“Psihologija i ljudska dvojba”, knjiga poznatog američkog psihologa dr Rolo Meja, predstavnika “egzistencijalističke” psihoterapijske škole, knjiga je eseja baziranih na ljudskim iskustvima koja je autor retoričkim sredstvima približio čitaocu i time olakšao razumijevanje materije o kojoj je riječ. Ova knjiga prije svega proširuje naš pogled na mogućnost kreativnog razvoja čovjeka, pogotovo u situacijama za koje često smatramo nepovoljnim za bilo kakav stvarni napredak čovjeka kao nesavršenog bića. U takvim prilikama čovjek čak i nehotično razotkriva vlastito, ponekad zapanjujuće snažno, stremljenje prema sveopštem stvaralaštvu. Mej je autor i poznate, u svijetu izučavanja psihologije kao značajne nauke, veoma popularne knjige “Ljubav i volja”, zbog čega se, osim sa egzistencijalističkom filozofijom, ovaj autor povezuje i sa humanističkom psihologijom. Međutim, iako je uz Viktora Frankla jedno vrijeme bio veliki zagovornik egzistencijalne psihoterapije ovaj je naučnik uvijek negirao svoje pripadanje bilo kakvoj i bilo kojoj školi pa ni egzistencijalističkoj, te je ovo samo uslovno rečeno zbog lakšeg sagledavanja rada kojim se Rolo Mej bavio kao istaknut psiholog.
Eseji u “Psihologija i ljudska dvojba” su u ovoj knjizi, iako izviru iz velike raznolikosti i velikog raspona različitih ljudskih iskustava, ipak na neki način povezani zajedničkom temom. To prije svega zbog toga što u njima autor, na sebi svojstveni način, ukazuje na važnost misaone razrade pojedinih segmenata psihičke tjeskobe u kojoj se čovjek, htio to on, ili ne, često nalazi.
U ovoj se knjizi riječ “dvojba” ne odnosi samo na skepticizam i sumnjičavost jednog nedovoljno riješenog ili čak teško rješivog problema, ne odnosi se samo ni na tjeskobu i neopredijeljenost između dvije lako predvidive ili čak jasno uočljive (ne)mogućnosti, već mnogo šire; toliko šire da je to pitanje, taj pojam, skoro nemoguće sasvim obujmiti običnom knjiškom definicijom ma koliko ona bila obimna i jaka, pa vjerovatno zato i sam autor kaže da dvojbom često rezultira čovječje doživljavanje sebe i kao objekta i kao subjekta. Ovakvo doživljavanje sebe na neki način djeluje dosta iracionalno, ali to bi trebalo da bude tako samo u nekom krajnje subjektivnom smislu, kada se obično misli na pojmove kao što su: subjektivno i objektivno. Međutim, ako se uzme u obzir da dvojba izvire iz velike raznovrsnosti, odnosno, kako to autor zapaža: iz velikog raspona i bogatstva ljudskog iskustva čiji se nepregledni spektar očituje, između ostalog, i u čovjekovoj sposobnosti zadivljujuće razumnosti s jedne strane i velikog uticaja njegovog iracionalnog ponašanja s druge strane, onda se može steći i sasvim drugačiji utisak. Vjerovatno i zbog toga se u ovoj knjizi kaže da se ne može tvrditi za nekoga da je istovremeno i objekat i subjekat, jer ljudska svijest osciluje između ova dva pojma, i biti istovremeno i jedno drugo, naprosto je nemoguće.
U kontekstu ovog problema navodi se i Dekartovo poznato, ali i dalje veoma zanimljivo načelo koje glasi: “Mislim, dakle postojim” kojim je Dekart, “otac moderne filozofije” kako ga neki izučavaoci ove materije nazivaju, individualni um predstavio kao osnovu psihološkog identiteta čovjeka. Dekart je razlikovao um i proces mišljenja od tijela što je u kasnijim izučavanjima i razradama ovog pojma postalo predmet mnogih dvojbi i nedoumica. Ovakva podjela podrazumijevala je istovremeno i zaključak da se ljudsko tijelo može pratiti i regulisati pomoću fizičkih, zapravo mehaničkih i matematičkih principa i zakona. Jedan od važnih koraka u ovom smislu učinio je i Spinoza u sedamnaestom vijeku kada je obrazložio svoje mišljenje da se taj osjećaj koga je posmatrao kao subjektivni problem, može nadvladati ispravnom upotrebom vlastitog uma. Spinozino tumačenje, odnosno mišljenje o savladavanju straha, na primjer, bilo je u skladu s poimanjem vlastitog stava da se takva osjećanja ne potiskuju već se zamjenjuju drugim, suprotnim i snažnijim osjećanjem.
S obzirom na sveukupne društvene, pogotovo kulturne prilike koje su karakterisale doba u kojem je Spinoza živio, njegova vjera u moć inividualnog razuma, u znatnoj mjeri poslužila je da na valjan način riješi neke od tada gorućih problema u toj oblasti nauke.
U ovoj knjizi se ne govori samo o tadašnjoj ljudskoj dvojbi, o tjeskobnosti koja je zamarala tadašnje psihologe i druge naučnike, već autor s velikim razumijevanjem razrađuje i druga važna pitanja i probleme pa čak i one koji iz njih proističu i egzistiraju da čak i u kasnijem periodu traju. Dakle, govori se i o tjeskobnosti kasnijeg doba, kao i njenom odnosu sa prisutnim i vrlo aktuelnim problemima, jer, posmatrano kroz dugu istoriju naše civilizacije svako doba je imalo, iako po prirodi slična, ipak i dosta različita, specifična bremena sa kojima su se ljudi morali boriti. Autor iznosi hipotezu da se pojedinac, kada su u društvu nesvjesne pretpostavke o vrijednostima uopšteno prihvaćene, može suočavati s opasnostima na temelju tih pretpostavki. Da on tada na opasnost reaguje strahom, a ne tjeskobom.
Rolo Mej (Rollo Reece May), uticajni američki psiholog, rođen je 1909. godine u Ohaju. Kao dijete, imao je naporan i težak život. Nakon razvoda roditelja, njegovoj sestri je dijagnostikovana šizofrenija. Kako je bio najstariji od šestoro djece, od malih nogu osjećao je veliku odgovornost prema svojoj braći i sestrama, uključujući i bolesnu sestru o kojoj je morao da brine, zbog čega je, vjerovatno, njegovo interesovanje stalno bilo usmjereno prema izučavanju psiholoških problema čovjeka.
Kao mladić prvo odlazi u Mičigen i tamo počinje da izučava engleski jezik, ali zbog svog angažmana u radikalnom studentskom časopisu bio je udaljen sa Univerziteta. Međutim, Mej na kraju ipak diplomira na započetim studijama engleskog jezika mada na drugom fakultetu. Tokom kasnijih godina sarađivao je sa poznatim austrijskim psihologom, Alfredom Adlerom, koji je po obrazovanju bio ljekar. Mada je bio dosta stariji od Meja, skoro četiri decenije, ova dvojica naučnika imali su uspješnu naučnu saradnju pa su tako međusobno razmjenjivali kako ideje, tako i naučna mišljenja.
Rolo Mej je jedno kraće vrijeme, po povratku u Sjedinjene Američke Države bio ministar, ali je ubrzo napustio taj položaj. Više su ga zanimale studije psihologije na kojima je potom diplomirao. U trideset i trećoj godini života dijagnostifikovana mu je tuberkuloza, pa je osamnaest meseci proveo u bolnici. Posljednje godine života proveo je u San Francisku i umro je 1994. godine, ali ne od tuberkuloze već od posljedica srčane slabosti.
Rolo Mej se katkad dovodi u vezu sa humanistima, kao što je Abraham Maslov mada Mej nešto dublje od Maslova istražuje svijest o ozbiljnim dimenzijama ljudskog života. Na Meja imao je veliki uticaj i Erih From, koji je, između ostalog, proučavao slobodu volje i samoizražavanje.
Mej je u znatnoj mjeri bio i kritičar moderne psihologije jer je smatrao da su se psihoterapeuti krajem 20. vijeka previše udaljili od psihologije Junga, Frojda i njihovih psihoanalitičkih razmišljanja. Umjesto toga, počeli su da kreiraju vlastite metode liječenja čime su izazvali svojevrsnu krizu u svijetu psihoterapije, jer u cjelini posmatrano - psihologija je nauka o duši. Nauka o onom skoro sasvim nepoznatom/neuhvatljivom dijelu ljudskog bića. Iako postoji vjerovanje da upravo ona, duša, tijelo čini živim, čini ga čovjekom, jer tijelo bez duše nije čovjek nego leš, prava istina o duši od čovjeka je zaklonjena debelom zavjesom neznanja. Zbog toga je psihoterapija, liječenje duše, toliko neizvjestan i toliko kompleksan posao. Mnogi izučavaoci smatraju da duša nije materija, pa pitanje: koliko ju je onda moguće liječiti materijom - raznim ljekovim i slično, djeluje sasvim smisleno.
Bonus video:
