Neporeciva zavodljivost koja se javlja u fenomenu - internet-identitet - preuzimanje raznih likova, priča, sudbina, izgleda - može da se približi filmom “Fallen” (1998), u kojem zli duh prelazeći iz jedne u drugu osobu izvršava misteriozna ubistva.
Kako je internet, zbilja, decentrirano `mjesto`, identitet u njemu uvijek već nastaje preuzimajući/potkradajući drugog; to je delezovski način - postajanja-drugim, ženom ili životinjom, čak biljkom.
Amorfni (artificijelni) identitet, kao želja savremenog subjekta... Neprestano i nezaustavljivo seljenje iz jednog lika u drugi, bivanje malim pozorištem u kojem je uvijek nešto drugo na repertoaru. Tim prije, ako je sâm kapitalizam (prepoznaje Marks) nešto isparljivo, dematerijalizovano, bezoblično, zašto identitet ni bi suštinski bio - internetski, u smislu povezanosti/prožimljivosti?
Imamo industrijalizaciju identiteta, i estetitizaciju izgleda: transplatacija usljed koje organizam više nije “orginal”, bivajući hibridizovan, poput, na primjer, američke kulture koja se kreće od indijanaca do nebinarnih osoba. Ta raznolikost omogućuje ontologiju otvorenosti, međutim, prijetnja dolazi od trashumanistike koja uz pomoć investicije krupnog kapitala u njene projekte, nadilazi etička pitanja. (Podrazumije se po sebi: svako kalemljenje ili začinjavanje mijenja ili bolje rečeno stvara identitet koji ne može biti, dakle - izvorni identitet. Tako nešto je fantazam jezika, konzervativna nebuloza.)
Idealna ilustracija sopstva jeste supa: ono što nikada ne može biti isto, niti se ponoviti. Reinterpretacija i relativizacija jesu “uporišta” sa kojih djeluje poststrukturalistička misao, u nastojanju izvođenja krajnje dekonstrukcije naslijeđenih narativa. Utoliko prije, pitamo se šta bi se tek sada imalo reći a povodom - implatacije mozga, nastupajuće tehno-telepatije, sjetimo li se kako je izvanredan esej o presađenom srcu napisao Žan-Lik Nansi.
Digitalna dinamika penetrira u postojanje pojedinca koji se usljed toga raspršava u infinte internetu, beskonačnoj bežičnosti, putujući kao signal, misao, atom, kao naučnik iz filma “Transcedence”, postajući odmah već ono što posjeti: rijeka, planina, avenija, struktura vazduha, memorija vode. Dokraja i u potpunosti, dakle, raskrućena realnost, virtuelizovana i proširena, elektronski ekstenzovana, omogućuje online odisejstvo. (Kad Odisej stupajući na kopno, upitan ko je, odgovori: “Ja sam Niko”, tek sada, u vladavini interneta i virtuelne realnosti, tehnotelepatije i linka mozga sa monitorom, možemo najzad dešifrovati/dokučiti šta je zapravo mislio.)
Šta je tek sa kapitalizmom kiborgizacije, rastavljanja/sastavljanja čovjeka-mašine, te naučne naprave s kojom ukoračujemo u postljudsku budućnost završenog vremena? Ako je nekad identitet bio građa iskustva i istorije (pojedinačno/kolektivno), da li sada, u hipermodernosti izrasta iz isprepletanog kontakta sa digitalnom mašinom, sa kibernetizacijom koja sve kolonizuje poput kanala u sebi?
Fragilnost, fraktalnost, fragmentarnost - počivajući upravo i baš na tome, identitet, naprosto, nije, niti ikako može biti nekakva postojanost ili cjelovitost, trajna fiksnost ili prepariranost. Znanje kao zbir informacija, predstavlja - egzistenciju enciklopedije koja ima gotovo podatke o svemu, međutim, ne i sadržaj/priču. Drukčije rečeno: to je jedno znanje bez ikakvog odnosa prema sebi; znanje bez samosvijesti. Postmoderni subjekt je skladište u kojem prebivaju najsvježi podaci iz oblasti neuronauke, psiholingvistike, informatike, psihoanalize, sociologije, stanja u biosferi, to je jedan konglomerat, ili, dajmo to nazvati pravim imenom: to je, dakle - kapitalizam u malom, obeskrajeni Tekst koji nastoji postojati za sebe.
Pomenuti Delez je bio mišljenja kako će budućnost filozofije zavisiti od stepena njene posvećenosti ispitivanju mozga, što otkriva u knjizi “Šta je filozofija”. Ovo što navodimo kao logičan sljed, nije rezultat - meskalinskog tripa - nego eksperimenta na koji je svojevoljno pristao radikalno racionalistički filozof Daniel Dennet, koji otkriva sledeće: “Evo mene, Daniel Denneta, lebdećeg u tečnosti koja žubori, u mene gledaju sopstvene oči. Ne, jednostavno nije uspelo. Najviše zbunjujuće i zbunjujuće. Kao filozof čvrstog fizikalističkog ubeđenja, nepokolebljivo sam verovao da se simbolizacija mojih misli dešava negde u mom mozgu: ipak, kada sam pomislio “Evo me”, misao koja mi je pala na pamet bila je ovde, izvan bačve, gde sam ja, Dennett, koji je stajao i zurio u moj mozak.”
Neizbrojivo mnoštvo postoji u identitetu/ima, nema krajnje instance već samo i uvijek interakcije, prožimanja/prelaženja, samim tim film “Fallen” jeste (i) priča o prelascima, protoku, fluksu versus fiksnosti, toku i tkanju, naseljavanju i napuštanju od strane duha/stanja kojem pritom - ovo je jako važno - uvijek već uspjeva da ostaje ono što jeste. Identično je i sa internetom, njegovom suštinskom decentriranošću, koja biva nastanjena samo promjenama, rasredištenim identitetom koji se u komunikaciji s drugim multiplicira, masmedijalizuje, profiliše kao otključani profil koji ispoljava modne, muzičke, kulinarske, umjetničke, kulturne, vjerske, seksualne, rodne i mnoge druge identitete.
Pogledajmo planetarno poznate i slavne, što će reći projekte globalnih masmedija, i upitajmo se: pa nije li njihov identitet inkorporiran u ono što se naziva life-style, dok se sve investira u njihovu pojavnost koja mora moći biti ispred vremena, iako je tako nešto, naravno, notorna glupost, budući da je Agamben to ponajbolje pojasnio u eseju “Šta je savremenik?” Dakle: kao što kasna modernost jeste pogođena krizom realnosti (u XXI vijeku - realnost je relikt), isto tako je velika agonija na tržištu kako sebi pribaviti ili - izabrati identitet. I tu se, svakako, odvija hiperprodukcija, budući da nestašica Novog treba da bude zamjenjena - režiranom razlikom.
“Mislim, stvarno ih volim. Idem na internet, i, kao, plačem. I ja volim Tejlor Svift. I Kesha. Sve to gledam i mislim: Da. Idi! Samo idi.” Ovo je ispovijest Lady Gage, ikone stila, muzičarke, glumice, performerke koja na inauguraciji Džoa Bajdena pjeva američku himnu, zatim u Parizu otvara olimpijske igre. Ona je - ne-lijepa, no, upravo je to u par fotografija može predstaviti kao: albino kosmonautkinju, cyber-gotičarku i prostitutku, ili, pak, Vermerovu “Djevojku sa bisernom minđušom”.
Postati tržište, ime koje se kupuje, konzumira, voli, pojava koja je zahvaljujući globalnim medijima svi mi, i ujedno niko, to je ono što demokratija donosi identitetu.
Bonus video:
