Stanite - pogledajte oko sebe, zagledajte se ljudima u oči, stisnite im ruku, pitajte ih kako su, šta žele, o čemu sanjaju, primjetite ih. Ali, prvo krenite od porodice - oslušnite jedni druge, živite jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. Ne zaboravite da je bližnji svoj blizak samo ukoliko znate šta onog drugog tišti, čega se plaši, o čemu mašta, čemu se raduje. Da je život u porodici, na ulici, u društvu, a ne na televiziji, rijalitijima, masovnim medijima. Da postoji riječ empatija, na koju smo zaboravili, i koje se samo s vremena na vrijeme sjetimo. Okupite se oko porodičnog ognjišta, a ne oko televizora, razgovarajte. Pričajte, ali i slušajte. Budite prvo “heroj porodice”, a ne “heroj nacije”.
To bi bile poruke predstave “Heroj nacije” koja je u četvrtak veče premijerno izvedena na sceni Nikšićkog pozorišta, a sinoć je imala prvu reprizu.
“Kao da nezaustavljivo idemo ka situaciji u kojoj granica između off i online života više ne postoji. Svi ćemo na kraju postati glumci u globalnom realitiju. ‘Heroj nacije’ nije samo komedija apsurda, on je prije svega porodična drama, gdje generacijske razlike generišu i zaplet i rasplet - i tužan i upozoravajući kraj. Uvjeren sam da će ova, uspješno savladana žanrovska dihotomija u dobroj mjeri odrediti uspjeh predstave. Poznajući autorski rukopis Milana Neškovića, ne sumnjam da nas očekuje kompleksna i izazovna pozorišna rukotvorina kojoj se unaprijed veoma radujem”, zapisao je autor teksta Ivan M. Lalić.
I bio je u pravu - žanrovska dihotomija jeste donekle odredila uspjeh predstave, ali reditelj Nešković uspješno je “izvezao” pozorišnu rukotvorinu koja vas dirne, ali i zapita, a glumci se potrudili da u njima nađemo sebe i ljude oko nas. Publika je višeminutnim aplauzom i ovacijama pokazala šta misli o novoj predstavi Nikšićkog pozorišta za koju mnogi rekoše da je najkompleksnija i najbolja koja je posljednjih godina urađena u toj kući.
“Jako emotivna, bolna tema, a opet smo mi donekle krivi što je ta tema tako bolna, što je taj uticaj medija na društvo takav. Ovdje je pojačana emocionalno da bi ta problematika doprla do publike samom činjenicom što smo pravili sukob između masovnih medija i porodice, a ne društva. Društvo je previše velika riječ da bi svako od ovih ljudi u publici mogao da se s njim poistovjeti. Ali, svako je došao iz neke porodične kuće ili stana u teatar tako da smo time tu emotivnost pojačali, jer smo od drame apsurda napravili tragikomediju”, kazao je Nešković nakon premijere zadovoljan što su uspjeli da pređu granicu i dopru do publike.
Jer, svako u sali je znao makar jednog Budimira koji neprimjećeno prolazi kroz život, makar jednu porodicu Životić čije “godine su pojeli skakavci”, a njima na kraju ostao ekran i daljinski upravljač.
“Kad pogledate pobjednike kanskog, venecijanskog, berlinskog festivala, vidite da su sve to filmovi koji se bave problematikom odsustva empatije. Što bi rekao Aca Popović, kao da nam je milost umrla. To se odnosi na cjelokupno društvo. Onog trenutka kada empatija nestane unutar jedne porodice tad moramo da se zabrinemo i kao društvo i kao pojedinci. Ova predstava najviše o tome govori. Ja zaista ne znam da dajem odgovore. Samo znam da postavljam pitanja i to kroz pozorište. Nadam se da će ovakvo postavljanje pitanja dovesti do toga da budemo bolji i empatičniji prema svojim bližnjima bez obzira na ekrane koje držimo u džepovima i kojih smo robovi, uključujući i sebe”, poručio je Nešković.
“Neću puno pričati ni o predstavi ni o liku kojeg igram već ću se poslužiti fudbalskim rječnikom - u četvrtak ćemo istrčati, ostaviti srce na terenu i vidjeti da li je to to”, kazao je na konferenciji za novinare, nekoliko dana prije premijere, Vladimir Gajović.
I istrčali su na teren, ostavili srce na njemu i vidjeli da je to to.
“Nadam se da Nikšićko pozorište neće zapustiti ovu predstavu. Ovakva vrsta predstave se radi bar dva - dva i po mjeseca, a mi smo je uradili za mjesec. Išlo je brzo, a zahvaljujući ovoj divnoj publici mislim da smo napravili divnu stvar. Volio bih da ova predstava potraje”, kazao je Gajović koji u predstavi igra Budimira Životića, glavu porodice koja se polako, zahvaljujući medijima, ali i njima samima, raspada.
Njegov monolog na kraju predstave zaustavio je smijeh i donio gorčinu, umjesto zablude dao nam istinu i zapitanost.
“Šta je to što karakteriše moj lik - čistota, obraz, poštenje. Ako su me jednom sahranili, onda će stvarno da me sahrane. Kada jednom to kažeš onda to odradi do kraja, a ne da se posle dva minuta predomisliš i kažeš nešto drugo. Budimir 40 godina radi kao kondukter, niko ga ne primjećuje, a u familiji samo prijeti da će da tuče sve živo, i ženu i sina”, objasnio je Gajović kako je on, ali i publika, doživio Budimira.
U predstavi, osim njega, igraju i Biljana Keskenović, Stevan Vuković, Maja Stojanović i Ljubomir Bandović/Nikola Vasiljević. Sa mladim kolegama iz Nikšićkog pozorišta, Stevanom, Majom i Nikolom, Gajović prvi put sarađuje i za njih ima samo riječi hvale - divni i kao ljudi, i kao kolege.
Njegova životna saputnica u predstavi, Biljana Keskenović, kaže da se dugo bavi glumom i da je rijetko kad prevari osjećaj kada je u pitanju kvalitet predstave i njene veze sa publikom.
“Već u ranoj fazi rada na ovoj predstavi sam bila sigurna da je ovo predstava koja će se povezati sa publikom, da će na tom emotivnom nivou prebaciti i da je ovo tema koja se svih nas tiče. Ova priča kroz porodicu i raspad te porodice je vrlo potresna. Mi imamo melodramsku predstavu koja krene kroz neke lakše note, a završi u jednom mračnom i teškom tonu. Možemo ovu predstavu da igramo bilo gdje i u bilo kojoj zemlji u regionu, jer mislim da ove porodice postoje svuda. Ovo je porodica kojoj po nekim godinama sama pripadam, koja je prošla kroz sve ovo o čemu se u ovoj predstavi priča, sve one devedesete i dvijehiljadite, nemaštinu, bombardovanje, inflaciju, ratove. Negdje vrlo lično doživljavam i ovaj lik i ovu predstavu”, kazala je Keskenović.
A njena Desanka je osvojila ne samo nju, nego i publiku.
“Vrlo mi je bliska, draga, vrlo je nježna i emotivna. Ona je, kao i svaka žena, stub te porodice koji se urušava i gdje ona grčevito pokušava da održi porodicu. I konačno dođe njenih pet minuta. Svi mi treba da pokušamo unutar naših porodica da to sačuvamo, jer nas sve oko nas demantuje. Nije lako održati porodicu. Da se, kada izađemo posle ove predstave, zamislimo da li možemo da ostanemo i dalje bliski i da ta porodica uprkos svemu opstane. Nije nam kriv niko spolja. Izgubili smo empatičnost, izgubili smo brigu za druge. Nije lako živjeti u ovom vremenu. Da li je to u Srbiji, Crnoj Gori ili bilo gdje drugdje - svuda je isto”, istakla je prvakinja drame Narodnog pozorišta u Somboru.
A dramu u drami napravila je novinarka Lenka - “sahranila” živog čovjeka zarad emisije. A njen momak, Budimirov sin, Ljubomir, odlučio da od života porodice napravi rijaliti.
“Nije mi teško pala uloga. Ima taj obrt na kraju koji je potresan, ali to je današnja aktuelnost i sve ono što donose društvene mreže i mediji i kako sve to može da se okrene na negativno”, kazala je Maja Stojanović koja igra Lenku.
“Za nepune tri godine ovo je osma premijera Nikšićkog pozorišta, a ja igram u šest predstava. Lijepa cifra za Nikšićko pozorište. Već je zakazano dosta gostovanja u oktobru i novembru. Sad to treba da se zaigra”, istakla je Maja.
A zaigraće se, jer tekst star četvrt vijeka, čini se, danas je aktuelniji nego ikad. Još kad se tome doda dobar rad autorskog i glumačkog tima predstava će da se igra i da dirne publiku. Još samo da zapitanost nakon nje traje duže. Možda tada bude nade za čovjeka, porodicu, za društvo. I možda empatija bude ponovo ono što nas krasi.
Scenografiju za “Heroja nacije” potpisuje Vesna Sušić, kostimografiju Margareta Šobot, a muziku grupe Autogeni trening i Azilanti.
Još jedna desetka za Nikšićko pozorište, Gajoviću status počasnog člana
Svi gostujući reditelji i glumci zadnje tri godine ponavljaju isto - rad u Nikšićkom pozorištu i saradnja sa ljudima u pozorištu je privilegija kakva se rijetko sreće. Tako je bilo i ovog puta.
“Saradnja je bila fantastična. Zahvalio bih i Nikšićanima i Nikšićkom pozorištu, jer ovo nije floskula ali ovo je možda jedno od najljepših mjesta za rad u kojem sam do sada radio što se tiče ugođaja, mogućnosti svakodnevnih proba, od jutra do mraka, predusretljivosti svih ovih ljudi iza scene, počev od ljudi koji kuvaju kafu i koji se bave rekvizitom. Ovo je zaista fantastično iskustvo i zaista se radujem povratku u Nikšić, ako ga bude”, poručio je reditelj Nešković.
Biljana Keskenović je istakla da je za uspjeh predstave bitna povezanost ljudi koji na njoj rade, a to se u Nikšićkom pozorištu i dogodilo.
“Ne mislim samo na autorski tim i glumce, nego i na ove fantastične ljude iza scene koji daju jednu nevjerovatnu podršku svima nama i koji su izgovorili jednu rečenicu na početku rada, koju davno nijesam čula: Mi smo toliko srećni što se radi nova predstava”.
Zbog te sreće posebno je bio srećan Vladan Gajović kome je direktor pozorišta Radinko Krulanović uručio povelju o počasnom članu Nikšićkog pozorišta.
“I mene je iznenadilo. Da mi je dao pet minuta ranije, prije monologa, ne bih morao da glumim ništa nego bih se odmah rasplakao i bilo bi mi lakše”.
Gajović, rođeni Nikšićanin je, kako sam reče zbog “nekih privatnih gluposti prekrižio Nikšić” i 20 godina nije dolazio u rodni grad. Došao je prvi put nakon dvije decenije u novembru prošle godine kada mu je uručena nagrada “Veljko Mandić”, koju Nikšićko pozorište bijenalno dodjeljuje za izuzetan doprinos pozorišnoj umjetnosti.
“Bukvalno sam bio prekrižio cio grad. A onda, kada sam došao ovdje da primim nagradu i upoznao ljude iz pozorišta, odmah sam im rekao da kad god budu htjeli da me zovu da ću doći. I evo me. Drago mi je ako smo uspjeli da njihovim pozivom i mojim dolaskom opravdamo neka očekivanja. A mislim da jesmo”.
Bonus video:
