Relativno kasno pronašao sam u sebi to nešto za književnost i počeo sam pisati u 50. godini. Na neki način to me uzbudilo i pokrenulo i evo kopam po svom mozgu i radim divne stvari. Napisao sam prvo "Fajront u Sarajevu", svidjelo mi se i navukao sam se, kazao je Nenad Janković čije ime publici gotovo ništa ne znači.
Potpuno je druga stvar kada se kaže da je to rekao poznati muzičar Nele Karajlić koji od 2014. godine može da se pohvali i „titulom“ književnika.
U sklopu 15. Bedem festa Karajlić je na nikšićkoj tvrđavi publici predstavio četiri knjige – pomenuti „Fajront“ i tri djela „Solunska 28“.
Kako je kazao, Nele muzičar je mnogo pomogao „skrivenom“ piscu, jer je obojici zajednički bio ritam.
„Nele muzičar je mnogo pomogao Neletu piscu zbog tog ritma, zbog toga što imam 40 godina iskustva na sceni i znam šta znači da ubrzaš, a šta da usporiš. Dobra khjiga je kao dobar koncert koji se otvara pompeznom pjesmom, pa idu dva-tri hita, pa kad dođe brzo malo spustite i na kraju opet ’dižete’. Tu je Nele književnik zahvalan Nelu muzičaru“, kazao je Karajlić.
Priznao je da „ima problem sa samim sobom“ jer mu stvari brzo dosade.
„Čovjek sam koji ne voli puno da putuje, niti da se seljaka, hoda, ni da svira. Kad mi kažu da nema koncerta to mi je kao da nema časova. Nijesam tipičan roker, ali zato mi je književnost ’uletjela’ i kad mi dosadi pisanje onda je tu muzika“.
„Fajront u Sarajevu“ je, kako je kazao, jedna vrsta njegovog „retrovizora“ i načina na koji vidi svoju, ali i prošlost rodnog grada sa kojim je zajedno rastao i zemlje koja više ne postoji.
„Odlučio sam da napišem tu knjigu tako što sam imao potrebu da o tim fenomenima o kojima se toliko priča i dan-danas, dam neku sliku kao učesnik koji je bio toga. A najveći fenomen tog našeg vremena, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, je popularna kultura koja je izašla iz te zemlje. Ona je preživjela zemlju u kojoj je nastala. Pod popularnom kulturom mislim na film, muziku, naravno na rokenrol, na književnost, sport...Sve to je na neki način ostalo da živi do te mjere da je to područje koje se nekad zvalo Jugoslavija i danas, manje ili više, ostalo isti kulturni prostor. To sjeme koje je zasijano tada na neki način je donijelo promjene za koje niko nije mogao da pretpostavi da će se desiti“.
Knjiga je doživjela veliki uspjeh i dala mu podstrek da nastavi da piše, jer, kako je istakao, ona je bila ljubav na prvi pogled i više nije bilo nazad.
„Knjiga doživjela veliki uspjeh širom bivše Jugoslavije i to je jedan od razloga zbog čega sam nastavio da pišem. Ali, najvažniji je drugi projekat. Prvim projektom, bilo da je u pitanju knjiga, album, film, ili serija, možeš da napraviš bum, ali drugi projekat je nešto što te potvrđuje da li ostaješ na sceni ili si bio meteor koji je nebo obasjao svjetlošću i nestao“.
Njegovo pisanje, kako se pokazalo, nije bilo meteor. Uslijedila je trilogija „Solunska 28“ i za prvu knjigu iz trilogije je dobio nagradu „Momo Kapor“, a posljednja je izašla prošle godine.
„Poslije ’Fajronta’ mi je ideja bila da napišem nešto što je fikcija, što je moj svijet. Svaki pisac je mali bog – stvara svoj svijet i u tom svijetu na neki način određuje kad će se ko roditi, a kad će umrijeti. Dolaskom u Beograd, devedesetih godina, saznao sam da je moj pradjed napravio kuću u Solunskoj 28, na Dorćolu, i da postoji više vlasnika. U toj kući nikad nijesam zanoćio, ali ona je svjedok svega što se dešavalo u Beogradu“.
Prvi dio, sa podnaslovom o novcu i strastima, govori o istoriji nastanka kuće, ali i o Beogradu u periodu od početka 20. vijeka do Prvog svjetskog rata.
„Sve tri knjige imaju istorijsko utomeljenje. Za prvu knjigu morao sam da koristim literaturu i na osnovu toga sam kreirao sliku toga vremena. Za drugu knjigu koja se bavi isključivo Drugim svjetskim ratom, i ima podnaslov o prijateljstvu i izdaji, imao sam svjedoke saradnike – moje starije rođake koji su taj period okupacije Beograda doživjeli. Treća knjiga, sa podnaslovom o seksu, drogi i rekonrolu, je priča o rokenrolu i tu nijesam morao da konsultujem nikoga. Tu sam bio neko ko je na svoj način prikazao istoriju i eksploziju rok muzike u Jugoslaviji, jer sam ja bio jedna od tih ’granata’ koja je digla Jugoslaviju na noge“.
Sve tri knjige su ujedno i ljubavne priče jer, kako kaže dr Karajlić, nema ni dobrog romana, ni dobrog filma, ukoliko u sebi ne sadrži ljubavnu priču.
Nagrade su tu, kaže pisac, da podspješe komunikaciju između publike i književnosti. „One naravno gode književniku, ali više gode njegovom djelu, jer onda djelo dobije tu prvu preporuku. Ne mislim da su odlučujuće za nečiju karijeru, jer znamo da najveći pisci svih vremena nikada nijesu dobili neku nagradu. Ali, nagrade su i medvjeđa usluga i znaju da budu ’opasne’, da te poljuljaju i da misliš da to što si uradio je prirodno“.
A prirodna je samo, prema njegovim riječima, alhemija – ako ona ne proradi sve pada u vodu. Između njega i publike ta alhemija i dalje traje.
Razgovor sa Karajlićem vodio je književnik Gorčin Blagojević.
Rok muzika spojila pravdu i slobodu
U trećoj knjizi „Solunske“ trilogije Karajlić piše o rokenrolu i jedna junakinja, u tom djelu, kaže da su tri ključne stvari u muzici – prkos, sloboda i pravda.
„Rok muzika je nastala iza najvećeg pokolja u istoriji ljudskog roda, Drugog svjetskog rata. Nakon tog rata, mladost je uzela život u svoje ruke i postaje kult. Do tada je bila prolazna forma do zrelog doba. Ona je tada dobila taj prkos, a muzika je bila tajna lozinka – jezik koji razumiju svi mladi na planeti. Kada je rok muzika dobila ovaj oblik onda je ona, sama po sebi, spoznala društvenu snagu koju ima i ta mladost ju je počela ’zloupotrebljavati’ u smislu da preko muzike kontroliše tokove, socijalne, društvene, političke, i da preko muzike zaustavlja ratove, poput rata u Vijetnamu. Kad je mladost shvatila tu svoju snagu počela je da se bori za dva osnovna ideala – pravdu i slobodu. Pravda i sloboda, u istoriji ljudskog roda, nikada nijesu mogli da idu zajedno. Jedino mjesto u istoriji ljudskog roda gdje su se pravda i sloboda spojili je rok muzika“.
Bonus video:
