Predavanjem prof. dr Mila Lompara o jednom od najistaknutijih i najprevođenijih pisaca sa ovih prostora Branimiru Šćepanoviću (1937-2020) preksinoć je na prostoru ispod Citadele u budvanskom Starom gradu nastavljen program osmog festivala “Ćirilicom”.
Profesor Lompar istakao je da Šćepanović kao pisac i umjetnička pojava predstavlja reprezentativnu figuru druge polovine 20. vijeka u srpskoj književnosti. Sam Šćepanović, kako je Lompar ukazao, mogao bi se posmatrati u tri različita registra: kao ličnost, kao pisac i kao figura kulturnog života.
“Sam Šćepanović kao pisac je bio određen svojom biografijom. On je Podgoričanin koji je iz učiteljske familije, došao je u veliki grad, prvo u Novi Sad, onda u Beograd, vođen jednim impulsom koji je pripadao njegovom vremenu”, pojasnio je Lompar i dodao da je Šćepanović pripadao generaciju srpskih pisaca koja je bila veoma značajna i uticajna u periodu između sedamdesetih pa negdje do kraja prošlog vijeka.
Branimir Šćepanović objavljivao je i stvarao u periodu od 1961. godine do sredine osamdesetih, a smatra se relevantnim autorom generacije čiji su protagonisti bili Danilo Kiš, Borislav Pekić, Mirko Kovač, Bora Ćosić... Šćepanović je, kako profesor ocjenjuje, bio specifičan po tome što njegova ličnost nije imala izraziti eruditni karakter.
“Recimo, Pekić je bio pisac autodidakt, on nije završio fakultet. I kao što se to dešava kod takvih pisaca, čiji je reprezentativni obrazac Tomas Man koji je takođe bio autodidakt, a kod nas u tadašnjim jugoslovenskim okvirima Krleža, tu postoji jedna strašno velika potreba za nagomilavanjem različitog intelektualnog sadržaja - od filozofskog do psihološkog i od istorijskog do političkog. Drukčija vrsta eruditnosti je kod Kiša koji je prvi diplomirani student svjetske književnosti i koji je, na neki način, imao jednu vrstu intelektualnog lirizma karakterističnog za dimenziju koja je bila više vezana za tradicije svjetske književnosti sa, opet, vidljivim uticajima značajnih pisaca. Mirko Kovač je u svojim djelima imao sijenku Miodraga Bulatovića, izvjesnu dijaboličku strukturu pripovijedanja, sa jakom crnom notom u mračnom dijelu ljudske duše. I u odnosu na te sadržaje, Branimir Šćepanović je imao uži raspon. On jednostavno nije bilo pisac intelektualne provenijencije, nije imao tu vrstu umjetničke dispozicije”, objasnio je Lompar, te ukazao da je Šćepanovićev društveni uspjeh bio veliki.
“On je bio u jednoj reprezentativnoj kući, u “Avala filmu”. Tu su bili svi oni: Slobodan Selenić, Bora Ćosić, Borislav Mihajlović Mihiz. Šćepanović je tu ostao i vrlo rano se vidjelo i u njegovom pripovijedanju da filmski momenat igra značajnu ulogu. Da kod njega motivi filmskog reza ili promjene plana imaju svoju pripovjednu funkciju. Dakle, da je njegova umjetnička imaginacija tako postavljena da odgovara i proznom i filmskom pripovijedanju. To je jedan prilično jedinstven talenat kod njega. I premda su Kovač i Pekić pisali scenarije za filmove, Šćepanović je u proznom, pripovjednom smislu tu tehniku učinio reprezentativnom za svoju umjetnost”, istakao je Lompar.
Specifičnost iz biografije Branimira Šćepanovića je, kako je Lompar napomenuo, to da imamo pisca koji je prestao da piše.
“To je jedna dosta neobična biografija. Ima takvih primjera u literaturi, ali ovdje se pokazuje da je njegovo osjetljivo jezgro tu bilo na neki način pogođeno. Upoznao sam ga mnogo kasnije, nekoliko godine prije njegove smrti. Imao je jednu finu, uzdržljivu gospodstvenost u razgovoru. I ono što mi se jako dopalo, on vas nikad nije pitao da li ste nešto čitali od toga što je on pisao. Pričali smo o drugim stvarima, o različitim anegdotama iz književnog života. Bio je od onih dostojanstvenih ljudi sa kojima možete uvijek lijepo da razgovarate i više puta sam imao tu priliku. Pred kraj njegovog života došlo je do jednog postepenog pomjeranja pažnje, prvo je objavljen u Kolu Srpske književne zadruge, a dobio je i nagradu “Bora Stanković” za životno djelo. Time je počela da raste svijest o njegovom značaju”, zaključio je Lompar.
Bonus video:
