(Rastko Šejić, KADA PLIVAŠ, Prometej, Novi Sad, Matica Boke, Šta hoćeš, Beograd 2023.)
Rastka Šejića sam upoznala kao jedna od učesnica regionalno poznatog serijala “Na veslu priča”, 2019. godine i stekla snažan utisak njegove istinske pripadnosti primorju. Osjetila sam da dijelimo sličnu ljubav, ali i gorčinu zbog devastacije ovih prostora i utapanja prelijepih ambijentalnih cjelina u svojevrsni urbanistički haos.
Ovog ljeta je do mene stigla njegova poema “Kada plivaš”, sazdana od trenutaka sublimnog uživanja uz more i u moru i od ekspresivne i bolne kritike onoga u šta se primorje polako pretvara.
Šejić je prepoznao i pronašao Boku kao jedinstvenu tačku spoznaje i kao svoj prostor sreće. To ne isključuje sudar sa svim opasnostima koji tom prostoru prijete odasvud. Zato je potrebna vjera da borba i dalje ima smisla:
Daješ sebi za pravo
Da oprostiš sebi i svetu
Neoprostivo
Jer nema borbe
Bez vere
U ljude
Način otpora je i Šejićev hedonizam i sposobnost da uživa u trenutku, da mu se prepusti i figurativno rečeno ispije “čašu trenutka do dna”:
Shvatiš da inteligencija
Nije snalažljivost
Već sposobnost uživanja u svetu
U svojim zapisima Šejić očuđuje vanvremene bokeške pejzaže, ali i neposredne životne prizore - primorske “galebove” koji se oglašavaju “primalnim krikom”, katkad kradu hidrofore i lukavo propitkuju, očuđuje tetovaže kupača, kajle, “podgrejane leševe prosute po pesku”, osvajačke Ruse, djevojke koje ne prepoznaju iskonski osjećaj koji more izaziva i lako ga mijenjaju za sačuvanu frizuru i trač rubriku… Upravo u takvim detaljima se vidi koliko je tačno, kako je to zapazio kritičar Željko Komnenović, poređenje poeme Rastka Šejića sa platnima Voja Stanića.
Šejić ima i rijedak smisao za humor, bilo da brani kornjače koji se pare ili sluša mještane koji postavljaju vrše i razgovaraju:
O svetskoj politici
A sve lično
Poimence
Kao da su oni
Progutali mamce
U lirskim cjelinama Šejić otkriva kako se primorje lagano mijenja, kako nestaju nekadašnji ritmovi i ukusi života, izuzev nepromjenljivog mora u procijepu planina po kojima sa mogu zamisliti prepotopski potoci lave. Ipak, on bira vjeru umjesto predaje:
Zlo u ljudima nije vredno
Pravih reči
Previše osećaš
Očigledna je nasušna potreba pjesnika, intelektualca, naprosto čovjeka, da ne bude ravnodušan i da pruži otpor. Uz stihove o tome kako se u starim gradovima svaka “niša pretvara u lokal” stoji i referenca na poznati Njegošev stih: “Neka bude borba neprestana”.
U jednoj poetskoj cjelini, lirski subjekat je ronilac koji zaranja do granica daha, privučen varljivim sjajem dragocjenosti na morskom dnu:
Jasno ti je razočaranje Indijanca
Koji se posekao
Na neupotrebljivu
Staklenu krhotinu
I dao zemlju
Za sjaj
Zvezdica
Nesvestice.
Obala koju Šejić prikazuje sve više liči na slučajne krhotine. Pejzaž “krvari” dok ružni soliteri, jeftina i nemaštovita gradnja od željeza stakla i betona istiskuju pitomi mediteranski ambijent.
Primorski gradić
S ozbiljnim poremećajem
Urbanističke pameti
Gde nema prirode
Osim ljudske mase
Za svoj poetski iskaz, Šejić bira slobodan stih, gotovo bez ikakve interpunkcije. Kako će u tom lavirintu stihova plivati, zavisi od samog čitaoca. Pjesnik mu pruža mogućnost da podijele intenzitet proživljenog. Margine tišine slijede ritam mora i zaveslaja. Ne pliva to programirani sportista uvježbanim ritmom pokreta. Pliva i roni pažljivi, u more i bokeški prostor zaljubljeni posmatrač prirode, ljudi, svijeta i njegovih promjena.
Čitaoci i čitateljke će odabrati pjesme koje više odgovaraju njihovom senzibilitetu, njihovom doživljaju mora i “plivanja”. Za neke će to biti univerzalni, ekspresivni, očuđujući prikazi iskustava kojih se i sami mogu sjetiti ako su imali bliske susrete sa morem i ovim primorjem. Šušanj kiše, bale morske trave koje je Posejdon pokosio, zid pljusak kako napreduje, plivač koji slijedi njegovu liniju dok mu ne pobegne i ostavi veličanstvenu dugu, ulazak u ledeno more poslije bure, pa brzo nazad, a “usijani pesak plaže osećaš kao samleveni led”; puzavice koje ljepljivim pipcima melju kamen starostavni… Lirski subjekat osjeća da ga je geografija zagrlila i da mu ne da na obalu.
Postoji jedan momenat
Potpunog mira i pripadnosti
Nemoguće se navići na more
Ono je pametnija
Većina planete
Sposobnost takve pripadnosti, zapravo, nije ni data svima. Ona je dar, katkad prokletstvo izabranih. A kada je pjesniku već data, on kaže:
Šteta je
Da ti sva čula
Nisu izoštrena
Kad već imaš šta da osetiš
Čini mi se da poemu “Kad plivaš” nije mogao da napiše mještanin koji ovdje provodi dane i godine, jer bi se od intenziteta proživljenog valjda raspukao. Stari pomorci, primjećuje pjesnik, ne plivaju i pjesme su im tužne:
I nikada ne plivaju
Iz strahopoštovanja
Jer dobro znaju
Stvarnu snagu mora
Kada mora da objasni
Prolaznima prolaznost
Svaka od lirskih cjelina ponudiće čitaocu neki sliku ili detalj koji nisu očekivali, a nekako ga u Šejićevom stihu prepoznaju. Takvi detalji su najčešće i snažni uvidi u biće i prolaznost stvari, svijeta i čovjeka:
Sunce
Zaranja
Na mrčnoj
Pučini
Šta ako
Nikada
Ne dođe
Do daha.
(Besjeda na promociji knjige u JU Muzeji i galerije Budve, Budva, avgust 2024.)
Bonus video:
