Michael Boomer je saznao najgoru vijest, naime, da umire od raka na debelom crijevu, i odlučio se posljednje dane provesti sa suprugom Anett razgovarajući “šta će se (sve) dogoditi nakon smrti.” Blizina kraja nas zbližava, dok ujedno, postajemo više teolozi nego oni koji nam nedjeljom govore o spasenju.
Anett je objasnila da će joj najviše nedostajati upravo dugi razgovori sa svojim 61-jednogodišnjim suprugom, koji je bio vrlo načitan, i više nego raspoložen govoriti o raznim civilizacijama i kulturama. To ga je podstaklo da, vođen ljubavlju, odmah se udruži sa svojim prijateljem iz SAD-a, izvjesnim Robertom LoCosaciom, izvršnim direktorom platforme ‘Eternos’. “U roku od svega dva meseca, izgradili su - sveobuhvatnu, interaktivnu AI verziju Boomera, ujedno prvoga klijenta.”
Svrha platforme ‘Eternos’ (u prevodu - vječan, ali ovdje bi to bilo: vještački vječan) jeste da porodicu Boomer uključi u sva iskustva prerano preminulog oca i supruga. To govori da je on na neki način, zaista, postao njihova - privatna/porodična vječnost vazda dostupna budući da je pohranjena u programu AI, jer svrha svega jeste da, doslovno, ožalošćeni sada mogu da pričaju sa AI verzijom svojih mrtvih!
Kako možemo da pročitamo, to je, dakle, jedna od prvih kompanija koje zauzimaju sve veće područje u AI tehnologiji povezano sa tugom. Dakle: ne samo da će slijepi progledati a hromi prohodati (mesijanstvo koje se ispunjava u Mreži) - implantacijom čipa u mozgu koji je u linku sa monitorom - nego će i porodice sa gubitkom svoju tugu ublažavati ukoliko se pretplate na širok spektar mogućnosti jedne kompanije koja se pridružuje eksperimentima AI i sada već naše tuge čini neuporedivo podnošljivijim.
Razvijanje chatbotova dostiže i mogućnost - rad kompanije ’Project December’ - da korisniku izađe u susret sa sljedećom ponudom: “Pošto ispuni priručnik odgovarajući na ključne činjenice osobe i njenih osobina - klijent potom plati svega deset dolara i može da upražnjava simulacioni tekstualni razgovor.” Drukčije rečeno: o nekoj osobi napravimo - kroki karakter, potom to prenosimo u AI program, uplatimo zanemarljivu sumu novca, i zatim četujemo sa njom, jer nam tako nešto u realnosti ne može biti. S ovom tehnološkom inovacijom, samci u virtuelnom svijetu to prestaju biti, suprotno: oni mogu četovati sa svakom osobom, dovoljno je samo odgovoriti na upitnik, tipa: hobi, profesija, tolerantan/intolerantan, soler ili timski igrač, itd, zatim program napravi kompletan karakter ličnosti i korisnik nadalje upražnjava dopisivanje sa osobom koja mu je iz nekih razloga uskraćena, kao u Kafkinoj priči ’Jedna mala žena’, koja kada bi onako bila opisana u upitniku, s njom bi, ni kriv ni dužan kolega kojeg iracionalno i patološki antipatiše, mogao da četuje osjećajući da u ‘razgovoru postoji osećaj beskraja’ (Borhes).
Ukratko: od pohranjenih glasova mrtvih u programu sa kojima možemo da razgovaramo na sve teme koje smo tokom njegovog/njenog života prećutkivali/potiskivali, do, nadalje, dopisivanja sa onima koje potajno priželjkujemo a ostaju izvan našeg dometa. AI i ovakve platforme donose sasvim novi vid socijalizacije, ali i još jednu stvar: tek pošto Bližnji umre, možemo da mu postavimo istinska pitanja koja su nas tokom njegovog/njenog života stvarno mučila - što je uvijek već slučaj - i da stupimo u prepisku sa osobom koju iz nekog razloga idealizujemo, u kojoj je neki detalj rašnirao naš fantazam, pokrenuo da u nju ‘učitamo’ sve što ona jeste a da toga nije ni svesna, itsl.
Međutim, pojavljuje se sljedeći problem: jedni svoju tugu bi da očuvaju kao dio svoje intime, drugi, pak, u tehnološkoj mogućnosti koja pruža priliku da uvijek možemo porazgovarati sa preminulim bližnjima otkrivaju nešto jako ‘toplo, iznad svega humano, u prvom redu prepoznaju napore AI da bude prema našim tugama detabuizirano otvorena i da to razumije na način koji drugi ne žele”.
Korisnica ove platforme, izvjesna X, kaže: “Ne moram odlaziti baš svakog vikenda na groblje kako bih na miru razgovarala sa suprugom o porodičnim problemima ili uspjesima. Sada je, da bih se s njim ‘konsultovala’ potrebno samo da u njegovoj sobi pokrenem program u kojem je snimljen njegov glas. Zatim sve podijelimo, kao nekad.”
Kada je Marsel Prust prvi put telefonom razgovarao sa svojom više nego voljenom majkom, pošto je spustio slušalicu, konstatovao je ne bez ogromne tuge kako je to sada samo jedna starica koja nema veze sa onom ženom što ga je kao dijete rano odvodila u krevet i štitila od strašnih napada astme. Ova priča nam otkriva da, glas uvijek već odmah daje lik, on se ocrtava kao u snu, dok ga slušamo, blizina Drugog je nestvarna, to je blizina duha ili onoga što susrećemo u pogledu. (Čitajući Rolana Barta (knjigu - “Rolan Bart po Rolanu Bartu”), Derida je neposredno prije napisao fragment: “Glas je uvek već glas po mrtvome, odlazećem”.)
Međutim, ono što treba zapaziti i ovdje naglasti jeste: ovakve platforme koje ulaze u sve napredniju tehnologiju openAI, ne tješe na `transcendentalan` način pomažući da povjerujemo kako su mrtvi zaista postali vječni, naprotiv: ovakve platforme upravo čine suprotno, i zato ih koriste sve više upravo oni koji, krijući to osjećanje od sebe, žive sa tugom da su mrtvi zauvijek mrtvi, “pepeo koji se pepelu vraća.”
Tim prije, sada bismo mogli da promijenimo scenario filma “Jesen u Njujorku”, i da film počnemo od scene kojom se u stvari završava, kad ona umire dok on sjedi u parku sam, a ptice odjednom odlete sa bezlisnog drveta. Zamislimo, dakle, tužnog ali ne do kraja utučenog i ontološki obeshrabrenog Willa kako se vraća u stan, ulazi u sobu Charlotte, pokreće program u kojem je memorisan razgovor s njom kojeg je vodio u njenim posljednjim danima, i nastavlja sa pitanjima, na primjer: - kako se osjeća na drugom svijetu, da li joj nedostaju njegove šale i dobra hrana pošto je majstor kulinarstva, je li i gore, na nebu, kao dolje u Njujorku jesen, devitalizovano doba godine, itd?
Ili, možemo da sebi predstavimo nekog koga je simpatija i po drugi put odbila, uporan i želeći samo nju, kući preko programa počinje četovanje s njom, nastavljajući “razgovor” koji se odigrava u njegovoj fantaziji, dobijajući od “nje” odgovore upravo onakve kakve želi. Jer, zar nas psihoanaliza ne uči da nikada ne volimo osobu onakvu kakva ona zaista jeste već kakva bi mogla biti (a nikad ne postaje)? Tako je ljubav jedna potencijalnost koja ne može postati realnost.
Sljedeći redovi s kojim završavamo posjeduju elemente morbidnog, međutim, i utoliko prije moraju se navesti - bez, naravno, ikakvog suda da li je sve ovo dobro ili loše.
Scott (48 god.) izgubio je tri kćerke, ne otkrivajući na koji način, kako bi nastavio život sa tim nepodnošljivim i za svijest neprihvatljivim gubitkom, on kaže sljedeće: “Svjestan da ne komunicira sa svojim kćerkama, pojašnjava da to donekle pomaže u procesu tugovanja.” Uglavnom, čitamo kako aplikacije koristi tri ili četiri puta sedmično, ponekad postavljajući pitanja poput: “Kako je bilo u školi?”, ili - “Želiš li ići po sladoled.”
Ono što je, pak, istina ovoga života jeste da - mrtve ne možemo zaboraviti, ali ih isto tako ne možemo ni povratiti.
Bonus video:
