Budvanska biblioteka se odlučila da nakon rasvjetljavanja sudbine najvećeg budvanskog glumca Bogoboja Rucovića za drugu pozorišnu produkciju ovogodišnjeg festivala uzme biografiju poznate vladarke Jelene Anžujske. Ono o čemu se malo zna je njena veza s Budvom i katoličkim nasljeđem ovog grada.
Jelena Kajgo je dobila priliku da napiše dramu o ovoj uticajnoj i čuvenoj srpskoj vladarki upravo za novi budvanski festival. Za kraj godine je planirano da se štampa sama drama i predstavi javnosti tokom svečanosti za dane opštine Budva.
Kajgo je diplomirala dramaturgiju na Akademiji umetnosti, a magistrirala je na Interdiciplinarnim postdiplomskim studijama na Rektoratu umetnosti u Beogradu. Više od 20 godina se njene drame uspješno izvode na scenama širom bivše Jugoslavije, a našoj publici je još poznatija kroz svoj rad sa Bitef dens kompanijom, koju je i osnovala.
Premijera komada je zakazana za večeras u 21 čas na sceni Između crkava u Starom gradu Budva, a prva repriza već sljedećeg dana na istoj sceni.
Ove godine slobodno se može reći da ste domaćin u Budvi. Imali ste projekte na Jadranskom festivalu igre, čak nekoliko u kojima ste i lično kao producent i član Bitef teatra učestvovali. A sada ste pisac drame “Jelena Anžujska”. Kako posmatrate kulturna dešavanja u Budvi pošto ste intenzivno u njih uključeni veoma dugo?
Mislim da je jako značajno to što je u Budvi zaživeo Jadranski festival igre, kao i to što je festival “Ćirilicom” obogaćen, i sada obuhvata i pozorišne produkcije. Pored Budva grad teatra, koji se proteže sredinom ljeta, s ovim novim programima kulturna scena Budve je postala izuzetno sadržajna i raznovrsna. Drago mi je da se Jadranski festival igre tako brzo razvio i obezbijedio sebi značajnu ulogu u cijelom regionu. Malo je plesnih festivala, a pogotovo je malo onih koji imaju sopstvenu produkciju, a ovaj festival ih je ove godine imao čak pet, čime zaista zavređuje posebno mjesto, jer podstiče i domaću i regionalnu plesnu produkciju.
Vezano za prethodno, malo ljudi zna da ste vi, na neki način, jedan od “osnivača” festivala Grad teatar. Učestvovali ste u prvim godinama, na samom osnivanju. Recite nam par riječi o tome i koliko se toga promijenilo od tada do danas?
Da, imala sam zadovoljstvo da mi prva profesionalna predstava u igračkoj karijeri bude “Bolero”, Damira Zlatara Fraja, izvanredno ostvarenje u kome je briljirala Sonja Vukićević i koje smo igrali na Citadeli 1988. godine, dakle samo godinu dana nakon osnivanja festivala. Bilo je to čarobno iskustvo, pogotovo za mene koja sam diplomirala u baletskoj školi “Lujo Davičo” u junu, a imala premijeru mjesec dana kasnije u zaista nesvakidašnjem ambijentu. Pod zvjezdanim nebom, na sceni posutoj brašnom i zemljom, igrali smo dok duva vjetar i čuju se udari talasa o stijene. Par dana kasnije igrali smo predstavu “Alef”, koja se izvodila na sceni između crkava. Drugi dio predstave odvijao se u crkvi Santa Marija in Punta, u koju nas je publika pratila. To je bio pravi primjer alternativnog, ambijentalnog teatra, po uzoru na predstave koje su dolazile na Bitef. Mnogo se stvari od tada promijenilo, država nam se raspala, kulturni ambijent je drugačiji u cijelom svijetu, ne samo kod nas, stalno morate dokazivati nekome da je kultura važna, da nije trošak ni luksuz, nego pitanje identiteta i nasušna potreba. Ali uprkos svemu, kapitalizmu koji budi glad za posjedovanjem i unosi u čovjeka strah od budućnosti, uprkos rijaliti programima, šoping molovima i novim generacijama koje se sele u digitalni svijet, uprkos svemu tome, pozorište traje i trajaće. O tome svjedoče tri festivala tokom ljeta u Budvi, i publika koja popunjava gledališta do posljednjeg mjesta.
Odakle ideja i inspiracija za bavljenje tako kompleksnom ličnošću kakva je Jelena Anžujska?
Prošle godine smo dobili ponudu da radimo za festival “Ćirilicom” plesnu predstavu “Zidanje Skadra” što se meni učinilo jako zanimljivim. Koreograf Miloš Isailović i igrači Bitef dens kompanije kreirali su jedno novo, vrlo uzbudljivo i poetično tumačenje te čuvene narodne pjesme. Kao nastavak saradnje, uslijedio je za ovu godinu prijedlog nekoliko tema, od kojih mi je jedna posebno privukla pažnju, a to je priča o životu Jelene Anžujske. Bilo je veliko zadovoljstvo uroniti u tamu srednjeg vijeka i tamo ugledati to svjetlo koje je decenijama obasjavalo dvor Nemanjića, ženu koja je bila učena, plemenita, hrabra, velika prosvetiteljka i velika dobrotvorka. Dugogodišnja vladarka Zete u vrijeme dok su se na dvoru smjenjivali njen muž car Uroš, pa potom sinovi Dragutin i Milutin.
Selektor ste baletskog programa koji se dešava u okviru festivala Purgatorije. Imajući u vidu da imate veoma dug staž upravljanja, prvo u Bitefu, a potom i u Narodnom pozorištu u Beogradu, pozvani ste da nam kažete da li mislite da je za malu zemlju kakva je Crna Gora previše da ima šest velikih pozorišnih ljetnjih festivala na otvorenom i to u otprilike istom periodu?
Ja mislim da je to sjajno, da se ulaže u kulturu, da se publici nude kvalitetni sadržaji. Dakle, dokle god su u pitanju kvalitetne predstave i dokle god ima interesovanja publike, utoliko treba da postoji što veća ponuda. Tu naravno treba imati u vidu ljeto i veliki broj turista, što je takođe podsticaj da se povećaju kulturne aktivnosti. Često se u Srbiji govori da ima previše festivala, ali u nekim manjim mjestima to je jedina prilika da ljudi vide predstave iz različitih gradova ili iz regiona.
Da se vratimo Anžujskoj. Ova vladarka je, pretpostavlja se, izvršila veliki uticaj i na istoriju Budve. Možete li nam nešto o tome reći, kao i da li se bavite tom tematikom u predstavi?
Kraljica Jelena vladala je Zetom, koja je obuhvatala veliki dio teritorije današnje Crne Gore. Budući da je rođena kao katolkinja, bila je veoma uticajna u tom pomorskom dijelu u kome je pretežno živjelo katoličko stanovništvo. Tako je bila pokrovitelj recimo manastira Ratac, iz koga su monasi prenijeli čudesnu ikonu Svete Marije u crkvu Santa Marija in Punta u Budvi. Predivna je činjenica da ćemo predstavu igrati baš ispred te crkve.
Postoji pisana povelja kojom njen sin, kralj Milutin, potvrđuje posjede koje je ona darivala manastiru, što je dragocjen dokument, jer nema mnogo pisanih tragova pomoću kojih se sa sigurnošću i u potpunosti može rekonstruisati njen život. Ali ono što je nama bilo važno, i za šta imamo dokaze u njenom žitiju, je da je otvarala škole pri svojim dvorovima za mlade djevojke koje je opismenjavala, učila kuvanju i vezu, potom im davala miraz i pomagala da se udaju i nastave samostalan život. Na dvoru je imala knjigohranilište, bogatu biblioteku, prepise značajnih knjiga prevedenih sa Grčkog i Latinskog jezika.
Glavna glumica u predstavi je lice s kojim ste i vi i Tatjana Mandić Rigonat sarađivali više puta - Marija Bergam. Da li ste tokom pisanja mislili i na nju dok ste gradili lik Anžujske ili se sve samo tako desilo kao slučajnost?
Nisam imala u glavi lik glumice dok sam pisala ovu dramu, ali se po završetku vrlo brzo izbor rediteljke i mene sveo na Mariju Bergam. Njen lik, pojava, glumačka snaga i harizma, na najbolji način osvetljavaju Jelenin lik. Naravno, prati je sjajna glumačka podjela, glumci koji su s puno energije, elana i talenta iznijeli ovu priču.
Scena između crkava je mjesto gdje će se igrati premijera velike koprodukcije JU Narodna biblioteka Budve i Knjaževsko-srpskog teatra iz Kragujevca. Na drugoj strani samo poslije par dana igraće se u zatvorenom prostoru u Kragujevcu na svečanom otvaranju festivala Joakim fest. Kako vi kao pisac drame gledate na mjesto igranja, koje joj više odgovara?
Prednost scene u Budvi je što će taj ambijent biti kao poručen za prikaz ove drame. Gotovo da joj druga scenografija i ne treba. Ali sa druge strane, tu su uvijek izazovi, da li će pasti kiša, da li će se čuti muzika iz okolnih klubova… Teško je utišati grad koji ima svoj život i treba da zadovolji različite potrebe. U zatvorenom prostoru gubi se ambijent, ali dobijate tišinu i potpunu koncentraciju publike na zbivanja na sceni. Tako da su stvari zapravo izjednačene.
Dolazite na festival Ćirilicom par godina. Sad već možete dati neki svoj sud o njegovom karakteru, misiji i značaju za Budvu i Crnu Goru.
Mislim da je festival odlično osmišljen, da s jedne strane ima tu funkciju “kulture sećanja” na značajne istorijske ličnosti i događaje, ali s druge strane ima dinamiku diskusija, tribina, razmjene mišljenja s eminentnim gostima o temama koje su savremene i važne. Sviđa mi se koncept raznolikosti gdje publika može da prati iz dana u dan književne večeri, koncerte, izložbe i pozorišne predstave. I moram reći da mi se dopada taj princip slobodnog ulaza za gledaoce. Često sam bila na meti kritika zbog protivljenja ideji da umjetnost mora biti na tržištu i zastupati tržišne principe zarade. Ukoliko je u pitanju privatna produkcija, slažem se s tim konceptom. Ali ukoliko imate donacije i finansiranje od strane države, odnosno svih nas koji smo na neki način vlasnici državnog budžeta, onda ona mora biti dostupna svima. I to takođe ovaj festival čini posebnim, dostupnost kulturnih sadržaja koja je u današnje vreme potrebnija nego ikada.
Bonus video:
