Performans “Katedrala sopstva”, crnogorske umjetnice Milke Delibašić, održan u galeriji “Art” u Podgorici, ponudio je publici jedinstveno iskustvo - slojevito promišljanje o sebi, unutrašnjem svijetu, tijelu, individualnom identitetu, o onome što su um i duša.
Poznata kao umjetnica autentičnog izraza koja istražuje dublje sfere likovnosti, vizuelnog, umjetnosti uopšte, pa zatim i psihologije, sociologije, života, Delibašić je i ovoga puta prikazala kompleksnu postavku koja zahtijeva angažman, promišljanje i integraciju posjetilaca koji će sami dalje kreirati značenje i osjećaj doživljenog.
Multimedijalni performans spojila je sa prostornom instalacijom, reklo bi se, u cilju stvaranja atmosfere koja reflektuje mentalna stanja i unutrašnja previranja svakog pojedinca. Kroz ovaj rad, Milka Delibašić otvara dijalog o dualnosti unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora, postavljajući niz pitanja nakon hipnotičke “sesije” umjetnosti.
Ovaj performans je, poput ranijih njenih radova, ponudio publici priliku da kroz tišinu i minimalizam dožive duboku introspkeciju i emotivnu povezanost sa sobom i vlastitim sopstvom otvarajući prostor za refleksiju različiti unutrašnjih osjećaja i stanja. Posjetioci su malo-pomalo uvučeni u koncept i dubinu, čime postaju aktivni učesnici u djelu Milke Delibašić doprinoseći mu svojim prisustvom, pogledom, mislima, emocijom i energijom.
Na ulazu u galeriju posjetioce je dočekala autorkina izjava kao uvod i objašnjenje njenog istraživanja i potrage, a tu je i jedan od njenih video radova... Sve to, bez klasičnog otvaranja, nagovijestilo je neobičnost događaja za domaće prilike.
Sterilna unutrašnjost galerije u nedostatku elemenata u njoj odavala je hladnoću, dok su bijeli zidovi ovog puta sužavali prostor, budeći neki osjećaj izolovanosti. Galerija je podijeljena providnim staklom ili pleksiglasom, koje je fizički odvajalo izvođače performansa od posjetilaca. Pet performera, muškarac i žene, svi obučeni u bijelo, zauzeli su svoje pozicije i nepomično ih držali, gledajući u jednu tačku, dok su sijalice iznad njih odavale posebne efekte i budile različite asocijacije, one tople. Tako u kompletu, u tišini i fokusu, Delibašić je povela publiku na intimno putovanje kroz duboko sopstvo, na put koji naliči kakvoj astralnoj projekciji...
Izvođači, u stanju “budnog sna”, kroz svoje statično prisustvo prikazuju stanje duha, stvarajući metaforički prostor u kojem su tijelo i um u konstantnoj tenziji između pasivnosti i introspektivnog mira. Svjetlost sijalica je osvjetljavala tijela izvođača, postavljena iznad glave ili pak u predjelu stomaka, zavezana za klasično uže, stvarajući intimnu, gotovo hipnotičku atmosferu. Kroz taj fokus i prisutni i izvođači performansa otvorili su prostor komunikacije sa svjetlošću, prostorom i sopstvenom unutrašnjošću, glasovima duše...
Povremena video projekcija na zidu iza njih na kojem bi se pojavljivala autorka Delibašić, razbijala je ali i dopunjavala statičnost tijela koja su, u stanju potpunog mira, komunicirala atmosferu kroz suptilne promjene zvuka i pokreta. Periodični zvukovi unutar ograničenog prostora pružali su dramski efekat performansu, stvarajući tenziju, ali i introspektivnu atmosferu. Publika je u tišini posmatrala izvođače, gotovo neprimijetno uljuljkana u sopstvenu kontemplaciju, izolovana od mjesta i vremena dešavanja, snažno povezana sa prikazanim.
Performans je odavao dojam da slavi individualno biće, sopstvo kao temelj egzistencije, no reklo bi se da je istovremeno ukazao i na njegovo zanemarivanje. Delibašić kroz svoje stvaralaštvo odaje utisak da se, između ostalog, bavi i pitanjem kako tretiramo sami sebe, da li kao pasivne objekte ili ipak kao subjekte koji aktivno žive svoje živote. Jesmo li izmješteni iz sopstvenog tijela, obezličeni i uskraćeni za instikte, reakciju, povezanost i viziju sebe ili smo pak u dubokoj konekciji sa unutrašnjim ja dok gradimo sebe onako kako želimo, a ne kako život, okolnosti i društvo očekuju? “Katedrala sopstva” i kroz sami naziv priziva veličanje identiteta, postavljajući pitanje: koliko smo zaista svjesni sebe i svog mjesta u svijetu, koliko slavimo sebe i koliko smo sebi zahvalni?
Milka Delibašić i njena “Katedrala sopstva” uspješno spajaju fizičko i mentalno, stvarajući paralelni prostor izvan galerijskog i fizičkog u kojem umjetnost komunicira sa najdubljim aspektima čovjekovog postojanja i sa svim prisutnim individuama pojedinačno. Umjetnica, kroz minimalistički performans, publiku uvodi u prostor samopromišljanja, a njena postavka ostaje kao poziv na lično, intimno istraživanje identiteta u savremenom svijetu i takozvanom brzom životu pod kapitalističko-konzumerističkim pravilima koji nas često osuđuju na pasivnost, ignorisanje, zanemarivanje i slijepo hrljenje kao privremenoj sreći, jeftinoj zabavi, dosadi i otuđenju.
Inspirisana djelom Marine Abramović preispituje sopstvene granice
“Moja umjetnost je lična”, poručuje Milka Delibašić posjetiocima svoje izlobže...
“Ona je projekcija mog ljudskog iskustva. Prostor i tijelo su elementi preko kojih govorim o sopstvenom doživljaju svijeta i ljudi. Ono što karakteriše moj rad je preoblikovanje traumatičnih iskustava i osjećaja nelagodnosti u poetiku. U ovom kreativnom procesu, takođe se bavim preispitivanjem prirode samog medija - promišljanjem odnosa slike i tijela”, ističe ona.
Delibašić otkriva da je inspirisana djelom Marine Abramović i njenom izjavom da u dugotrajnim performansima nema laži, te da u toj situaciji sva stanja postaju vidljiva. Tako je, kaže, odlučila da se upusti u proces kreiranja dugotrajnog performansa kako bi preispitala sopstvene granice i pronašla način da iscijelim stanje sopstvenog duha.
“’Katedrala sopstva’ je rad složenije konstrukcije, koji integriše medij performansa, videa, instalacije i zvuka. Svi ti elementi su u službi kreiranja jedne atmosfere koja je projekcija mentalnih stanja. Sopstvo referiše na naš lični identitet, na sve ono što pripada prostoru svjesnog i nesvjesnog, a što opet čini naše biće. Katedralu sopstva karakteriše dijalektika spoljašnjeg i unutrašnjeg čovjekovog prostora. Značenje tog naziva je dvosmisleno: ono označava tijelo koji je prvi prostor u kom sopstvo obitava, kao i sam prostor u kom se projektuju stanja (fizički prostor u kom se odvija performans). Tijelo se u ovom radu javlja kao singularnost i kao mnoštvo. Kreirani prostor je intimni prostor u kom performeri, u stanju pasivnosti, budni sanjaju. Njihov “san”, projektovan na zidu, kroz pokrete njihovih tijela prikazuje stanje duha”, objašnjava umjetnica.
Sva ta stanja tijela zabilježena su kamerom, kasnije manipulisana u postprodukciji, stapajući se u stanje onoga ko manipuliše medijem i tako postaju ogledalo stanja same autorke.
“Mnoštvo stanja postaje jedno stanje, a mnoštvo tijela postaje jedno tijelo. I obratno, to jedno tijelo i stanje ponovo se raspadaju na mnoštvo. Iznad tih tijela u prostoru se klate sijalice koje pokreće “čuvar”. Svjetlost bdije nad njima. Svijetla otkrivaju ono što je spolja i iznutra. Ovaj rad eksperimentiše i sa odnosom publike. Ono što u konstrukciji prostora dijeli tijelo publike od tijela performera je proziran zid, poput stakla. Duboko razočarenje u meni je kreiralo taj zid. On je nastao kao proizvod traume”, otkriva Delibašić i ističe da tom zidu daje novu funkciju unoseći ga u svoj rad.
Vrijeme kada publika ulazi u prostor performansa
Performans sa performerima se odvija u određenom periodu dana, ističe Delibašić.
“U toku ostalog vremena, taj prostor se pretvara u prostor samoće u kom ja ostajem sama. Međutim, u tim trenucima publici je dozvoljeno da zađe u taj prostor i postane dio performasa. Tada se dešava tranzicija publike koja se pretvara u performera”, poručila je Delibašić.
Bonus video:
