Poput neke paralelne dimenzije ili onoga što ljudska vrsta ostavlja za sobom, djeluju slike Ivana Đurišića predstavljene na njegovoj samostalnoj izložbi “Dekonstrukcija algoritma” u Podgorici. Postavka je otvorena u utorak veče u Modernoj galeriji, pred mnogobrojnom publikom.
Dekonstruiše, ogoljava i rendgenski prodire na svojim platnima u neki svijet i život koji(m) spaja fantastiku, metafiziku, pa i elektroniku, a radovi odabrani za izložbu samo potvrđuju Đurišićevu posvećenost istraživanju duboko složenih i mističnih procesa i vizija.
Zavirujući dublje u bogatstvo imaginacije i apstraktnih konstrukcija, Đurišićevi apstraktni pejzaži djeluju kao da lebde između sna, jave i halucinacije, dok usisavaju posmatrača u neku vrstu futurističkog ili postapokaliptičnog svijeta čime se zaista dekonstruiše svaka vrsta postavljenog ili pretpostavljenog algoritma.
Prizori puni detalja, kroz paletu tamnijih tonova, živih linija i misterioznih oblika, djeluju kao prostori neuhvatljivih dimenzija koji kao da se pojavljuju iz tame, čime sa sobom nose i dozu misterioznosti i moćne simbolike. Svaki rad čini se kao mali svijet za sebe, ali i kao dio veće slagalice, a kako gledalac posmatra radove pojedinačno ili skupa, tako se stvaraju i vrve vlastite asocijacije, tumačenja, ili čak rekonstrukcije viđenog.
Ono što je dodatno zanimljivo u ovoj seriji radova su i naslovi djela: “Opasna livada”, “Tajna jednog balkona”, “Osama”, “Prepuštena”, “Posjeta”, “Partzy”, “Raskol (mentalne) Atine”, “Otrgnuće”, “Probuđenje”… Svaki naslov nosi težinu, ne samo kao riječ i osjećaj, već i kao nagovještaj, vodič koji upućuje posmatrača u simboličke lavirinte slike. Kao da Đurišić daje posjetiocima slagalicu u kojoj je svaki naslov ključ za dekodiranje, dok krajnje značenje ostaje tajanstveno i prepušteno posmatraču.
Jedinstvena i moćna djela Ivana Đurišića izložena u Modernoj galeriji, od samog ulaza pa do posljednjeg rada velikog formata, postavljaju posjetioca u prostor i stanje koje ište emociju, reakciju, promišljanje, ostavljajući urezan trag. Izložba podstiče svojevrsno introspektivno putovanje kroz nesvjesno, ište promišljanje o algoritmima kao konceptu, ali i o dekompoziciji savremenih struktura i pravila, pokazujući da ma koliko kompleksne strukture bile - one mogu biti rastavljene.
Bonus video:
