Operska pjevačica, vokalna pedagoškinja, osnivačica i direktorka festivala Operosa u Crnoj Gori, Ketrin Hataja (Katherine Haataja) potiče iz umjetničke porodice s bogatim kulturnim i muzičkim nasljeđem. Njeno djevojačko prezime Hannikainen budi ponos, ali i obavezu da zaostavštinu velikih kompozitora podijeli s drugima, te da sama doprinese i nadogradi sve što su njeni preci izgradili. Finkinja, rođena u Švedskoj, kaže da su geni koje nosi doprinijeli njenom entuzijazmu, viziji i želji, kako u načinu života, radu s mladima, tako i prilikom osnivanja festivala koji već 11 godina privlači ljubitelje opere u Herceg Novi.
“Mislim da je na neki čudan način trebalo da dođem u Crnu Goru da bih shvatila da treba da se posvetim sopstvenom kulturnom nasljeđu i baštini mojih predaka, a onda i da zajedno krenemo dalje s idejom očuvanja opere i stvaranja opere u ovako lijepoj i maloj zemlji kakva je Crna Gora”, kaže ona u razgovoru za “Vijesti”.
Ističe da Operosa razbija stereotipe o operi, predstavljajući inovativne pristupe privlačne mladima, na autentičnim i jedinstvenim lokacijama na kojima se glas i muzika šire bez mikrofona, a klasična forma kombinuje i pretače u modernu i atraktivnu. Ideja za dalje je mnogo, a među njima je i povezivanje finskih umjetnika s crnogorskom publikom i muzičkim nasljeđem, s obzirom da već nudi brojne mogućnosti i podršku mladim muzičarima iz Crne Gore...
“Postoje neke crnogorske opere koje bih voljela da istražim i predstavim to nasljeđe crnogorskoj omladini koja će tako uvidjeti da opera nije samo italijanska, francuska, austrijska, nego nešto što se tiče svih i što se nalazi svuda”, priča ona.
Hataja poručuje da Crnoj Gori nedostaje operska kuća, ali prvenstveno odsjek pjevanja na Muzičkoj akademiji. Hataja u razgovoru za “Vijesti” sumira ovogodišnje izdanje festivala Operosa, priča o počecima, izazovima i ciljevima, ali i o svom porijeklu i svojevrsnoj misiji koju kroz muziku sprovodi...
Vaš rad obuhvata više aspekata opere, od izvođenja, podučavanja, otkrivanja novih kultura, organizovanja festivala, podrške mladim talentima... Koliko je u trenutku globalizacije važno pronaći nešto autentično u nekoj maloj zemlji i predstaviti to svijetu koji postaje univerzalan?
Mislim da je jedna od najznačajnijih stvari ta da donesete svijet i kulturu u neko mjesto, ali isto je tako važno da svoju kulturu pokažete svijetu. Mislim da je na neki čudan način trebalo da dođem u Crnu Goru da bih shvatila da treba da se posvetim sopstvenom kulturnom nasljeđu i baštini mojih predaka, a onda i da zajedno krenemo dalje s idejom očuvanja opere i stvaranja opere u ovako lijepoj i maloj zemlji kakva je Crna Gora. Tako je i festival Operosa već 11 godina jedna važna platforma koja obuhvata mnoštvo različitih aspekata, sinergija brojnih snaga i ljudi.
S obzirom na to da je turizam izuzetno važan izvor prihoda za Crnu Goru, smatram i da ovaj operski festival tome značajno doprinosi, jer sarađujemo s međunarodnim turističkim agencijama, tu su i međunarodna kulturna putovanja koja praktikuju oni koji posjećuju razne operske festivale, pa ih tako put dovodi i u Crnu Goru, a onda dalje gdje šire glas o vašoj zemlji. To je tek jedna dimenzija onoga što radim kroz Operosu, kroz turizam, kulturu, podršku mladima...
Svakako, u Crnoj Gori postoji još toliko divnih festivala, posebno ljeti na primorju, i svi oni imaju svoj poseban karakter i šarm. Mislim da je to ključno, da svako ima svoj karakter. Herceg Novi je pravi grad - opera. U osnovi, sve je u sinergiji, globalnoj sinergiji, internoj i nacionalnoj.
Kako biste sumirali ovogodišnje izdanje festivala Operosa, šta je ostavilo najsnažniji utisak?
Festival je bio veoma uspješan. Konkretno, ove godine je upriličeno 11. izdanje festivala u Crnoj Gori i u fokusu nam je bila mlađa populacija i želja da i nove generacije privučemo događaju ovog tipa. Osmislili smo program imajući to na umu. Od ceremonije otvaranja na Mamuli, s dvije prelijepe mlade crnogorske pjevačice, pa dalje, zaista smo se fokusirali na crnogorske talente, a to su soprani koje pratim i podržavam posljednjih godinu dana, nakon što sam ih otkrila na takmičenju “Bruna Špiler” kada sam bila u žiriju. To je još jedna vrsta divnog partnerstva koje imamo.
Takmičenje “Bruna Špiler” je osnovala i pokrenula Mirela Šćasni iz Herceg Novog, iako nije porijeklom iz tog grada, ali upravo to, kao i ovaj festival, pokazuje da postoji mnogo načina za povezivanje u umjetnosti. U Herceg Novom smo nastupali na Kanli kuli i tvrđavi Forte Mare, a tome smo sada dodali i Mamulu. Sve to predstavlja slavljenje samog grada i prekrasnih lokacija, zajedno s talentima. Mnogo nam pomažu i sponzori i saradnici, zahvaljujući kojima širimo horizonte.
Festival je protekao apsolutno predivno. Imali smo dva nastupa na Mamuli, a onda smo se vratili u Herceg Novi gdje smo imali i ulične izvedbe Hele, Hele i Tora, kao i Avengersa, što je bilo kul. Ukombinovali smo operske arije u neku vrstu modernog pozorišnog izraza, jer ako razmislite o tome, to je nešto poput Marvelovih likova, jednako fantastično kao i neke od operskih priča koje postoje. Djeca su bila oduševljena dok su gledala te komade i sjajne kostime.
Ono što je bilo super u vezi s nastupom je i to što je svirao gitarista Aleksandar Bubanja, kao i Milica Lalošević i oboje su bili otvoreni za ludu ideju kombinovanja raznih elemenata. Bili su hrabri i smjeli prilikom izvođenja, Aleksandar posebno, zato što je klasično obučen gitarista. Izokrenuli smo to i napravili elektronski zvuk. Dakle, u osnovi je svirao električnu gitaru, ali u funkciji opere i dobro je funkcionisalo. Naravno, imali smo i operu za djecu “Pepeljuga”, što je bio pravi vrhunac, jer nam je fallilo stolica, nije uopšte bilo mjesta, a publika je samo dolazila... Srećni smo i što je došla ministarka kulture i medija Tamara Vujović, kao i predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić. To nam pokazuje da ljudi razumiju i uvažavaju našu viziju i rad i zbog toga nam je promocija opere dodatno važna.
Koliko su atraktivne lokacije koje ste izabrali za održavanje festivala i kako korespondiraju s muzikom i onim specifičnim zvukom koji je operi kao žanru potreban, a kako opera baš na tim mjestima utiče na publiku i okolinu?
Te lokacije jednostavno ostavljaju bez riječi, fasciniraju, oduzimaju dah i opijaju. Rekla bih da nema mnogo mjesta na ovoj planeti koja mogu da se pohvale takvim mjestima i koja mogu istovremeno da prikažu i takve tvrđave i prirodu i duh istorije i modernog, sve to na jednom mjestu. Na primjer, kada radimo operu na lokacijama kao što su Forte Mare i Kanli kula, mi to radimo akustično, ne koristimo mikrofone i to je jedna posebna vrsta pogodnosti.
Opera zavisi od pjevača, a meni, kao vokalnom pedagogu, je glas posebno važan i način na koji funkcioniše. I sama sam operska pjevačica i znam koliko je važno da svi oni umiju da razumiju tempo, jer često mladi pjevači žele da požure, što prije se upuste u sve to i da odmah urade razne stvari, ali moraju sami da pronađu ritam. Upravo zbog toga su ovakvi prostori idealni za mladog pjevača kako bi naučio da koristi i projektuje svoj glas, a to je nešto što ne možete da uradite ako pjevate preko mikrofona, jer to nije realnost.
Opera je opera i pjevanje bez mikrofona, a kad pritom imate otvorene prostore koji su ovako nestvarno lijepi, to može da vam pruži jedinstvenu vrstu iskustva, što je posebno dobra strana. S druge strane, ovakva mjesta privlače publiku, ljudi žele da dođu i dožive ih, osjete. Međunarodna publika će sigurno doći i iskusiti te stvari, a mogu da se pohvalim i da brojni mediji iz svijeta, poput novinara iz BBC Classicala, prisustvuju našim događajima, doduše ove godine nijesu, ali ranijih da.
Opera i operski događaji se predstavljaju i popularizuju u raznim časopisima, mnoge stvari su već viđene, ali ne i ovakve manifestacije, pa su urednici tih magazina zadivljeni ljepotama Crne Gore, ali i oduševljeni našim trudom i naporima. Interesantno je da se sve to dešava dok u Crnoj Gori ne postoji operska kuća, već smo mi zapravo jedina organizacija koja u kontinuitetu, na godišnjem nivou već 11 godina, stvara i predstavlja operu. To je zaista dostignuće na koje sam veoma ponosna, a za šta sam zahvalna i kompletnom timu festivala, svim umjetnicima i partnerima bez kojih to ne bi bilo moguće.
Kako gledate upravo na to što Crna Gora nema opersku kuću?
Da biste imali operu u državi, morate imati vokalni, odnosno odsjek za opersko pjevanje. Mi sarađujemo s Muzičkom akademijom s Cetinja koja je divna, ali isto tako mala. Inicirali smo saradnju s Muzičkom akademijom i Tatjanom Krkeljić kao dekanicom, koja je divna žena, vizionarka i koja zaista želi da se Akademija razvija, za šta traži i pruža prilike svojim studentima. Potpisali smo Memorandum o saradnji koji se odnosi na uključivanje studenata u naš festival naredne godine. Tako će i biti, jer se i do sada Operosa bavila promocijom mladih talenata i njihovim razvojem, ali je do danas bila više fokusirana na operske pjevače, dirigente i slično...
Nažalost, kao što sam rekla, Akademija na Cetinju nema vokalni odsjek, što čini da pojedinci u Crnoj Gori nemaju gdje da uče opersko pjevanje. Tako dolazimo do situacije za koju je dobra metafora ona o kokoški i jajetu, odnosno, ne možete imati opersku kuću ako nemate operske pjevače. U takvom ambijentu mladi, ali i već obrazovani operski pjevači, odlaze u inostranstvo, da rade ili studiraju. Među njima su brojni talenti kao što su Petra Radulović, Anđela Simić, Olivera Tičević i drugi. Crna Gora je mala država, pa je sasvim razumljivo da je za neke stvari poput ovih potrebno više vremena, ali i resursa.
To što opera u vašoj državi ne postoji samo je stvar okolnosti. S druge strane, posljednjih 11 godina mi smo praktično djelovali kao nezvanična operska kuća, pružajući prostor i iskustvo, ali bez obzira na to, zaista se iskreno nadam da će se u dogledno vrijeme osnovati i institucionalna opera, ali i da će Muzička akademija otvoriti odsjek za opersko pjevanje. Drugi smjerovi su već razvijeni i veoma dobro funkcionišu, ali ovako bismo dodatno mogli da unaprijedimo saradnju.
Festival na moru i operska kuća, bilo u Prijestonici Cetinje ili Glavnom gradu Podgorica, bili bi prava vizija budućnosti. No, u međuvremenu, mi nastavljamo da radimo ono što radimo, a ja se nadam da ćemo u budućnosti imati više mogućnosti da sarađujemo i na obrazovnom aspektu.
S obzirom na takvu situaciju u našoj zemlji, ali i to da nijeste iz Crne Gore, niti iz ovog dijela Evrope, šta Vas je podstaklo na rad baš ovdje, gdje praktično krećete od samog početka sa svime?
Razumijem šta me pitate... Festival koji smo stvarali posljednjih 11 godina zaista je pravi festival koji je svima dostupan. Na primjer, za ovakve festivale u mnogim evropskim državama karte su jako skupe. Kada je Operosa u pitanju, to je festival koji je uključen u različite vrste međunarodnih, evropskih mreža operskih kuća. Partneri smo s Kraljevskom operom u Velikoj Britaniji, s festivalom d’Aix-en Provence u Francuskoj, s holandskim festivalom Nash, dio smo ENOA mreže i radionica u okviru kojih radimo na razvoju talenata, prekograničnoj saradnji i slično. Činjenica je da svi na evropskom, ali i globalnom nivou zapravo priznajemo da se opera olako percipira kao staromodna umjetnička forma koja je veoma skupa i da sve manje ljudi prati operu, a da su u publici uglavnom stariji.
S obzirom na to, Operosa ima jedinstvenu poziciju u smislu da smo zauzeli stav da je opera i mladalačka i moderna i da može da komunicira sa svakojakom publikom i uz to ne mora biti skupo, već prije prijemčivo. Ako govorimo o cijeni karata, ona je za Operosu 10 odsto od prosječne i varira 15 do 30 eura i oko 10 eura za manje događaje, a uz tu kartu se dobije i osvježenje, piće dobrodošlice i slično. Cilj nam je da pozovemo ljude da razmisle i podstaknemo ih da provedu lijepo i kvalitetno veče. Za djecu je ulaz besplatan, a upravo ona veoma rado i pomno prate predstave. Možete da priredite porodično veče, platite karte 20 eura za roditelje i dovedete djecu. Vjerovatno nećete dovesti čitavo odjeljenje, ali i tada bismo se snašli nekako, jer bismo učinili sve da dovedemo publiku na ove događaje. To je neka vizija Operose...
Priča o tome kako sam se našla na ovim prostorima, gdje sam tek povremeno nastupala, počela je davno. Moj muž, koji nije u sferi opere, zbog prirode posla se doselio u ovaj region Evrope. Dugo smo živjeli u Beogradu, nakon Bugarske, a onda smo se nekako preselili u Crnu Goru. Kada sam prvi put stigla u Crnu Goru, bila je to možda 2009. godina, shvatila sam da je to država koja nema opersku kuću i začudila se... Nekoliko godina kasnije sam posjetila i Kotor i tu se razvila ideja da pokušam da pokrenem nešto kao što je Operosa. Iako je prvi nastup u Kotoru bio totalna kocka zbog akustike, isplatilo se... Iako sam rođena u Švedskoj, pa tako i Šveđanka, očigledno sam, s obzirom na moje finsko porijeklo, Finkinja. Majka Šveđanka, otac Finac, a istakla bih da s očeve strane pripadam eminentnoj umjetničkoj porodici Hannikainen koja ima bogato muzičko nasljeđe. Prije nekoliko godina sam odlučila da i sama krenem da predstavljam i dijelim to nasljeđe, kako s evropskim, tako i s crnogorskim muzičarima i publikom. U tom smislu, saradnja s ambasadom Finske je zaista važna...
11 godina već Ketrin Hataja organizuje festival “Operosa” koji privlači ljubitelje ove umjetnosti
Hannikainen je prezime na koje se gleda kao plemićko u svijetu muzike, na sjeveru Evrope... Kako Vas je to oblikovalo?
Zaista je skoro pa neobično koliko kompozitora ima u mojoj porodici... Moji preci su pisci, kompozitori, umjetnici koji su početkom 19. vijeka išli u inostranstvo, što tih dana, znate, i nije bilo uobičajeno. Pretpostavljam da je sve to došlo genetski i meni. Napustila sam svoju domovinu kada sam imala 19 godina i od tada se nisam vratila, osim u posjetu. I želja da odem da radim i širim operu i muziku svijetom, pretpostavljam da je došla genetski.
U Finskoj svi znaju za porodicu Hanikainen i njihovo bogato nasljeđe, ali sve do prije nekoliko godina s Operosom ja to nijesam promovisala uopšte, a onda sam osjetila da treba i to da uključim u svoj repertoar na nastupima i koncertima, tako da od tada uvijek prenosim i muziku čiji su autori iz porodice Hannikainen. Kasnije je došlo i do toga da u većem obimu promovišem nasljeđe koje nosim, uz podršku finske ambasade. Prijem kod publike je divan kada su u pitanju te kompozicije i sada već svaki put ljudi traže tu muziku.
Ponekad se zapitam zašto to nisam uradila i ranije, ali važno je da sada to radim i zaista je to nasljeđe na koje sam veoma ponosna. Uvijek sam se fokusirala na promociju mladih talenata, zapostavljajući donekle sopstveno nasljeđe, ali sada, uz sve ostalo, iznosim i tu nevjerovatnu kulturno-umjetničku zaostavštinu.
Posmatrate li kao svoju odgovornost dijeljenje tog nasljeđa s drugima i postoji li neka posebno važna lekcija koju ste dobili od svoje porodice?
Apsolutno. Privilegija je nositi u sebi te gene i nasljeđe, čast je znati sve to, ali upravo i obaveza da to nastavim dijeliti. Sada sam u poziciji da moram da dižem glas o njima, mojim precima. To je kao most ka budućnosti kako bi ljudi mogli više da otkrivaju muziku porodice Hanikainen, a sada su i moji sinovi svjesni toga što mi je posebno drago jer mladi ljudi ne razmišljaju previše o prošlosti svoje porodice i nasljeđu predaka. Želim da nastavim s tim i da gradim još više.
Voljela bih da proširim saradnju s finskim umjetnicima i da ih dovedem u Crnu Goru, možda kroz neke razmjenske programe, gdje bi mogli naučiti više o vašem nasljeđu. S druge strane, crnogorski umjetnici idu u Finsku, Operosa u saradnji sa mrežom ENOA šalje crnogorske umjetnike u Evropu, tako ih promovišemo. Svakako, želimo i da dovedemo više stručnjaka koji će ovdje (po)dijeliti svoje znanje. Na kraju, sve je u kulturnim razmjenama.
Kazali ste da biste voljeli da približite crnogorsko muzičko nasljeđe publici i umjetnicima sa strane... Pored potencijalnih razmjena, imate li nešto drugo na umu?
Postoje neke crnogorske opere koje bih voljela da istražim i predstavim to nasljeđe crnogorskoj omladini koja će tako uvidjeti da opera nije samo italijanska, francuska, austrijska, nego nešto što se tiče svih i što se nalazi svuda... Imam mnogo ideja, ali nekad je potrebno vrijeme.
Da li biste nešto dodali?
Mislim da je ono čime bih zaista željela da zaključim naš razgovor to da Operosu čine svi ljudi oko nje okupljeni koji predstavljaju kompletan tim, od umjetnika do onih okolo koji nemaju ništa s muzikom, a koji su tu, uče i naučili su, značajno doprinose i puni su ideja, a njihov doprinos je nemjerljiv.
Digitalno u službi opere i mladih
Koliko je za mlade važno muzičko obrazovanje i poznavanje klasičnih, tradicionalnih formi spram novih žanrova i raznih drugih alatki?
Važno je održati tu istinsku umjetničku formu živom. Mislim da je opera ogromna umjetnička forma, jer je to jedan od rijetkih žanrova gdje muzika priča priču, a pritom jedna opera nerijetko i dugo traje. Današnja omladina traži trenutno zadovoljstvo, sve što traje duže od jedne epizode serije na Netfliksu oni bi radije preskočili, teško da bi sjedjeli u operi dva i po sata i gledali je...
U isto vrijeme, posao svih nas koji se time bavimo je da dovedemo mladu publiku, i često kada stvaramo nove produkcije, gledamo da ih ažuriramo tako da priču adaptiramo današnjem svijetu i vremenu da bi se i oni u tome pronašli. Rekla bih da to ima smisla i da smo prilično uspješni u privlačenju pažnje mlađih, a ljudi primjećuju da je ono što radimo drugačije.
Svakako, digitalno je podjednako važno, jer, kao što zahtijevamo od mladih generacija da razumiju starije, tako treba razumjeti i nove potrebe i ono što je budućnost, pa je važno i da se digitalni aspekt uključi u operu. To ne znači da moramo potpuno promijeniti lice opere, već da možemo biti raznovrsniji i razvijati se na različite načine.
Tako smo mnogo dobrih stvari uradili, između ostalog, tu je saradnja s britanskom kompanijom Opus Ludus, imali smo produkciju koja je došla u Crnu Goru “Budi moja superzvijezda” koja je imala ogroman digitalni aspekt i muzičku kompoziciju, a sve je bilo o mladim ljudima, imali smo i radionicu s tinejdžerima iz Herceg Novog koji su učestvovali u toj operi, tako da postoji mnoštvo načina da se kombinuju digitalni i klasični aspekti. Važna je reakcija mladih, ali istovremeno i edukacija koju im pružamo.
Bonus video:
