Nasilje, sjećanje i zaborav pojmovi su koji su i uzroci i posljedice međusobnog postojanja. Upravo njima bavi se dramski umjetnik Filip Grinvald, reditelj, ali i glumac, poznat po svojim autentičnim, intimnim, krajnje snažnim i intenzivnim pozorišnim performansama.
Predstavom “Ono što zovem zaborav” predstavio se podgoričkoj publici osmog septembra, u okviru vantakmičarske “Off selekcije” ovogodišnjeg Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT, ostavljajući jake utiske na sve prisutne. Zbog karakterističnog koncepta, ali i velikog interesovanja, Grinvald će večeras ponovo izvesti predstavu kojom istražuje duboke i kompleksne teme.
Dramsko djelo “Ono što zovem zaborav”, po kratkom romanu francuskog autora Lorana Movinjea, Grinvald će večeras u stanu lijevo, u prizemlju zgrade, u Ulici Jovana Tomaševića broj 13, upriličiti istinski teatarski doživljaj za 15 posjetilaca, koliko je maksimalan broj gostiju po izvođenju. Da bi se izbjegla gužva i selekcija, neophodno je doći makar 15 minuta ranije, a sami događaj počinje u 20.30 časova.
Odgovornost i preispitivanje
Movinje je, inspirisan stvarnim događajem koji se odigrao u Lionu 2009. godine, napisao roman u kojem opisuje nasilnu smrt mladića u skladištu supermarketa. Autor istražuje uticaj tog događaja na druge likove, prvenstveno brata, istovremeno izražavajući bijes prema društvu koje ostaje ravnodušno prema nasilju, diskriminaciji, marginalizaciji, socijalnoj nejednakosti...
“Tekst se bavi jednom od ključnih tema današnjice, a to je pitanje naizgled besmislenog i bezrazložnog nasilja, koje svakako, čim postoji, i to tako frekventno i u raznim oblicima, ima svoje uzroke, a jedno od ključnih pitanja je koje i kakve. Upoznavanje, razumijevanje i prihvatanje, preduslov su za pomirenje, uspostavljanje harmonije i ljubavi. Nastao je na osnovu istinitog događaja, a mene je ‘zgrabio’ još od prvih redova, dok nisam ni znao šta čitam. Fascinira me i nadahnjuje poetika koju Movinje gradi u spoju inspiracije Koltesovim i Bernhardovim stilom i utiskom koji na njega ostavlja novinska vijest o ubistvu koje se dogodilo. Poezija izrasta na temelju strahovitih činjenica, dokumentarnost se ne gubi već je naprotiv podstrek za poetski izraz, pa djelo odiše velikom umjetničkom snagom i snagom istinitosti, što je svakako neodvojivo”, kaže Grinvald u razgovoru za “Vijesti”.
Pored toga što je nasilje konkretan zločin, djelo pokazuje da se nasiljem može tumačiti i sami čin zaborava ili pak ignorisanja stvarnosti. U takvom (cikličnom) sistemu života, neophodno je osvijestiti sopstvenu ulogu i stanje stvari.
“Mislim da je preispitivanje sopstvene pozicije i odgovornosti u kontekstu problema nasilja prema bližnjem, a svako je biće bližnji, ono što je ključno u pristupu radu na ovoj predstavi. Za mene je to bio osnovni motiv za bavljenje ovim tekstom. Vjerujem da smo kao pojedinci ogledalo svijeta i da je svijet ogledalo nas. Sve dramatično što se događa, a događa se, čini mi se, kulminacija nečega što zovemo istorijski period, odiše nasiljem u odnosima i na mikro i na makro planu. To je očigledno tako, a vrlo često, kako nam nije direktno u fokusu, ili kako je relativizovano kroz sveprisutnost u medijima, na to zaboravljamo. Važno je podsjećati se i stalno vraćati u fokus problem nasilja koje se odigrava na svakom koraku, u našim domovima, u našem komšiluku, na našim ulicama, na našem kontinentu i na našoj planeti, i možda najprije u odnosu sa samima sobom. Dramska igra, barem za mene, predstavlja zdrav odnos prema užasnom aspektu stvarnosti koji živimo”, poručuje Grinvald.
Predstava je dirljiva, ali i brutalna, jer se detalji događaja, bilo stvarnih ili iskonstruisanih, iznose na način koji gotovo vivisecira sam čin zločina, dok Grinvald sve to uspijeva da predstavi ne kao monodramu ili kazivanje priče, već kao poetski čin otpora zaboravu gdje se trauma, gubitak, bol i potraga za odgovorima transformišu u umjetnički izraz.
“U prirodi je čovjeka da zaboravlja. Rekao bih, ne boriti se protiv, nego vježbati da se sjetimo sebe i svoje prave prirode. Umjetnost kontemplacije jedna je od praksi dostupna svakome. Posvećen odnos prema pozorišnom činu takođe, kako za stvaraoce tako i za publiku. U pozorištu još uvijek tinja plamičak koji može da osvijetli pravu prirodu čovjeka i stvarnosti. Siguran sam da će se taj plamičak razbuktati, a pozorište ponovo postati mjesto istinskog, a ne virtuelnog zajedništva i hram umjetničkog izraza”, kaže Grinvald.
Dah i dijalog
Movinje svoj tekst piše u jednoj rečenici, bez znakova interpunkcije ili velikog slova, što Grinvald u svojoj izvedbi vjerodostojno prenosi, govoreći praktično u jednom dahu, u naletu, sa potresnom emotivnošću, jasnom dikcijom, izuzetnom dinamikom i ritmom, uz ispovijedni ton, unutrašnje i dileme savremenog svijeta, ostavljajući publiku fasciniranom, ali i zatečenom, kako snagom priče, tako i glumačkom interpretacijom.
“Tekst je integralno izveden, onako kako ga je prevela Tijana Krivokapić, a Loran Movinje napisao, tako da nema dramaturških intervencija. To je jedno obraćanje. Za mene je bilo važno da stvorim neposrednu atmosferu u kojoj smo svi na istoj strani, u istoj ravni. Dakle, ne postoji podjela na izvođača i publiku, nema takozvane pozorišne rampe, a gledalac postaje nijemi sagovornik u dijalogu. Takva postavka predstavlja oblik zajedništva kakav priželjkujem u pozorištu, pa i u životu”, priča autor.
Publika od samog početka postaje sudionik onoga što se dešava u biću lika kojeg Grinvald oživljava u atmosferi podgoričkog stana koji, kao mjesto izvođenja, pojačava osjećaj bliskosti koji autor priželjkuje da postigne. Izvedbom na festivalu osjetio je i poseban puls i energiju FIAT-ovaca koji su, reklo bi se, svi zajedno na samom početku duboko uzdahnuli zadržavajući svoj dah i gutajući knedlu nepravde doprinoseći dramatičnoj gradaciji, tenziji, mučnini i tjeskobi koja se mogla i opipati u vazduhu, da bi na kraju, uz savršen izbor muzike, svi zajedno i odahnuli, oslobođeni, svjesni, suočeni sa sobom, društvom i svijetom.
“Izvedbi su prisustvovali ljudi koji su, očigledno, pasionirana pozorišna publika. S pažnjom su pratili predstavu, a meni je bilo veoma uzbudljivo, kao i uvijek kad izvodim ovaj komad, ali ovoga puta na poseban način, u festivalskoj atmosferi. Nakon predstave smo, kao i obično, ostali da razgovaramo o piscu, samom izvođenju, ideji, komadu... Bili smo zajedno”, konstatuje on.
Razgovor i zajedništvo
Razgovor nakon predstave još je jedna od važnih karakteristika Grinvaldovog dramskog čina sazdanog od brutalnih pojedinosti koje lik neumoljivo i mučno razlaže do detalja, onako kako se odigralo ili kako se moglo odigrati, a ta verbalna razmjena dolazi kao buđenje nakon hipnoze ili pak neophodna sesija nakon pobjede nad zaboravom. Grinvald učestvuje i vodi prisutne kroz oba segmenta, za šta je potrebna i profesionalnost, ali i empatija.
“Nakon svakog izvođenja razgovaramo, naravno ako publika to želi, što je netipično za konvencionalnu pozorišnu formu. U pozorištu obično kad se predstava završi, gledaoci i izvođači se razilaze ili je upriličen neki formalni razgovor, dok ovdje postoji mogućnost da ostanemo i podijelimo utiske. Lako mi je da pređem na taj neformalni dio zato što je sve ono što mu prethodi veoma zahtjevno. Ne znam tačno kakva je perspektiva publike, da li taj prelaz dožive naglo, ali svakako ostaju i imaju potrebu ili da učestvuju u razgovoru, pitaju, podijele utiske, dileme i mišljenja. Zanimljiva nam je i značajna ta razmjena koja upotpunjuje onu koja se dogodila tokom izvođenja, jer imamo mogućnost da saznajemo jedni od drugih i da ostvarimo dublju bliskost i zajedništvo”, ističe Grinvald.
Dalji dijalog svi zainteresovani imaju priliku da nastave sa Filipom Grinvaldom tokom i nakon večerašnje izvedbe djela “Ono što zovem zaborav”, na FIAT-u, u Podgorici, u stanu lijevo na prizemlju zgrade u Ulici Jovana Tomaševića broj 13, a na pitanje “Vijesti” šta misli o tome mogu li pozorište i umjetnost da promijene sve ove probleme, ili makar ukažu na anomalije u društvu i svijetu, Grinvald šalje jasnu i optimističnu poruku:
“To nije stvar mišljenja nego iskustva, pa odgovorno tvrdim da može. Pozorište ima neslućenu moć da čini i učini i čovjeka i svijet boljim. Činjenica je da je u krizi, ali je ona prolazna, a pozorište vječno.”
Sadržaj i atmosfera
Grinvald je u razgovoru za “Vijesti” kazao da “pažljivo prati program” na ovogodišnjem, 39. izdanju Festivala internacionalnog alternativnog teatra.
“Imponuje tako raznovrstan izbor sadržaja, dobro druženje i prijateljska atmosfera. Zadovoljstvo mi je da budem gost na FIAT-u”, rekao je on, a ne krije da već smišlja nove izazove i kreativne poduhvate.
“Došao sam u Podgoricu na FIAT iz Ženke na Visu biciklom. Ne električnim. Plan za dalje mi je da smislim nešto još luđe, da odem još dalje”, poručuje.
U pozorištu još uvijek tinja plamičk koji može da osvijetli pravu prirodu čovjeka i stvarnosti. Siguran sam da će se taj plamičak razbuktati, a pozorište ponovo postati mjesto istinskog, a ne virtuelnog zajedništva i hram umjetničkog izraza", kaže Grinvald.
Bonus video:
