Nedavno je u Beogradu objavljena knjiga memoara Milovana Đilasa Ideal i profesija - uspomene revolucionara (Vukotić Media, 2024. str. 627; priredio dr Aleksa Đilas). Knjiga obuhvata sjećanja Milovana Đilasa na njegov život i revolucionarni rad od 1929. godine do pred sam početak Drugog svjetskog rata.
Knjigu Ideal i profesija Milovan Đilas je pisao 1955-56. godine paralelno sa Besudnom zemljom i Novom klasom.
Više života
Knjiga je zanimljiva i značajna iz više razloga. Jer Milovan Đilas (1911-1985) je u svom vijeku od 84 godine proživio više života. Svaki od tih života je slika vremena u kojem je živio, s jedne strane. Ali sa druge strane, on je i “ucrtavao” sebe i ostavio svoj trag u tom vremenu.
Napomenimo da vrijeme života Milovana Đilasa nije bilo istorijski dosadno vrijeme. Naprotiv. Riječ je o žilet-opasnom vremenu. To je vrijeme sukoba dvaju nepomirljivih i suprotsavljenih ideologija i njihovih praksi: fašizma i komunizma.
Dakle, veliko vrijeme i izazovi koje ono sa sobom nosi, “traži” velike ličnosti. Ali ih istovremeno i stvara, “kleše”. Među takim ličnostima koje su bile sa obije strane istorije (lične i kolektivne) je i Milovan Đilas.
Da me neko ne bi optužio za divinizam prema Milovanu Đilasu, ovaj fenomen susreta ličnosti i istorije davno je kod MĐ zapazio Andre Malro. (I ne samo on.) Hrabri intelektualac francuskog duha i šarma zapazio je da se Milovanu Đilasu ”dogodila sudbina”.
Ovo Malroovo zapažanje je samo površinskim i tanjim dijelom tačno. Jer taj pogodak “sudbine” pravo baš u Đilasovo srce nije bio slučajan. Niti mogao biti. Očito da Malro nije dublje poznavao Crnu Goru, njene ljude, etiku, običaje, tradiciju, crnogorsku porodicu i vrijednost “taloga crnogorskog čovjeka” (G. Gezeman). Jer Đilas se na plemenskoj tradiciji Crne Gore, etički i intelektualno, razvijao tako da ga pogodi “strijela sudbine”. Komunistička, dakako.
Time je Đilas svoju ličnost “mjerio” prema matici globalne moderne istorije. Ali je i tu maticu “mjerio” prema sebi i crnogorskom društvu iz kojeg je potekao.
Knjiga je slika Đilasovog trećeg (!) života tj. života od 1929. godine do pred Drugi svjetski rat.
Taj život - što je danas teško shvatljivo - Milovan Đilas započinje veoma rano. Već u 21. godini kao student u Beogradu. Pa i koju godinu ranije još u srednjoškolskim danima u Crnoj Gori (Berane). Ovo rano sazrijevenje Milovana Đilasa i njegovo “moranje” da se brzo sazri je slika okolnosti i borbe za opstanak u burnom vremenu. (Takav je bio i Marko Miljanov, na primjer. On je još ranije “politički” sazrio od Milovana Đilasa. On je bio veliki disident za vrijeme kralja Nikole.)
Dakle, memoari otkrivaju da je Đilas ubrzano politički sazrijevao.
Vrijeme ideološkog zanosa
Knjiga Ideal i profesija otkriva genezu Đilasovog intelektualnog razvoja i ideološkog zanosa. Taj zanos se lako “kalemio” na njegovu ličnost i stranu njene crnogorske istoričnosti. Normalno, Đilas nije bio jedini čovjek zanijet u tadašnju modernost i “naučnost” koja konačno otkriva čovjekovu mogućnost ostvarenja dezalijenacije, opšte slobode i sreće, bezkonfliktnog društva, ali samo na marksisitičko-lenjinističkim i staljinističkim temeljima.
Za trenutak se udaljimo od knjige, kako bi je iz današnjeg ugla jasnije vidjeli tadašnji ideal zanosa novog čovjeka (Lenjin).
Danas se ogroman broj bivših komunista tadašnjeg zanosa “crvene strijele” stide. Rugaju joj se. Pa čak i neopisivom prostotom - izvinite na izrazu - plaze joj jezik. Zaboravljaju da nije bilo baš te i takve “strijele”, te i takvih ljudi pred Drugi svjetski rat i u toku samog rata, veliko je pitanje što bi danas bilo od nas. Pa i sa čovječanstvom uopšte. Jer njemački fašisti su bila ozbiljna civilizacija smrti koja je širila svoj zadah na sve nearijevske narode širom planete koji nijesu imali rasni “plavi korijen”.
Oni koji nikada nijesu bili komunisti i koji su se higijenski distancirali od tog sistema - kao autor ovog teksta, na primjer - danas sa zadivljujućim osmijehom gledaju na zanos komunista, njihovu hrabrost, vjeru, pregnuća tih ljudi, prometejstvo i što-šta još. Takvih ljudi danas nema. Danas smo u deficitu sa takvim tipom čovjeka. Takvih ljudi nema čak ni na vidiku.
Normalno, divinizam za taj tip čovjeka traje samo dok komunisti nijesu osvojili vlast 1945/46. godine. Kasnije ne.
Knjiga je značajna iz puno uglova. Ali izdvojimo samo nekoliko. Više u formi crtica.
Prije svega, to je Đilasovo (pred)zatvorsko druženje sa brojnim crnogorskim i drugim komunistima i ljevičerima, njegovo ideološko sazrijavanje u pravcu boljševizacije i staljinizacije, otpor mučenju koje je izdržao prvenstveno u zatvoru u Glavnjači (Beograd) itd. Podsjetimo, Milovan Đilas je bio u zatvoru od 1933. do 1936. godine i tada je robijao kao komunista.
Knjiga otkriva mnoštvo crnogorskih studenata, kolovođa i lijevih bunžija kakvih je u formi vrela produkovala Crna Gora. (Možda je produkcije ovih ljudi bilo i previše.) U tom smislu, memoari otkrivaju koliko je crnogorski agon sličan i približan jevrejskom.
U memoarima je uglavnom riječ o studentima-bundžijama na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tako je ovaj fakultet postao epicentar najborbenijih političkih događanja u Beogradu, pa i šire. Time su studenti lijevom pokretu davali intelektualni i uzvišeni karakter.
Iz memoara saznajemo da je komunistički pokret “bolovao” od brojnih provala, izdaja, kukavičkog držanja uhapšenika “na policiji”, podmetanja, ličnog slavoljublja, sitnog vlastoljublja itd. Sve je to manje-više poznato i tipičano za svaku pobunu u nastajanju.
Sve zajedno, memoari su dobri i kao scenarijo za kakav uzbudljiv i istinit film.
Pogled prema Staljinu
Đilas u memoarima opisuje poimenice stotine partijaca i ljevičara koje je poznavao i sa kojima je sarađivao. To su manje-više sve značajnije i vodeće komunističke ličnosti širom Kraljevine Jugoslavije. Đilas ih vidi kao ljude sastavljene i od mana i od vrlina. Normalno, imperativ je stvaranje komunističke vrline i čvrstoće, čemu Đilas daje prvorazredni vrednosni “filter”.
Čak te ljude Đilas pojedinačno opisuje i na neki slikarski način.
Ovu grupu ljudi Đilas vidi - pod uticajem Lenjina - kao profesionalne revolucionare, a kasnije će ih nazvati nova klasa.
Memoari otkrivaju višegodišnji proces “gradnje” individualne i kolektivne psihologije u prvacu boljševizacije i staljinizacije članova Partije. Njihov je pogled (“normalno”) upućen ka SSSR-u i Staljinu.
Namjera vlasti o “idejnom prevaspitavanju” komunista je potpuno poražena strašću za kolektivnim životom. Ali i krajnje uobraženim viđenjem sebe kao ekskluzivne, izabrane grupe ljudi. Umislili su da su samo marksistima-lenjinistima-staljinistima poznati zakoni prirode i ljudskog roda. Lenjinovim riječima kazano, osjećali su sebe kao ljude novog početka i posebnog kova.
Ovako zatvorena i dogmatizovana svijest komunističkih robijaša, stvarala se samo na robiji. Jer robijaši su bili upućeni jedni na druge i na svoju “naučnu ideologiju”. Time su stvarali strast za svoju istinu i za buduću ništa manje nego - svjetsku revoluciju.
Đilas negdje u memoarima navodi kako je kolektivizacija (boljševizacija + staljinizacija) bila daleko ispred “lijevih” i “desnih” frakcija u Partiji. On navodi da su, frakcije bile smrtno opasne za kolektivnu svijest koju je nametala viša instanca: Centralni komitet, a prije svega Kominterna.
(Ovdje zapazimo da je i “linija Kominterne” ustvari bila pobjeda jedne frakcije nad partijom. Na primjer, pobjeda Staljinove frakcije, nad frakcijom Trockog ili Titova nad Gorkićem. Dakle, frakcijska borba je borba za vlast u Partiji a time i nad društvom.)
I na kraju o samom naslovu knjige.
Naslov je inspirativan, i ako je priređivač na Đilasov orginalan naslov (Ideal i profesija) dodao - radi jasnoće - uspomene revolucionara.
Đilasov naslov memoara upućuje čitaoca u pravcu političkog razmišljanja kako: cilj, misao, ideja i vjera u ideal pravi revoluciju ili kako se od “ništa” pravi “nešto”.
Nešto dublje gledano, naslov knjige upućuje i na to kako se iz mrtvila pokreće društvo.
U tom smislu zaključimo: Ivo Andrić, Meša Selimović i puno drugih pisaca koji su istraživali duh zatvorenog društva, njene tamnice i usud čovjeka u širem smislu, jedinstveni su u stavu: da ako hoćeš da vidiš kakva je država (vlast), najprije pogledaj ko je u zatvoru.
Poslije čitanja memoara - zaključimo u jednoj “tačci” - da je misao, vjeru u tu misao, ljudsko pregnuće i čovjekovu pobunu za slobodom nemoguće uhapsiti i ubiti. Možda je to jedna od tajnih poruka ove knjige.
Bonus video:
