepanovića.
“Tamo gore čeka ga Ive (Ivana Mrvaljević), da zajedno odu na probu i sačekaju nas da opet zaigramo... Do tada, sijaj mi prijatelju”, poručila je Otašević podsećajući i na rano preminulu glumicu.
Tokom karijere Radusinović je ostvario upečatljive uloge na svim pozorišnim scenama u Crnoj Gori, da bi 2001. postao stalni član Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) i to bio sve do 2019. godine. Iz te kuće juče su saopštili da će glumac niti sahranjen u krugu porodice i izrazili najdublje saučešće.
“Bio je umjetnik autentičnog glumačkog habitusa, jedan od omiljenih partnera na sceni, strpljiv, inovativan, uvjerljiv i snažan. Krasila ga je velika posvećenost svakoj ulozi i predstavi, duhovitost, izuzetno obrazovanje i strast prema pozorištu i umjetnosti”, saopšteno je juče zvanično iz CNP-a.
Oni su podsjetili da je Radusinović 2023. godine na FDU Cetinje upisao master studije na odsjeku za Pozorišnu režiju u klasi red. prof. Radmile Vojvodić. U autorskom projektu Borisa Liješevića ”D(r)ugovi”, kojim će biti otvorena 71. sezona CNP-a, bio je angažovan kao asistent režije.
Gradsko pozorište Podgorica iznijelo je zahvalnost što je godinama bio “prijatelj i divan saradnik” te kuće.
“Dragi naš Stevane, druže, kolega, prijatelju pozorišta. Pamtićemo te po ljubavi prema pozorištu, lojalnosti prema kolegama, profesionalizmu, kao čovjeka s najdivnijim smislom za humor! Pričaćemo budućim generacijama o tebi, tvojoj besprekornoj inteligenciji i tvom divnom biću”, saopštilo je juče Gradsko pozorište Podgorica.
Ministarka kulture i medija Tamara Vujović uputila je telegram saučešća ističući da je crnogorska pozorišna scena, preranim odlaskom glumca Stevana Radusinovića, izgubila dramskog umjetnika “autentičnog glumačkog izraza, čiji se stvaralački raspon ogledao u maestralnim interpretacijama, dok je istovemeno zauzimao istaknuto mjesto u crnogorskoj kulturi”.
“Kao dugogodišnji član nacionalnog teatra Stevan je snažnim umjetničkim pečatom ostavio neizbrisiv trag u pozorišnim predstavama od kojih se posebno izdvajaju ‘Lažni car Šćepan Mali’, ‘San ljetnje noći’, ‘Don Žuan’, ‘Šćeri moja’, ‘Zločin i kazna’, ‘Višnjik’, kao i ‘Smrtni grijesi’. Crnogorska kulturna scena je izgubila istaknutog umjetnika i profesionalca, koji je svojim talentom i posvećenim radom pomjerao granice u interpretaciji i pružio značajan doprinos razvoju domaćeg teatra”, navela je Vujović u telegramu.
Važnu ulogu Radusinović je ostvario u predstavi “Čekajući Godoa” koju je u CNP-u 2019. postavio Diego de Brea. Iako je “slučajno” završio u podjeli, proces i djelo su ga posebno radovali, otkrio je “Vijestima” u jednom intervjuu. Pored te, igrao je u mnogim drugim predstavama, u svim crnogorskim pozorišnim kućama i sarađivao je s eminentnim rediteljima. Među posljednjim predstavama su: “Pokojnik” Egona Savina, ”Posjeta” Aleksandra Morfova i “Ja sam ona koja nisam” Vita Taufera. Brojne su uloge i na televiziji i filmu, bilo u domaćoj ili stranoj produkciji... Maestralnu ulogu manipulativnog oca i supruga odigrao je u crnogorskoj drami “A što će mi muž” koja je predstavljena u formi filma i serije.
Zatečeni tužnom viješću, brojne kolege ostaju nijeme, dok je veliki broj onih koji ne mogu a da ne kažu nešto o njemu, pa su društvene mreže pune emotivnih riječi... Mnogi se opraštaju od Radusinovića ističući njegovu sposobnost i da nasmije i rasplače, sasluša i ispriča, spozna i proširi.
Ministarka je istakla da će Radusinović ostati upamćen kao čovjek jedinstvenog umjetničkog rukopisa, voljen među kolegama i publikom.
“Smrt umjetnika u kojoj god dobi predstavlja nemjerljiv gubitak, a odlazak mladog umjetnika koji je još mnogo imao da kaže i da podari, i svojima najbližima, ali i crnogorskoj kulturi predstavlja tragediju za društvo”, zaključuje se u telegramu koji je uputila Vujović.
Nikolićeva podsjeća da smo svjedoci toga da se život nastavlja bez obzira na to ko ode...
“Bez Stevana smo ostali bez osmijeha, lakoće, davanja sebe, strašne ozbiljnosti, a beskrajne radosti kad se stvara umjetnost... Ostaje jedna strašna praznina koju treba popuniti brigom o njegovim kućnim ljubimcima koje treba udomiti, njegovim pozorišnim ulogama koje će teško ko odigrati, i dijelom naših srca koji će nam nedostajati sve dok se opet ne sastanemo u vječnosti”, poručila je Nikolić.
Radulović: Stevanov trag, biće, istina i dobrota biće vječni
Glumac Aleksandar Radulović u razgovoru za “Vijesti” nije krio tjeskobu i žal koje osjeća...
“Stevane, opet si me prepao sinoć strašno. Sanjao sam neke gluposti. Sanjao sam da si umro, brate. Kažu da je to dobro, jer produžava život. Ne vjerujem u te priče, a možda bih morao. Više ništa ne znam. Sjećaš li se kako si me prepadao kad nikada nisam mogao da saznam s koje ćeš strane i u kom trenutku da izađeš na scenu... Jurio sam te po bifeu i hodnicima. Panično ulazio po garderobama. Inspicijent te zove... Stevane, Stevane.. Ali, nikada nisi zakasnio! Uvijek si bio tu. Jednom si mi rekao: Vidiš kako sad ne razmišljaš o svom strahu, prebacio sam ti fokus. I onda razvučeš onaj tvoj smiješak koji u isto vrijeme znači - jesam li u pravu i nemoj da se ljutiš. Jer si vodio računa. Znao si da kažeš da će sve biti u redu i da budeš oduševljen što neko toliko brine. A i ti si brinuo... Na neki svoj način koji nije bio na prvu loptu, kao što ni tvoja rješenja na sceni nisu bila na prvu loptu i tvoj život cijeli nije bio onakav kakvom bi pribjegli mnogi. Sanjao sam da smo opet došli kod mene u Komane da nešto napišemo, da popričamo o tome kako bismo mogli. Da pitamo jedan drugog za život i da pružimo ruku. Sanjao sam toliko toga, dobri moj brate... A onda sam shvatio da ne spavam i da ne sanjam. Već sam budan i šokiran. Sjećaš li se kako si mi jednom rekao da ne valja oplakivati jer se sigurno vraćamo u drugom obliku i da naše duše nastavljaju putovanje u odnosu na ono koliko i kako su zaslužile. Ako imamo više života, onda te molim da vratiš svoju predivnu i čistu dušu u tijelo i da se vratiš baš takav i da se opet osmjehneš i kažeš da si se šalio... Nećeš? Jer to ne ide tako? Dobro, Stivensone, ti sigurno znaš bolje zašto ovo ovako mora da bude. Ali, sad da te pitam kako da igram predstave bez tebe? Kako da počnemo novu predstavu bez tebe sad, za koju smo se zajedno spremali? Osmjehni se i reci mi kako! Samo tako da trpim i da čekam da se javiš, da se vratiš ili... Što si spremio ovog puta, Stivensone? Pusti me da sanjam svoj san, ovaj nije dobar i nije smiješan, brate.. Sjećaš li se da si mi rekao kako si posljednji put plakao u pozorištu kada si tamo bio prvi put. Kako te obuzelo i magija je počela. Znao si da će trajati vječno. Ali trajala je toliko kratko, brate, da ovo ne može biti ni blizu vječnog. Ali ima nešto što će biti vječno. Tvoj trag. Tvoje biće i tvoja istina na sceni. Tvoja dobrota van nje. Baš si bio drug. Baš si živio van zone komfora i dnevnih sitnih interesa. Baš nisi bio politička marioneta, već si bio suveren u svojim stavovima. Nisi to isticao i o sebi pjevao ode. Čvrstih stavova o svemu što čini život i jasnih odluka do kojih granica ‘oćeš da ideš. I išao si tamo gdje si htio kad god si mogao... Takav kakav jesi, dobar, obrazovan i emotivan, bio si prihvaćen u svakom krugu ljudi gdje su ove tvoje vrline bile zakoni”, poručio je Radulović.
Bonus video:
