Kontraadmiral je film koji donosi nepopularna tumačenja vezana za raspada Jugoslavije, govori o događajima skrivenim od očiju javnosti i je kontra svih narativa koji postoje na svim zaraćenim stranama, kaže u razgovoru za “Vijesti” autor Mladen Ivanović.
Upravo je ovaj crnogorski filmski projekat, dokumentarni film “Kontraadmiral”, selektovan za učešće u program Balkan Documentary Center (BDC) Discoveries 2024, pa je tako i dio 67. Dok Leipzig Festivala, jednog od najznačajnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi, koji je počeo 28. oktobra.
Rađen po scenariju i u režiji Mladena Ivanovića, projekat nastaje u produkciji kompanije “Artikulacija film” iz Crne Gore i hrvatske kompanije “Restart”, uz podršku Filmskog centra Crne Gore, Hrvatskog audiovizuelnog centra u kategoriji za proizvodnju dugometražnog dokumentarnog filma, kao i za razvoj projekata, a takođe su ga podržali i Radio-televizija Crne Gore i Hrvatska radio-televizija.
NE PROPUSTITE
U fokusu radnje je priča o kontraadmiralu Krstu Đuroviću koji je stradao u jugoslovenskom ratu jer je odbio da granatira Dubrovnik, navodi se u opisu...
“Nerazjašnjeno ubistvo Krsta Đurovića crnogorskog kontraadmirala Jugoslovenske narodne armije, koji je odbio da napadne Dubrovnik u ratu 1991. godine, razotkriva priču o nedostižnoj pravdi na Balkanu u 21. vijeku, i razotkriva kako se društvo odnosi prema moralnim odlukama kada čast prevladava herojstvo”...
Uzevši u obzir tematiku koja se bavi transgeneracijskim traumama i sindromima koji se javljaju u ratnim područjima, dosadašnje istraživanje i produkcija ovog filma biće predstavljeni na Safer Spaces Roundtables. To će omogućiti dalju analizu i diskusiju o uticaju ratnih sukoba na mentalno zdravlje pojedinaca i zajednica, sa ciljem razvoja strategija za prevazilaženje tih trauma, objašnjava Ivanović.
Reditelj dodaje i da je taj festival samo svršetak programa na kome autori imaju mogućnost daljeg predstavljanja filma, prisustva na okruglim stolovima, umrežavanja, upoznavanja potencijalnih partnera i tome slično.
O procesu istraživanja i rada na filmu, Ivanović govori u intervjuu za “Vijesti”, komentariše i položaj autorskog filma u Crnoj Gori i priča o izazovima sa kojima se autori susreću.
“Ako izlaza iz devedesetih nema, onda nema nikakve nade”, kaže istoričarka Dubravka Stojanović, i dodaje da je suočavanje s prošlošću preduslov budućnosti. Koliko je izazovno snimati film o, kako piše u sinopsisu, nedostižnoj pravdi, na taj način suočiti se sa prošlošću, a opet ne ostati zaglavljen u 90-im?
Intimno, u psihološkom i emotivnom smislu je bio vrlo izazovan i težak proces. Prvo, zato što sam razgovarao sa ogromnim brojem ljudi koji su sudionici ratnih događaja, sa kojima sam radio jedan na jedan audio intervjue. Nakon toga sam svjedočio i snimao proces rada na predstavi “Smrt u Dubrovniku”, što spada u jednu od faza rada na ovom filmu. Predstava je rađena na principu verbatim teatra, dokumentarnog teatra, koji u sebi sadrži i psihodramske metode. Protagonisti, vinovnici ratnih zbivanja, sa početka 90-ih su za mlade glumce rekonstruisali i svjedočili o događajima koji su se tada odvijali. Svjedočio sam, kako sa crnogorske, tako i sa hrvatske strane, njihovom teškom integrisanju u društvo i posttraumatskom stresnom sindromu. Svjedočio sam i tome na koji način se ta trauma rata prenosi na nove generacije, koje nisu ništa o ratu ni znale zbog ‘’zakona ćutanja’’ koji vlada u Crnoj Gori i dan-danas. Pošto sam bio dio tih procesa, a sad gledam to sve što sam snimio, mogu reći da nanovo svjedočim traumama. Iz te vizure, sve to je na mene, kao čovjeka, duboko uticalo na mnogo nivoa. Cjelokupni proces rada na filmu me je dobrim dijelom zarobio u 90-im godinama, ali mi je i dao prave naočare sa kojima mogu da vidim realnost oko sebe.
Da li će ovaj film donijeti neka nova saznanja o dešavanjima tog vremena?
Donijeće nam nešto što je kontra svih narativa koji postoje na svim zaraćenim stranama. Donijeće nam tumačenja vezana za sami raspad Jugoslavije, koja nisu popularna, nisu dio narativa. Neke događaje koji su skriveni od očiju javnosti.
Da li je bilo teško doći do arhivskih snimaka, činjenicom da su ti događaji skrivani od očiju javnosti?
Arhiva je bila misteriozno nestala i, od pohoda Crnogoraca na Dubrovnik od arhive, zvanično, danas ne postoji gotovo ništa. Sve ostalo što postoji sam našao tako što smo pretraživali arhive u Hrvatskoj, Beogradu, Novom Sadu… Neke od najznačajnijih stvari smo našli u privatnim arhivama ljudi koji su za vrijeme 90-ih snimali. Većina tih ljudi su pripadnici Liberalnog saveza, koji su mi to davali u vrijeme kad je autoritarni režim bio najmoćniji.
Šta ti je bilo najizazovnije u procesu stvaranja ovog dokumentarca? Da li postoji neki problem koji je manje vidljiv ljudima van te industrije?
Osim toga što Crnom Gorom dan-danas vlada zakon ćutanja i toga da se o ratu u Dubrovniku dobaci par fora, i tu sva priča o tome prestaje, mi kao društvo nismo spremni da se suočimo sa sobom i svojom prošlošću. To su bili ozbiljni izazovi preda mnom, kako da uopšte dođem do bilo kakvih informacija, kako da razgovaram sa nekim ko bi mi nešto otvoreno rekao. Kako se dolazi do kontraobavještajne službe, kako se dolazi do očevidaca, kako se dolazi do porodice - to su sve bili veliki izazovi, koje smo uspješno prevazišli.
’’Genocid, genocid, urbicid. Nikada, nažalost, u istoriji nije bilo tako jasno da je uništavanje grada uništavanje života’’, rekla je Borka Pavićević, dramaturškinja i antiratna aktivistkinja jednom prilikom kada je govorila o ratovima 90-ih i uništavanju gradova… Kako ti sada, nakon istraživanja i rada na filmu, vidiš napad na Dubrovnik?
Jedan od ljudi koje sam intervjuisao, novinar Associated press-a, koji je jedini od stranih izvjestilaca, rekao je: Grad Dubrovnik je građen za odbranu od, citiram, ‘’bows and arrows’’, kad sam vidio da na njega pada granata, to me je presjeklo. Taj napad vidim kao kulturocid, urbicid, jednu od najsramnijih epizoda od kada Crna Gora postoji, do danas. Čojstvo i junaštvo, ako je postojalo, sahranjeno je zajedno sa svim ljudima koji su tamo bili.
Kako vidiš trenutno stanje autorskog filma u Crnoj Gori?
Autorski film u Crnoj Gori još uvijek je u fazi razvoja. Teme u crnogorskom autorskom filmu pružaju intrigantan prostor raznolikosti stilova, pristupa i eksperimenta. Upravo ta raznolikost donosi dubinu i složenost maloj kinematografiji, koja bi mogla inspirisati čak i veće filmske industrije. Autorski film zauzima važno mjesto jer omogućava stvarateljima istraživanje lične i umjetničke slobode, oslobođene komercijalnih ograničenja. Ta sloboda predstavlja srž filmske umjetnosti i pravac budućeg filma gdje reditelji, scenaristi i drugi kreativci imaju priliku da oblikuju svoje priče autentično, izazivajući konvencionalne forme.
Kod nas, čak i među kolegama, autorski film često se doživljava kao “spor” i “hermetičan.” Ignoriše se činjenica da autorski film putuje na prestižne festivale upravo zato što su festivali tvrđave savremenog filma, nudeći presjek najvažnijih trenutaka u svjetskoj filmskoj produkciji, koje nije samo mjesto za prestiž i nagrade. Elementarna logika nalaže da nam je cilj pratiti te trendove i biti dio šireg konteksta, a ne zakopavati se u konzervativne i sigurne sadržaje za koje vjerujemo da su jedini koje publika razumije. Moramo cijeniti i uvažavati publiku.Sem toga, publiku treba edukovati i njegovati, ali to ne može preko noći. Pogledajte samo šta je Underhill Fest postigao za svojih 15 godina. Kad kolegama u Zagrebu pokažem fotografije s otvaranja tog festivala, jedino što čujem jesu riječi hvale i nada da će i kod njih publika tako dočekivati autorski dokumentarni film. To se ne bi desilo da nije ljudi na čelu festivala koji prate kretanja savremenog autorskog filma. Oni su dokaz da je uspjeh moguć kad se ljudi posvete svom poslu.
Koje autore bi izdvojio kao najznačajnije?
Postoji nekoliko istaknutih autora koji istražuju različite teme i stilske pristupe. Ti autori pokazuju interes za izražavanje kroz intimne, često eksperimentalne radove, odvajajući se od uobičajenih komercijalnih žanrova. Na tome im treba čestitati. To su: Ivan Salatić, Ivan Bakrač, Dušan Kasalica, scenarista Stefan Bošković, te osim njih, ne zaboravimo i mlade autore Saru Stijović, Tamaru Pavićević, producentkinju Jelenu Mišeljić i mnoge druge…
Da li smatraš da je autorski film ugrožen zbog komercijalizacije kinematografije?
Kroz istoriju filma komercijalni film je inspiraciju često nalazio upravo u avangardnim autorima. Komercijalni film je važan, ali za njega su potrebni i profesionalci u svim sektorima i sredstva, a nama tih resursa itekako nedostaje, pogotovo kada se poredimo sa znatno većima. Smatram da je to jedan od ključnih problema. Nemamo mogućnost da budemo poput Holivuda; jedan njihov glumac zaradi više za jedno ostvarenje nego što mi izdvajamo za kulturu na godišnjem nivou. Ne treba da se poredimo ni sa regionom, zbog ograničenja malog tržišta kakvo je naše. Umjesto toga, plodonosnije bi bilo porediti se sa kinematografijama poput Grčke i Rumunije, koje su kreativnošću i upornošću prevazišle svoja ograničenja. Takve kinematografije trebale bi biti naš uzor.
Šta su najveći izazovi sa kojima se autorski film i autori suočavaju?
U filmskoj umjetnosti i kulturi uopšteno, potrebna je posvećenost i dugoročna vizija. Obrazovanje i javna svijest, da ne kažem opšti interes su sistematski zapostavljeni. I do, i od 30. avgusta. Kultura postaje područje u kojem se često na najvišim mjestima zapošljavaju ljudi koji nisu iz kulturne sfere i koji imaju sopstvene kratkoročne, da ne kažem sebične, ciljeve, a njihove institucije bi trebale služiti nama, a ne mi njima. Zato, njima je potreban uspjeh kulture u njihovom jednom mandatu, odnosno, onoliko koliko njihova vlada može trajati dok ne dođe neko novo nepovjerenje vlade ili mešetarenje i propast koju pogrešno nazivamo tranzicija.
Kod autorskog filma su važne suprotne stvari: inovativna i izazovna djela koja zahtijevaju vrijeme i posvećenost koji nadilaze mandate i političke interese. I zato je sve na prepad, na sad i odmah, na fotografisanje i na crvene tepihe, jer se mora zadovoljiti neki partijski komesar koji je imenovao npr. jednu ministarku kulture. Kao da je kultura neka jabuka koja partijskom preraspodjelom upadne u ruke nekome, a da se on pritom i ne zapita odakle mu je ta jabuka dopala. Važan je narativ i fasada, važno je da nârod (namjerno dugo A) u kuloarima i kafanama govori da: “On ili ona radi”. Manje im je važno ono što je autorima važno - istinski rad i dugoročni doprinos kulturi.
U zemlji sa ograničenim resursima i novonastalom filmskom infrastrukturom, očekivati trenutni komercijalni uspjeh za autorske filmove nije realno. Prioritet treba da budu umjetnička inovacija i međunarodna vidljivost, što može otvoriti put za održivi rast i međunarodnu saradnju. Poređenje crnogorskog filma s globalnim velikanima, regionom ili Holivudom vodi u površne rasprave koje mogu podsticati nacionalističke narative svih provenijencija i izolovati kreativne filmske stvaraoce. Napredak leži u podršci onima koji pomjeraju granice i izazivaju norme, jer takvi autori često ostavljaju trajan kulturni uticaj, čak i ako to znači žrtvovanje trenutne popularnosti.
Bonus video:
