Počeću jednim ličnim detaljem koji, vidjećete, ima razlog što upravo počinjem njime. Kada god negdje putujem, nosim sa sobom malu biblioteku knjiga, obično one koje se odnose na trenutno intresovanje. Ovog jula sam putovao u moje rodno selo Kralje (zaseok Tokov laz) u bilizini Andrijevice. Ponio sam nekoliko knjiga. Tako je uvijek, kad idem u zavičaj, iako u zavičaju ništa ne čitam, a ništa i ne pišem, praksa koja se pokazala godinama, pa i decenijama. Ovo moje putovanje pratile su knjige: Paula Celana, Crna Mostarina, Tragač Neli Zaks, pa Izabrane pjesme Ingeborg Bahman, te Ko sam ja i ko si ti Georga Hansa Gadmera, briljantna studija, tumačenje Celanovog pjesničkog ciklusa Kristali daha, knjigu Rani Hajdeger, radove raznih filozofa o ovom autoru. Zatim Zlatni list Hilde Domini, te Martin i Hana, roman o Hani Arent i Martinu Hajdegeru.
Zašto baš ovo knjige, ovoga ljeta, u ovom vremenu? Zbog moje knjige Smrt u Gazi, i ova rukopisna knjiga se u zelenoj fascikli našla u mojoj putnoj torbi. Pjesme koje pišem o stradanju Gaze i ljudi u Gazi. A pošto o stradanju pišu pisci koje navodim, htio sam da vidim na koji način su živo stradanje artikulisali u pjesmu.
I šta se desilo
Na podgoričkoj autobuskoj stanici sa knjigom Žene svijeta Branke Bogavac čekao me je Slobodan Vukanović. Po dogovoru on je otišao u knjižaru Narodne knjige, gdje je knjiga upravo stigla iz štampe - preuzeo je primjerak. Odmah nakon što sam je uzeo, u autobusu, koji nastvalja za Berane, razgledam knjigu. Lijepo izgleda. Obimna je, 500 stranica, pomišljam na cetinjsku promociju i da treba da govorim.
Kako sad, pitam se u vožnji? Treba čitati toliku knjigu. Branka mi je rekla iz Pariza, prije dolaska u Budvu: ne moraš sve čitati. Pročitaj neki intervju. Draško (Došljak) će govoriti o Eleni Kadare. Pomišljam: i ja ću tako. Uzeću neku sagovornicu, govoriću o njoj.
Nakon dva dana boravka na selu, pošto sam se nagledao uvijek željenih predjela, moju malu biblioteku nijesam ni raspakovao, a uzeo sam u ruke knjigu Žene svijeta. Pregledao sam pažljivo sadržaj na kraju, neki intervjui su mi bili znani, objavljeni su u prethonim knjigama. No, počeo sam ispočetaka - Galina Pavlovna Višnjevska, operska diva, svjetski poznata i po mužu Mstislavu Rostropoviču. U dahu ičščitavam intervju, i ne stajem - nastavljam dalje - razgovor s Tasli Nasrin, ženom iz Bangladeša, neustaršivim borcem za ljudska prava, koja je tri puta osuđivana na smrt u svojoj zemlji. Ona se ne libi da pred milionskim auditorijumom kaže da je ateista, što u njenoj zemlji odmah znači osudu na smrt.
Ne zaustavljam se - nastavljam sa čitanjem. Sve je uzbudljivije - Margerit Diras. Pomišljam: vrhunac intervjua. Intelektualni i ljudski bljesak! Otkrivanje velike spisateljice iz svih uglova. Postavljena pitanja su svojevrsni ključevi, koji otvaraju neizmjerne svjetove, dubinske, ljudske, opštečovječanske.
Pazite da se ne mimoiđete s istorijom
Blaga Dimitrova - velika bugarska pjesnikinja, razgovor sa njom. Ona se za demokratiju bori stihovima. Nevjerovatna, ali uspješna borba. Pukotine vremena kroz koje pjesnici preuzimaju vlast. Vrijeme ima lozinku po kojoj se svi prepoznaju - čas kada sve vrhuni, kada pjesnici preuzimaju ulogu vladara (Dimitrova nakon revolucije u Bugarskoj postaje potredsjednica Republike (1992 - 1993), druga ličnost u državi, ali se brzo odriče te funkcije - zbog jezika, kako kaže. Jezik političara je ovještao, frazičan, a ona to nije mogla podnijeti. Pobojala se da će sa dobijenom funkcijom izgubiti poeziju. No, iako napušta funkciju, ona ostaje vladarka poezije. Pjesnici uspostavljaju trajanje, rekao bi Helderlin. Oni predosjete i osjete. Njima je potreban jezik, a vladarima vladarska palica. Pitanje je: ko duže vlada? I odgovor: uvijek pjesnici!
Blaga u intervjuu iznosi podatak, koji je nezaobilazan i u ovom tekstu. Evo detalja, velikoga čina: Rektor jednog univerziteta ispraća studente na barikade ovim riječima: “Ja sam bio član Bugarske komunističke partije i odlično poznajem njihove bidalaštine. Možete da propustite neki ispit, ali pazite da se ne mimoiđete s istorijom svoje otadžbine”, kaže rektor.
Velikim pjesnicima se to ne može desiti, ni velikom rektoru. Žalim što uz ove riječi ne stoji njegovo ime, rado bih da ga glasno izgovorim pred sobom i vama i ovim vremenom.
Knjigu ne ispuštam, svaka stranica magično vuče, dalje.
Irina Jemeljanova, kćerka Olge Ivaniske, velike ljubavi Borisa Leonidoviča Pasternaka. Intervju je sa karakterističnim naslovom: Logor je za pisce, ali i za ljubav. Olga je osuđena na logor, izdržala pet godina. Nije denucirala pjesnika, a razlog robije je bio to. Na Pasternaka nijesu mogli udariti tek tako! Veliki pjesnik u strašnom vijeku. Lično slobodan u vrijeme opšte strahovlade. Irina svjedoči iz prve ruke, o Borisu i Olgi, o njihovoj ljubavi, bijedi u kojoj živi sa djedom i babom, bez ikakvih primanja, o Doktoru Živagu, te kako je nastajao taj svjetski slavni roman.
A dalje, redom... Neizostavno moram pomenuti razgovor s nobelovkom Nadin Gordimer i njenu tvrdnju da - umjetnici stvaraju svijet! Ana Blandijana, dok sam čitao razgovor sa njom, izdvaja se, postaje moja ljubav, kao i Toni Morison, i njena tvrdnja da je pisanje jedina stvar za koju je stvorena. Blandijana ovako opisuje sebe u rumunskom diktatorskom režimu, a nakon, naizgled, naivne pjesme u kojoj mačak izvodi karakterne gestove Čaušeskog. Na Brankino pitanje: Šta se tada dogodilo, Ana odgovara: “Tada su zabranili ne samo nova izdanja onoga što sam pisala, nego su zabranili sve moje knjige i izbacili ih iz svih biblioteka. Tako je bila zabranjena ne samo sadašnjost, nego i prošlost. Pred mojom kućom su se, neprekidno danju i noću, nalazila policijska kola i govorilo se da policija sluša i čuje sve što se događa u samoj kući. I u takvim uslovima sam počela da pišem roman.”
No, pjesmu je nemoguće utamničiti. Primjer koji slijedi je još jedan dokaz. Blandijana nastvlja da svjedoči: “Ima jedna pjesma koju sam napisala 1964. godine i zbog koje su zabranili da me objavljuju, pa je izašla u samizdatu. Pjesma je bila vrlo moderna po tome što se sastojala iz stotinjak riječi koje nijesu bile povezane među sobom: bili su to pojmovi koji su svi zajedno sačinjavali psihološku i materijalnu sliku bijede Rumuna u to doba. Budući da je u samizdatu, poema je bila prepisivana rukom u hiljade primjeraka i tako je širena. I sasvim slučajno, poslije nekoliko mjeseci, jedan od tih prepisivanih primjeraka mi je dopao ruku. Možete da zamislite: poema je bila dva puta duža od moje! Znači, oni koji su je prepisivali, dodavali su druge pojmove mojima da bi upotpunili sliku života u Rumuniji. Taj podaak je ostavio ne mene vrlo dubok utisak, jer je to bio tačno mehanizam narodne poezije: taj prelazak od jednog - čovjeka pjesnika ka drugom, sa promjenama teksta, tako da svaki sljedeći čitalac postaje autor”... Tu završava Blandijana, a ja izvodim zaključak, koji je u njenom duhu.
To je ono rijetko stanje kada sav narod propjeva. Kad muka padne na čovjeka i narod više ne očajava, on pjeva. Najveći stupanj jednog čovjeka i jednoga naroda. Propjevati na mukama. Tada nastaje velika poezija.
Vrhunski je razgovor sa Marijom Kodamom, Borhesovom družbenicom, njegovim očinjim vidom. Borhes svojim očima nije vidio, ali je očima Marijinim vidio sve. Ovaj i onaj svijet, ljude, gradove i predjele. Dragocjeni detalji o Borhesu, iako je Branka sa njim napravila poseban intervju (što je njen poseban uspjeh, a nama veliki dar), ovaj s Marijom Kodamom je dragocjeno svjedočenje, sa lica mjesta, iz prve ruke.
Bela Ahmaduljina je rekla - samo je poezija preča od prijatelja. Ona svjedoči o stanju u Rusiji, iskazujući hrabrost, koja nadmašuje svaku ljudsku hrabrost. Sve one, sabrane u ovoj knjizi - besmrtne su heroine, zlatni listovi na nebu ljudskosti i poezije. Branka je bila u Moskvi gost u njenoj kući i ovako je opisuje. “Njen mazni i meloidični glas pratili su skladni pokreti tijela s izvjesnim teatralnim izgovorom svojstvenim ruskim pjesnicima. Cijela njena figura je izgledala vazdušasta, odavala je nježnost i krhkost. Bilo je prijatno i slušati je i gledati je. U Moskvi sam bila gost u njenoj kući. Pozvala me je na večeru”, zapisala je Branka, a pričale su o svemu. Nepodmitljiva svjedokinja. I ona što bez ustezanja pita.
Dragocjena su njena svjedočenja za istoriju i poeziju. O ljudima za ljude. Hrabra je, kada za riječ ide glava. Jedan detalj koji najbolje govori o toj hrabrosti, o toj pjesnikinji - ljepotici. U Rusiji se čita poezija na stadionima, trgovima. Pjesnike sluša desetine hiljada građana. Poezija je ventil, nada u beznađu...
Zato ljudi hrle ka pjesnicima. Stanje kada se sumnja u sve osim u riječ. Bela će ispričati Branki: “Kada bih recitovala Mandeljštamove stihove, dobijala bih cedulje specijalnih sadržaja jer je njih uvijek bilo u Sali (misli na KGB-ovce i doušnike!), i to brojnih. Naravno, to su bile provokacije. Jednom sam recitovala u Lenjingradu, u ogromnoj sali Politehičkog univerziteta i dobijem cedulju. ‘Ako se ne plašite, šta mislite o Brodskom?’ A Brodski je bio zabranjen, tako da se ni njegovo ime nije smjelo pomenuti. Prvo sam cedulju stavila džep, a onda me je odjednom obuzeo bijes i rekla sam: ‘Hrabri anonimac me pita, ako se ne bojim, šta mislim o Brodskom?’ Bojim se svakako, ali ipak odgovaram: ‘Brodski je ukras ruske književnosti i tako će biti dovijeka, a zašto on ne živi u vašem gradu, nego u drugom, to pitajte drugoga.’ (Brodski je tada bio protjeran na sjever zemlje).
Ovim riječima je Ahmaduljina zapušila usta provokatru, a oduševila one koji su je slušali.
Posječene bagremove grane
I još jedna dama, heroina - bugarska umjetnica Lena Konstante. Obično se kaže za najteže - isusovske muke. A njene su bile i veće i duže od Isusovih. Dvanaest godina teške robije, osam godina samice. Njen život u tamnici najveće je stradanje koje čovjeka može snaći. Tema dostojna jednog Dostojevskog, Kadarea, velikog pisca. Ona je svoja stradanja opisala u dvije knjige: Nečujno bjekstvo i Nemoguće bjekstvo, a svoj umjetnički dar artikulisala kroz narodni vez, šare na košuljama i drugim odjevnim predmetima, po čemu će postati svjetski poznata i slavna.
Pored nadljudskih stradanja, koja je doživjela, karakteristična su dva detalja, koja je ispričala Branki: Prvi - Na terasi ćelije, gdje nema života, odjednom su se pojavila dva vrapca, napravili gnijezdo. Lena im je krorz rešeteke proturala mrvice od kačamaka, parčeta koliko skupljena pesnica, što je bila njena zatvorska dnevna hrana. Potrajalo je, ne dugo. Mala familija bila je velika radost za zatvorenicu. Sve dok je jednog dana politički isljednik primjetio mrve na prozoru. Lena to ovako opisuje.
“Kad je vidio mrvice, pitao me je da li dobijam suviše hrane. Ne, naprotiv, suviše malo. Pa kako onda bacate njen dio? Ne bacam nego se lišavam da bih vrapcima dala mrvicu. To mi je jedino društvo, pošto me držite u totalnoj samoći. Kako sam bila naivna! Kako sam mogla da priznam da mi prija njihovo prisustvo! Izveli su me u šetnju, ali toga dana mnogo duže od deset minuta. Kad sam se vratila, vrapci su bili izbezumljeni. Pijukali su, odlijetali i dolijetali. Njihovo gnijezdo je bilo zapušeno grančicama samo da bi lišili jednu ženu, osuđenu na totalnu sasmoću, društva dva mala vrapca. Batrgali su se i izvlačili kljunom i kandžicama drvca i najzad su uspjeli da se ponovo smjeste. Moje radovanje je bilo kratkog vijeka: sjutradan je gnijezdo bilo zacementirano. Moje zaprepašćenje je bilo bezgranično. Tuga nas čini slabijim, a srdžba snažnijim. Toga trenutka sam se odlučila na otpor. Odlučila sam da nikada ne plačem, izabrala sam nadu i ubjeđenje da ću se naći na slobodi”, ispričala je i nastavila: “U drugoj tamnici, sa mog prozora su se vidjele grane dva bagrema i kada je politički isljednik to primijetio odmah je naredio da se posijeku”. Oba detalja su ilustrativna. Lena je u samici, bez olovke i papaira, smišlja stihove i drame koje pamti. Od osam tako sročenih drama, iz zatvora je iznijela tri. Ostale je zaboravila. Mašta je kao vjetar, ne baš pouzdana, ali dobrodošla i moguća, kada drugih mogućnosti nema
Kako je počelo? Nakon što je izašla iz zatvora, Lena sakuplja košulje izvezene raskošnim vezom. Iznošene košulje, kupuje na kilograme od žena seljanki, koje su svojevrsne umjetnice, reže ih i spaja, stvarajući autentično umjetničko djelo. Svoj vez!
Robijašica i vezilja, vezući iskosnskim koncem šare, izvalačila je biće svoga naroda i prenosila ga na platana, baš onako kako ga je plela mašta i ruke toga naroda. A ti su konci nepokidljivi, a te se šare ne mogu potrijeti. One se jave, kada je sve zabranjeno. One će je učiniti vječnom, onakvom kave su one - vječne. Lena je porijekom Makedonka, a uz to besmrtna vezilja besmrtnog veza. Ova dva podatka daju mi za pravo, da se prisjetim pjesme Vezilja Blaža Koneskog. U njegovoj vezilji, vidim Lenu, sve robijašice i vezilje ovoga svijeta. Uvijek sam imao divljenja za vezilje, one vidljive i one nevidljive, posebno za ovu, čije je ime Lena.
(Veziljo, kaži kako da se rodi
prosta i stroga makedonska pjesma,
iz ovog srca, što sa sobom, vodi,
razgovor noćni sred nemira bijesna?)
Iz priče o Leni Konsante i njenoj sudbini, nabolje se vidi šta nečovjek može učini čovjeku. Slika neljudskosti i nadmoć ljudskosti. Ova druga uvijek pobjdeđuje, Lena je njeno oličenje. Njeno stremljenje.
A bili su nevini i ona i njen muž! Poslije će se to ispostaviti. Ali po dvanest godina pod strašnim mukama. Izdržali su.
Ne mogu o svakoj junakinji ove knjige sve reći, ali ih nizostavno moram pomenuti; Dominik Desanti, Natali Sarot, Vida Ognjenović, koja je s pravom zaslužila mjesto u ovom vijencu, postavši zlatni list u njemu, Elena Kadare, Danijel Miteran, Katrin Mije, Žozian Savinjo, Fransoaz Žiru i Žana Moro, prva dama francuskog filma i pozorišta, kojom se knjiga završava.
Disanje i pisanje
Ne bih da propusutim zaključak koji mi se nametnuo, nakon svih, a sa čitanjem knjige: Branka je tražila one koji su proganjani, zabranjivani, zatvarani, mučeni raznim mukama, sa njima je razgovarala. Želja da im, kroz razgovor, otvori prostor za disanje i pisanje. Najveći vid solidarnosti. A od progonjenih i unižavanih, stižu istine. One govore na njihova usta. Sa ovim razgovorima, ona im je, skidala pečate sa usta, lance sa ruku. Umnožavala njihov govor, koji odjekuje vijekom. Kao da im je htjela dati olovku da mogu da zapišu, vazduh da sa njim udahnu slobodu....
I na kraju, da ponovim ono što sam rekao na počeku. S pažnjom sa pričitao svaki intervju, svakoj poklonio ljubav i divljenje. Iako mi se ponekda učinilo, da je pojedina, ona koju treba izdvojiti, na kraju sam imao jedinstven osjećaj - da ih sve volim i da se svima divim, zajedno sa Brankom, koja nam ih donosi u knjizi sa jedinstvenim naslovom - Žene svijeta.
A kada saam se na kraju pitao - čime je uspjela da ih pridobije, kojim je to ključevima išla ka njihovim kapijama i svjetovima - javio se odgovor prirodan i očekivan - a on glasi: Lubavlju, spontanošću i divljenjem, koje im je neskriveno i bez rezerve poklanjala. Tome zahvaljujući, mi danas, u ovoj knjizi, imamo otkrivene svjetove - velikih žena svijeta. Koji se ne dobijaju ni lako ni često, primjer šta može da otkrije čovjek u čovjeku. Šta se postiže ljubavlju i razumijevanjem.
Knjigu sam pročitao svojski i pažljivo, zaljubio se u nju, njenu autorku i sve njene junakinje, uz česte pauze, spuštajući je na travu, u hladu stabala dvije šljive, ne da se odmorim, već da što duže uživam u njoj. Ovaj tekst je moguća mjera toga uživanja.
A sada, nešto lično: Ostaje da žalim što se u ovom vijencu nije našala i moja zauvijek omiljena Margerit Jursenar.
A nakon što sam pročitao u dahu, pesto strana za nepunih pet dana, knjigu Žene svijeta, čitao sam neke od knjiga koje sam ponio, Celana i Bahmanovu. Zelenu fasciklu sa rukopisom moje buduće knjige Smrt u Gazi, nijesam otvorio. Previše je stradanja u toj knjizi, koju njen tvorac ne može da otvori! Bar za sada....
Bonus video:
