Za sebe kaže da se rodio kada je napisao prvu pjesmu, da ga je uvijek privlačilo nešto drugačije, nesvakidašnje, nešto neobično, da ne voli da čita knjige, pa ih nije mnogo ni pročitao, a sve iz razloga da ono što napiše ne liči na nešto već postojeće, već da izgradi sopstveni stil. I uspio je – postao je pisac, ali i muzičar, izgradio jedinstven stil i opstao, uprkos „vjetrovitovoj naravi“ jer nije dozvolio da ga vjetrovi oduvaju. Njegovo ime je Radenko Stojanović, mnogo poznatiji je kao Vudu Popaj, a u Nikšiću je predstavio dvije posljednje knjige – „Tužna zemunska priča“ i „Vudu priče“.
„U leksikonu su me opisivali kao čudnog, ali mudrog i zabavnog dečka koji ne razlikuje zgradu od bandere. Koji rješavajući ukrštene riječi, na pitanje ’šta je ono što nije hladno’, odgovara ’mlako’, umjesto toplo. Neko bi mi se zbog toga rugao, ali me to nije pogađalo. Smatrao sam s punim pravom da je moje mišljenje jednako važno, logično i ispravno, i zato nisam odstupao od toga...Rano sam naučio kako da se mudrošću odbranim i prevaziđem nedostatke. Nije mi manjkalo ni praktičnosti, ne ekonomičnosti“, zapisao je u autobiografskom romanu „Tužna zemunska priča“.
Kako je na nikšićkoj promociji kazao, u romanu je opisao period djetinjstva koji nije mnogo obrađivao u prethodnim knjigama i pjesmama, Zemun, kraj u kome živi, kao i period društvenih zbivanja devedesetih godina u kojima je i sam učestvovao, zatim period kad se pojavio u muzici, vojsku, nešto iz privatnog života.
„Pišući ovu kompleksnu ispovjednu knjigu i sjećajući se svih mučnih epizoda njegovog olujnog života, Vudu Popaj kroz nizove pelin rečenica isplakao je sve one stare suze koje su zapele negdje u sjećanjima“, zapisao je o romanu Karlo Astrahan, urednik izdavačke kuće „Liberland“ koja je objavila „Tužnu zemunsku priču“, ali i „Vudu priče“.
„Progutao“ je Vudu Popaj sve te suze jer je navikao da nevolje i tegobe inspirišu čovjeka da se bori, a on se bori još od onog trenutka kada je ugledao svijet i „mlatio rukicama k’o da trese tepihe“.
„Ne robujem aktuelnim temama i trendovima, ni u muzici, ni u književnosti“, kaže Popaj i priznaje da kada je počeo da piše pjesme nije ni znao da je to haiku poezija.
„Nijesam se razumio u te forme. Pisao sam kratke pjesme, jer u tom trenutku nijesam imao nešto puno da kažem. Drugi su rekli da je to haiku i tako je nastala zbirka ’Argo embargo’“.
Bilo je to 1995. godine i kreativnosti mu ne fali, radoznalost ga uvijek gura naprijed, a upornost i samopouzdanje mu ne daju da stane. Oprobao se i u glumi, a kako reče, dešava mu se nekad „da upadne u neki film i da tamo sve posloži“. Dok spava ne sanja, zato sanja na javi, a kreativnost i improvizacija su znale da mu budu spas u pojedinim situacijama.
Priznaje da mu se, kao čitaocu, jedna njegova knjiga mnogo ne dopada, ali ne želi da otkrije o kojoj je knjizi riječ.
„Jednom knjigom nijesam zadovoljan, jer sam dosta ispreturao, ali to će biti ispravljeno u nekom budućem vremenu. Namjerno sam to uradio i posle sam sjeo i napisao neku laganiju verziju, pristupačniju ljudima. U principu sam zadovoljan onim što sam napisao“.
Kaže da izvorno pripada rokenrolu, u njemu nalazi energiju, a da mu je rep bio „zgodan da se više izrazi“.
„Mislim da književnik doprinosi u muzici da pjesma dobije na značaju i kvalitetu. Mislim da je to bitno ne samo u rep muzici, nego u svakoj drugoj. A da li će djela biti dugotrajna ili kratkotrajna, zavisi koliko vremena, truda i energije je posvećeno stvaranju tog djela i na kraju da li je to banalno ili višeslojno. Kada muzika dosadi, tekst uvijek ostaje“, kaže reper i književnik koji je objavio šest studijskih albuma, tri romana, zbirku pjesama i zbirku priča, a oprobao se i u filmu.
Razgovor sa Vudu Popajem vodila je istoričarka umjetnosti Kristina Radović, a organizatori večeri bili su Opština Nikšić i JU „Zahumlje“.
Bonus video:
