“Crno jagnje i sivi soko - Putovanje kroz Jugoslaviju” (sa engleskog prevela Sanja Selić), je vrlo obimna knjiga, a po mišljenju mnogih književnih kritičara i legendarno putopisno djelo nastalo iz pera Rebeke Vest, jedne od najpoznatijih britanskih spisateljica, novinarki, književnih kritičarki i putopisaca svoga doba. Ipak, svi detalji i opisi koji stoje u originalu autorkinog rukopisa, na preko 1000 strana, ne nalaze se među koricama ove knjige iz više razloga, već su za objavljivanje izdvojeni samo oni djelovi koji su bili najčitljiviji i najupečatljiviji za čitaoca s naših prostora.
I sam naslov knjige “Crno jagnje i sivi soko” je dosta “mističan”, obavijen spletom nepoznanica i pitanja, jer čitaocu nije lako da odgonetne koga i zašto u njoj simbolizuje sivi soko, lijepa i privlačna, ali jezivo surova i okrutna ptica, a koga jagnje, životinja krajnje bezazlena i umiljata, simbol nevinog stradanja. U naslovu knjige imenici “jagnje” dodat je i pridjev “crno”, vjeroatno zato što među bijelim ovcama, koje su u svakom stadu najbrojnije, crno jagnje prvo zapne za oko i kasapinu i sokolu, i tako prvo strada.
Ova knjiga je objavljena u istorijski bremenitom trenutku, 1941. godine i odmah je kod čitalaca i kod književnih kritičara izazvala veliko interesovanje koje traje do danas. Čak su je i Englezi, ti vjekovni putnici, smatrali i još je uvijek smatraju, jednim od najboljih ostvarenja u putopisnom žanru. Pojedini kritičari je, s jasnim razlogom, vide kao svojevrsnu duhovnu pobunu protiv nepravednih postupaka tadašnjih moćnika i uopšte, imperijalne logike i njene suštinske i duboke nepravičnosti. Koja uvijek rezultira ugnjetavanjem manjih naroda i zastrašivanjem onih koji se protive imperijalnom rezonu. Kao Engleskinja, dakle, pripadnica jednog od naroda koji igraju važnu ulogu na svjetskoj istorijskoj sceni, autorka je duboko svjesna i ovog sloja svake ovakve priče.
Rebeka Vest je puno putovala. Ona je već u svojoj devetnaestoj godinina krenula na svoje prvo književno hodočašće, ali ispočetka samo kao novinar i borac za ženska prava. Međutim, od toga vremena njena strast za društvenim angažmanom nije prestajala, tako da je ova mlada Engleskinja ubrzo postala poznata feministkinja, da bi kasnije diljem svijeta bila poznata i kao humanista širokih vidika. Upoznavala je i usput izučavala mnoge zemlje, narode i njihova društvena uređenja. Puno je znala o vremenu u kojem je živjela i stvarala pa je zato Rebeki bilo moguće da u ovu knjigu unese jedan sjajan osvrt i na istoriju Južnih Slovena. Zahvaljujući autorkinom obimnom poznavanju naših istorijskih i kulturoloških činjenica, mi danas u ovoj knjizi otkrivamo mnoštvo značajnih podataka iz sopstvene istorije, pogotovo iz viteških borbi naših predaka vođenih uglavnom zarad golog opstanka. Osvrtom na široka istorijska i duboka kulturološka zbivanja na ovim prostorima, u knjizi “Crno jagnje i sivi soko” Rebeka Vest s dubokim zanosom piše o Jugoslaviji.
Prije prvog dolaska na ove prostore, Rebeka je proučila mnoštvo knjiga o našoj zemlji i o specifičnom načinu života ovdašnjih naroda, a pogotovo pred njen drugi dolazak pročitala je sve knjige i o Jugoslaviji i o Balkanu do kojih je mogla doći. To je uslovilo da se u ovoj knjizi na najljepši literaran način ljubav i znanje međusobno ispreplijeću i da stvore jednu svestrano kvalitetnu cjelinu, storiju kakvu prije nje niko nije objavio. Rebeka je u Jugoslaviji prvi put boravila 1936. godine kao gostujući predavač na nekim univerzitetima, a o svojim jugoslovenskim iskustvima govorila je u više engleskih klubova. Na povratku u Englesku svome mužu o našoj zemlji govorila je sa takvim zanosom da je on, s ironičnim osmjehom, rekao: “Znači, u Jugoslaviji svako je sretan”.
Kasnijim dolaskom uspjela je da posjeti i upozna mnoge predjele kao i živote ovdašnjih ljudi pa je na osnovu svojih zabilješki govorila i pisala o najraznolikijim vidovima društvenih zbivanja u Jugoslaviji. Mnogi se slažu da je o nama pisala tako ubjedljivo taman kao da je i ona duži period živjela na ovim prostorima. U toku jednog uskršnjeg putovanja vozom prema našoj zemlji u društvu svoga supruga, profesionalnog bankara, Rebeka je razmišljala o tome koliko je način života ljudi ovdje jednostavan, otvoren i jasan. Njen utisak je bio da je - sve vidljivo, shvatljivo, prirodno i bez naročitih nedoumica. Zbog toga se često pitala kako se ljudi koji su bili ubijeđeni da je Jugoslavija naseljena varvarima, usuđuju da se ponašaju mimo njenih zakona, čak i kada su unutar njenih granica.
Idilični pejzaž planinskih prevoja kojima je vijugala cesta prema Crnoj Gori iz pravca Peći gdje je konačila, oduševljavao je Rebeku. Divila se do tada neviđenoj ljepoti naših planina, uživala u pejzažu netaknute prirode, mirisu okolnih šuma, svježini vazduha i hladnim izvorima pitke vode kakve u svojoj zemlji nije vidjela. Za ljude koje je na tom putu susretala rekla je da su prelijepi, veličanstveni i spokojni. Da su njoj i njenim pratiocima s posebnim žarom u očima pokazivali grobove svojih bratstvenika i predaka poginulih u raznim bojevima, što je ovu rođenu Londončanku, sasvim fasciniralo. Rebeka se pritom sjećala tekstova u kojima je čitala da je Crna Gora još od davnih vremena često ratovala, junački branila svoju nezavisnost i slobodu. Zapravo, tri stotine godina poslije Kosova, Crnogorci su, kako autorka kaže - ne gubeći hrabrost, ratovali sa Turcima i pobjeđivali. Međutim, kada su Turci 1683. godine bili poraženi pod Bečom, i kada su potom istjerani iz Mađarske, oni su se svom svojom snagom koja im još bila preostala, okrenuli protiv Crne Gore kao mnogo bliže. Očekivali su, kako kaže, slabijeg neprijatelja. Autorka iznosi podatak da u Crnogorci podnijeli velike žrtve da bi sačuvali nezavisnost svoje države. S tim u vezi ističe da je jedan od izuzetno važnih motiva ženidbe naših ljudi bio želja da iza sebe ostave nasljednike, mlade junake, koji će se u narednim borbama za svoju zemlju hrabro držati i boriti poput svojih predaka. Rebeka Vest je rekla da od svih tadašnjih naroda, Crnogorci najviše liče na Homerove junake, na istinske nasljednike helenskog svijeta, ne samo po hrabrosti već i po ratnom lukavstvu, kojim su se često služili u toku borbi protiv višestruko nadmoćnijih neprijatelja. Pošto su i naši tadašnji protivnici Turci, kako je napisala Rebeka, bili često izuzetno hrabri borci, onda nije bilo kraja pričama koje su Crnogorci pričali o sebi, o junaštvu, o ratovima. Uvijek uz viteško uvažavanje neprijatelja. Takođe, na više mjesta u ovoj knjizi autorka pominje izuzetnu ljepotu i otmeno držanje naših ljudi.
Dok se još po okolnim brdima nazirala zlatna svjetlost kasnog predvečerja Rebeka je stigla u Kolašin, prvo veće naseljeno mjesto na putu po Crnoj Gori. Ona je primijetila da to područje nije nimalo pitomo, i sjetila se da ime te varoši potiče od dvije riječi: Kol i šin, što bi na albanskom moglo da znači: Sveti Nikola. Susret sa tadašnjim šefom policije autorka je doživljela na neobičan način. Kaže da ga je gledala s posebnim poštovanjem, kao nekog šerifa sa divljeg Zapada. I drugi mještani s kojima se susretala Rebeki su izgledali čvrsti poput bronze, tvrdi poput suve hrastovine, stabilni i dostojanstveni ljudi, kakvi se u drugim krajevima rijetko sreću. Mislila je kako Crnogorci, brojčano slabiji, ne bi mogli ni pobjeđivati Turke da nijesu bili upravo takvi, od posebnog materijala sazdani. Iz nekih navoda u knjizi može se vidjeti da je autorka Crnogorce zaista smatrala junacima, a to znači u nekoj mjeri i tvrdoglavim ljudima jer, po nekoj svojoj prirodi, junaci moraju biti, između ostalog, i tvrdoglavi, valjda zbog velike samouvjerenosti.
Poslije Kolašina Rebeka Vest posjetila je Podgoricu i Skadarsko jezero a potom je došla, kako je ona rekla, u jedan grad ispod planina koji je spavao pored rijeke. Zapravo, to je bila Rijeka Crnojevića, grad plemena koje je naseljavalo padine ove crnogorske tvrđave. Rebeka je uživala gledajući nevjerovatnu ljepotu oko sebe. Nije znala šta više privlači njenu pažnju, da li jedan stari asimetrični most sa čarobnim lukom, ili čamci na vesla, ili drveće u cvatu iznad rijeke koju je okruživalo. Ili pak red kamenih kuća s lijepim ljudima koji su sjedeli na otvorenim vratima. Rebeka kaže da je u kući najbližoj njima vidjela tri žene srednjih godina i jednu staricu kako sjedi sa njima. Tom prilikom je primijetila da su Crnogorke ljepše kao djevojčice i kao žene koje stare, nego kao žene u doba pune seksualne zrelosti. Za muškarce u Crnoj Gori je rekla da su očuvali svoju slobodu mahnito čuvajući svoju muškost, što ih je sprečavalo da vole svoje žene ili da im omoguće da nedostatak ljubavi zaborave u razmišljanju i radu. Upoređujući Crnogorke sa ženama industrijalizovanog Zapada čije muškarce iscrpljuje nevidljivi neprijatelj, mnogo opasniji od Turaka, Rebeka je konstatovala da ni žene u Crnoj Gori nijesu u mnogo boljem položaju iako su, po njenom mišljenju, stvorene za ljubav. Ipak je shvatila da ponašanje Crnogoraca mora biti takvo jer je direktno i snažno izviralo iz nevelikog prostora u kome su puno značili tradicija i narodni običaji.
U ovoj knjizi se kaže kako Crnogorke ne osjećaju nikakvu sklonost ka previše slobodnom ponašanju, da je raskalašnost za njih mnogo veći teret nego čednost.
Cetinje je Rebeka Vest posjetila s velikom radoznalošću. Primijetila je da onom uskom pojasu plodne zemlje oko grada što daruje život visokom drveću i poljoprivrednim usjevima uvijek prija dobra kiša. Da je stjenoviti amfiteatar koji okržuje grad, ogoljen i suv, sačinjen najviše od poroznog kamenja. Obišla je znamenite kuće među kojima Biljardu i Cetinjski manastir. O manastiru je čitala i ranije, znala je već da je podignut u 15. vijeku, a da su mu radovi, koji su na njemu izvedeni krajem 17. vijeka, dali, kako je Rebeka zapisala: snažan i strog izgled karakterističan za crnogorsku crkvenu arhitekturu. Na stijeni iznad njega prepoznala je ostatke jedne okrugle kule koja je uznemirila ser Gardner Vilkinsona, Engleza, pri njegovoj posjeti vladici Petru II.
Rebeka Vest (1892-1983) je bila poznata britanska spisateljica, novinarka i književna kritičarkia. Poput savremenika Džordža Orvela i Andre Malroa, bila je posvećena angažovanim tekstovima sa naglašenom društvenom samosviješću, i slojevitim putopisima koji su zahvatali civilizacijske vertikale, ne samo klasičnim književnim djelima. Rođena je u Londonu kao Sisili Izabel Fearfild i već 1911. postaje politički publicista i borac za ženska prava. Svoje radove objavljivala je u mnogim listovima. Njena prva knjiga je kritička studija o Henri Džejmsu, a potom je počela da objavljuje i romane među kojima su najzapaženiji “Povratak vojnika”, “Sudija”, “Trska koja misli”, “Fontana koja se presipa” i “Ptice padaju”. Objavila je i biografiju Svetog Avgustina. Poslije Drugog svjetskog rata Rebeka Vest objavila je nove angažovane trekstove, poput serijala o Nirnberškom procesu, a koje je sabrala u knjizi “Značenje izdaje”. Ipak, po mišljenju većine kritičara, “Crno jagnje i sivi soko”, putopis o Jugoslaviji, njeno je najznačajnije djelo.
Bonus video:
