“Najviše volim da radim grafiku. Crno, pa sjenčim. Ima nečeg u toj crnoj boji. Crn mi i život, pa se to nekako uklopilo”, kaže mladi umjetnik iz Nikšića, dvadesetdvogodišnji Egzon Beća.
Zna on da život može da bude i u boji, ali...
Dok priča, stidljivo se smiješi, a čim dobije neki kompliment ućuti, dok mu u očima titra poseban sjaj koji imaju samo skromni ljudi.
Na zidu sertifikat da je uspješno položio kurs za umjetnika, a njegova djela, kao i riječi profesora slikanja, akademskog slikara Draška Karadžića, najbolje govore o toj uspješnosti. Riječi hvale ne štedi ni Jelena Milić, direktorica Defendologija centra, čiji korisnici su Egzon i članovi njegove porodice.
“Kada sam bio u petom razredu vidio sam da imam dar za slikanje. Svaki put sam dobijao pet plus. To je jedini predmet koji sam radio. Dok su ostali učili, ja sam samo crtao. Tako, na primjer, svi uče engleski, a ja gledam sliku na mojoj torbi i crtam. Kad bih s ocem išao kod njegovih drugova, obavezno sam nosio svesku i crtao. Otac i drugovi piju, a ja crtam i budem u svom svijetu. Imao sam nekoliko svesaka. Sad ih više nemam”.
Kako se u školi moralo i učiti, a ne samo crtati, Egzon je prekinuo školovanje. Rano je počeo da radi jer u njegovoj porodici, roditelji i sedmoro djece, uvijek je hljeba falilo. Sada u Ozrinićima pohađa školu za odrasle, sedmi je razred, i ovoga puta ne namjerava da prekine školovanje.
“Kad sam upoznao Draška krenuo sam ozbiljnije da crtam. Redovno sam dolazio kod njega i nijesam bježao sa tih časova. Pitajte ga”, nekako ponosno kaže Egzon.
Inspiracija dolazi od rada, a Egzonov talenat je neupitan
“Moja saradnja sa Egzonom traje tri godine. Vidio sam da posjeduje ogromni potencijal. On je kao nebrušeni kamen i kada govorimo o njegovom napretku, kao mladog umjetnika, moram istaći da se veoma brzo razvijao. Odmah je savladao osnovne stvari - kako da se postavi ljudska figura, što je možda, čak i u akademskoj konotaciji, najteži dio, da se pravilno, anatomski uradi čovjek. Kada sam vidio da je vrlo brzo savladao ugao gledanja kako zaista nešto izgleda, kako treba da postavi samu kompoziciju, shvatio sam da možemo da pređemo na eksperimentisanje sa drugim stilovima, da upozna literaturu, što je vrlo bitno za svakog mladog umjetnika, da upozna slikare i njihova djela, razne stilove i da pokuša da nađe šta njemu odgovara, ne meni kao profesoru. Mogu da kažem da mi se dopada kako razmišlja, na koji način funkcioniše, kako pristupa radu. Vidi se da posjeduje ogromni osjećaj. Najteže je kontrolisati taj osjećaj i kako to iznijeti na pravi način, a on posjeduje to od početka i tako dolazi do inspiracije. Inspiracija ne dolazi od nerada, nego od rada. Egzon uživa u ovome što radi, uporan je u tome i vidi se ogroman progres”, kaže Draško i pokazuje Egzonove radove koje u Defendologija centru s ponosom čuvaju i pokazuju svima koji ih posjete.
Ostale radove koje je uradio na časovima kod Draška, Egzon drži kući.
“Imam oko 30 radova. Najdraži mi je torzo što sam sjenčio. Ne bih te radove nikad prodao. Uradio bih nove i njih bih prodao. Ove bih čuvao da se sjetim početaka. Crtam i kući kad god imam slobodnog vremena, jer radim gdje god mogu da nađem neki posao. U jednoj torbi držim radove koje kući radim, a ove koje sam kod Draška uradio uramio sam i stoje na zidu. Svi se čude kada dođu kod nas i vide radove. Roditelji kažu da su to moji radovi, ali drugi ne vjeruju. Đe Mona Liza u kući Beća i to još ja da sam je uradio. Nemoguće”, sa osmijehom priča Egzon.
A “težak” je, kad je priča u pitanju. Ovo je najviše što se moglo od njega “izvući”. Škrt je sa riječima. Ne i sa osmijehom i talentom. Njih ima na pretek.
“Neće Egzon da kaže, ali dosta često kući crta ispod šterike. Veoma dugo nijesu imali struje, ali Egzona to nije omelo da crta. Ti radovi koje je uradio ispod šterike su odlični. I njegova mlađa braća, Abedin i Faton, takođe dobro slikaju. Ali, Egzon je kompletan. Mnogo je fin momak, lijepo vaspitan, odgovoran prema svemu. Jedino nije bio odgovoran prema školi. Posebno je odgovoran prema porodici. Žive u izuzetno teškim uslovima, očeva teška bolest je uznapredovala, i pored svih tih životnih nedaća on izrasta u jednog divnog momka koji je svega svjestan i koji, čini mi se, sve to i prenosi na papir. Nije ni čudo što je rekao da mnogo voli tu tamnu boju”, kaže Jelena.
Kada bi Draško i Jelena pričali umjesto njega, onda bi volio da ima izložbu
“Egzon ne kopira radove nego se služi određenim umjetničkim djelima i pomoću njih pokušava sam da razvije određenu kubističku sliku. Ili da postavi drugu boju, jer iz njegovog ugla ta boja bi bolje stajala umjesto samog originala. To mi se mnogo sviđa i to veoma cijenim kod njega jer se trudi da razvije autentičan stil. Mnogo mu prija kombinacija realizma i kubizma. Ima nit za kubizam i to mi se baš svidjelo. Godine su ispred njega i tek će sad u pravom obliku da se formira. Njegovo vrijeme tek počinje i tek će da isplivavaju prave stvari koje će da radi, a ja sam tu da mu pružim pomoć kad god mu treba. Znam koliko je bitno za mlade umjetnike kada je stariji kolega uz njih i da ih uputi na način koji mladom umjetniku prija”, kaže Draško, a Egzonu svaki put kada ga njegov učitelj nazove umjetnikom oči zasijaju još jače.
Prošao je sa Draškom razne slikarske epohe, upoznao se sa djelima svjetski poznatih slikara, a najviše su ga oduševili radovi Leonarda da Vinčija, posebno Mona Liza i Tajna večera. Kući je, dok ne nađe “svoju” Mona Lizu, veoma uspješno uradio da Vinčijevu.
“O Egzonu su i druge kolege čule i o njemu se priča, tako da slikarstvo za njega može da bude jedna inspirativna priča. Nadam se da će ovim nastaviti da se bavi, da će od slikarstva živjeti, da će kasnije imati atelje, svoj kutak gdje će moći da stvara”, ističe akademski slikar.
Egzon trenutno ne mašta da ima atelje, da bude umjetnik, da od toga zarađuje. Nema vremena za maštanje. Stidljivo kaže da bi “valjda volio” da bude onako kako njegov učitelj reče. Da bude slikar. A volio bi i da pokaže svima da je sve ovo što radi vrijedjelo.
I dok na mnoga pitanja odgovara sa valjda i treba mu vremena dok smisli odgovor, postoji pitanje na koje odgovara “kao iz topa” - da li je prevazišao učitelja.
“Draško je jedini slikar koga poznajem. Radovi su mu odlični. Bolji je od mene 300 puta. Ču 300 - mnogo više”.
Kaže da svoju budućnost vidi u gradu pod Trebjesom. Ali, bolju od sadašnjosti. On će se za to potruditi. I kuću će, kako kaže, bolju sagraditi. A da li bi volio da ima izložbu?
“Recimo da bih. Previše sam stidan. Kad mi daju komplimente onda se još više stidim. Ne volim da me hvale. Kad bi samo Draško i Jelena mogli da pričaju na toj izložbi, onda bih volio da se ona desi”.
A desiće se, kaže Jelena.
“Razmišljamo da organizujemo izložbu prodajnog karaktera, mada nam je, moram priznati, žao da ove slike damo, jer ih čuvamo kao suvo zlato”.
Vjerujem i da bi nakon izložbe, uvod ovog teksta bio drugačiji:
“Zovem se Egzon Beća. Umjetnik sam. Najviše volim da radim grafiku, ali volim i boje jer me podsjećaju na radost. Takav je i moj život”.
Bonus video:
