Una Franović, Miljana Živković, Vasilisa Kadrić, Milica Bulatović, Maša Šofranac i Đorđije Radulović najbolje su, među osnovcima i srednjoškolcima, razumjeli i doživjeli stvaralaštvo Petra II Petrovića Njegoša i osvojili nagrade na literarnom konkursu Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“, a povodom obilježavanja njegovog dana rođenja.
Pročitajte njihove radove:
Una Franović: Pokoljenja djela sude
Njegoševa misao “Pokoljenja djela sude” boli, opominje, podsjeća. Ona, kao savjesni učitelj bdi nad svojim narodom i ne da mu da pogriješi.
Takav je bio Njegoš. Zamišljam tog čestitog, gorskog vladara kako troši korake po Dvorskom trgu, dok mu misli lete do Jezerskog vrha. Vrijeme čojstva, junaštva i date riječi imaju istu snagu i danas, vijek kasnije. Njegoš nije bio samo pjesnik i filozof, već neko ko je živio svoju riječ. Crnogorski krš, od vedre Boke do gorostasnog Lovćena, šapuće priče koje sude o Njegoševim mislima i djelima. Riječi su prolazne, one mogu da odlete uz vjetar poput lišća, ali ako su praćene djelima ostaju vječno zapisane u kamenu.
Tim istim kamenjem, krvlju natopljenim, koračaće buduća pokoljenja i sudiće o našem tragu. Ako stvaramo pravdu, moral i istinu, ostavićemo generacijama osnovu na kojoj mogu graditi bolje društvo. U suprotnom, temelji će biti slabi, jer nedjela, sramota, laž i nečovještvo vode u propast.
Njegoš je, kao simbol crnogorske kulture i identiteta, postao sinonim za djelo. Ali ne bilo kakvo, već remek djelo! Učinio nas je ponosnim, i svoju malu ali snažnu zemlju predstavio cijelom svijetu.
Naša sadašnjost odjekivaće kroz vrijeme. Breme odgovornosti je ogromno, teško i izazovno. Nadam se da je u našem genetskom zapisu utkan moralni vodič, te da nećemo iznevjeriti one za koje gradimo bolje sjutra.
I dok Njegoš drži luču na vrhu crnogorske planine, opominje nas da ne smijemo zaboraviti da je pravi put kaldrmisan poštenjem, čojstvom, dobrotom, saosjećanjem, iskrenošću... On nas uči da riječi bez djela ne vrijede, i da je svaki naš korak na ovom svijetu trag koji ostavljamo pokoljenjima koja dolaze. Naš vladika nije stigao sa puta “od prsi izvidan”, al’ su njegova prsa nosila snagu, ljubav i misao jaču od groma i svjetliju od sunca.
Miljana Živković: Pokoljenja djela sude
Sjedim u sobi. U ruci mi knjiga, veliko djelo. Da li ću moći da shvatim? Za početak čitam “Posvetu prahu oca Srbije”. U mom umu se izdvaja misao: “Pokoljenja djela sude”. Misli počinju da lutaju. Jesam li ja sud ili osuđeni?
Imamo li prava da sudimo ljudima koje ne pozanjemo? Sve i da možemo da im sudimo, pa i da ih osudimo, ništa nećemo promijeniti. Svako vrijeme nosi svoje breme, a nama ostaje da živimo pod tim teretom, manjim ili većim. Prilike u našoj zemlji u prošlosti su bile teške, život surov, a čovjek Crne Gore u neprestanoj borbi s neprijateljima i za golo održanje. Pokušaj razumijevanja njihovih života i prilika nije isto što i opravdavanje njihovih stavova i postupaka. Najbolje što možemo jeste da učimo na njihovim greškama.
Ali izgleda da nijesmo puno naučili. Posmatrajući svijet i dešavanja u njemu ne mogu da ostanem ravnodušna na ratove, stradanja, uništavanja, patnju... Umjesto da razvijamo toleranciju, empatiju i razumijevanje, dozvoljavamo da nadjačaju osjećanja mržnje, zavisti, sujete. Svaki čovjek ima sposobnost da saosjeća s drugima, samo je pitanje da li želi da to podstakne ili ne, i šta je ono što ga u tome sprečava. Loše stvari se dešavaju jer ljudi često pronalaze izgovore za izostanak saosjećanja i nepružanja ruke pomoći. Da li je to ono što želimo da ostavimo u nasljeđe? Kada svoju dušu ispunimo razumijevanjem i ljubavlju i to podijelimo s drugima, tada ćemo početi da mijenjamo svijet nabolje. Tada možemo biti sigurni da će u budućnosti odjeknuti naš trud, požrtvovanost i volja da činimo dobro, da budemo humani i pomažemo drugima. Možda je najbolje da sami sebi sudimo, tako ćemo biti sigurni da buduće generacije u nama imaju prave uzore.
Jer “Pokoljenja djela sude” kaže najveći od nas. I treba da sude. A da li ćemo se radovati ili stidjeti pred sudom svog pokoljenja zavisi od nas.
Vasilisa Kadrić: Pokoljenja djela sude
Drvo je nalik čovjeku. Naša djela su grane koje rastu na različite strane ali korijen ih drži zajedno i sačinjava nas kao osobu.
Ako želite srećan i čestit život usidrite ga uz dobra djela, nikako uz nedjela. Put ka ispravnim postupcima je uvijek u izgradnji. Gradimo sebe kroz učinjeno tako da sud o tome bude izgrađen od lijepe i pohvalne presude. Onolike pustinje čine zrnca pijeska. Sve što činimo zapravo čini nas. Možda ćemo naići na mnogo izazova, ali ne smijemo posustati. Pogledajmo put do uspješnosti! Pa, uspjeh je spoticanje od neuspjeha do neuspjeha, bez gubitka volje, vjere i snage. Zato, ne gubimo ispravnost iz vidokruga, ma koliko nekad zalutali.
Samo jednim korakom počinju putovanja i od hiljadu milja. I najmanje dobro djelo povlači veće, možda još bolje. Isto kao što bujica pokrene mnoštvo toga za sobom, neka tvoj sitni čin milosrđa pokrene vodopad plemenitosti. Preplavi svijet dobročinstvom, humanošću i čestitošću.
Ljudi smo, trebamo paziti šta radimo. Hej, čovječe, ono što radiš govori tako glasno da ne mogu ni čuti ono šta govoriš. Djela pričaju, riječi su samo prašina, nastanu pa nestanu. Oplemenimo svoje postupke srdačnošću, nesebičnošću i čovjekoljubljem. Čak i u dubini zime u tebi može živjeti ljeto, duboko u njedrima. Zatvori škrinje na njedrima katancima satkanim od humanosti i dobrodušnosti, tako da ta toplina nikada i nikuda ne ode. Ako svijet poludi, postane grub i gluv, ti ostani čovjek. Neka tvoja djela budu zvijezda vodilja u tamnoj noći. Budi i ostani čovjek, možda promijeniš svijet?! Samo jedna kap meda dovoljna je da zasladi vodu. Dovoljno je da vjeruješ da možeš i već si na pola puta.
Od nastanka svijeta ljudi su činili toliko toga. Čovjek se i dalje rađa čist i nevin, to dokazuje da nebesa nijesu odustala od nas. Ne smije se dozvoliti da djela od juče zauzmu previše današnjice. Snage se mora imati! Često čujem kako govore da snaga ne traje vječno. Pa, ne traje ni san, zato je preporučen svakodnevno. Ipak, snagom sile se ne smijemo voditi. Ako pak hoćete, neka sila ljubavi bude jedina dozvoljena sila. I neka bude najjača. Sočivo nasilja da izblijedi, ugasi se! Uostalom, ne možeš se rukovati stegnutom pesnicom.
Tačno je da i najudaljeniji trenutak u budućnosti ima svoje sjutra, svoju budućnost. Neka nam ostavština tom vremenu dobrim djelima zasluži bezvremenost, vječnost.
Milica Bulatović: Zadatak je sm’ješni ljudska sudba
Pisac nezaobilaznih djela naše tradicije i kulture - “Gorskog vijenca” i “Luče mikrokozma”, veliki Petar II Petrović Njagoš, odgovorio je na opštu, složenu i vječitu temu - ljudsko postojanje.
Stih otkriva Njagoševu ideju o ljudskoj sudbini koja je i tragična i komična. Umjesto običnom ljudskom življenju, čovjek teži punom životu kroz svoju maštu i misao, prevazilazeći sebe i uvijek se iznova nadajući razrješenju vječnih pitanja o smislu postojanja, izazovima koje ono sobom nosi, “žuči” i “medu” koji ga čine, razrješavajući svoj unutrašnji (i svaki spoljašnji) sukob time da “smiješane, najlakše se piju”. A onda sinu nova pitanja: zašto je put na koji smo osuđeni posut trnjem; čime smo zaslužili prepreke i patnju; kako naći “nove sile” za “nove nužde”, da li je duh/misao blagoslov - tračak čiste svjetlosti koju nosimo u sebi, ili prokletstvo - kazna za sva kolebanja kojima smo skloni otkad smo kao vrsta svjesni sebe, strašna opomena da je svaki brzopleto učinjen izbor put u stradanje?
Svojom sudbinom ne možemo upravljati. Ona nije zadatak koji svakodnevno nosimo i obavljamo, već je niz iskušenja koja svakodnevno stoje pred nama, a kojima, zapravo slabi i mali, a često odveć osioni i nepromišljeni, zavedeni materijalnim i kratkovjekim, ne možemo odoljeti. Ljudski život je snoviđenje - prolazan je i kratak, nerijetko ispunjen iluzijama, ponekad nalik košmaru, nepredvidiv i promjenljiv, a mi nemoćni. Ostaje nam svakodnevno traganje za smislom (uporištem ljudske egzistencije), uvijek negdje između “rajskog šatora” i “malog šara” svjetlosti i tame, mozaik svih naših slabosti i mana, ali i ljudskosti i vrlina. U sebi nosimo luču, ono što obasjava i zrači, uzvišeno i nebesko, ali i nepresušni izvor pitanja bez odgovora! I eto - i kosmogonije, i teologije. Eto nas! Određenih “lučom” koja se primiče, i istovremeno udaljuje, od naših krugova - Boga, svijeta, čovjeka.
Oko čovjeka - kosmos. Velik, nesaglediv, nepoznat. Makro, oko mikrokosmosa. Oko čovjeka i u njemu. Izvor i uvir svih složenih pitanja, metafizičkog i etičkog aspekta (duhovno i duševno, tjelesno i materijalno). Njagoš pita za sve nas, kao mislilac, filozof, ali, prije svega kao pjesnik. Nudeći nam odgovore za naša nova pitanja. “Zadatak je sm’ješni ljudska sudba” - nije samo nagovještaj osnovne alegorisjke zamisli, već i napomena (opomena) da sudbina upravlja nama, a ne mi njom, da smo, možda, pogriješili baš onda kad smo mogli da izaberemo, i stoga je naše da nosimo i prokletstvo i blagoslov. Bez luče u čovjeku, život bi možda bio lakši, vedriji... I svakako sličniji trajanju ostalog živog svijeta. Možda to ponekad i poželimo.
A kad se izdignemo iznad sebe, prepoznamo luču u sebi. Ne smijemo se pogrešno opredijeliti kad/ako nam se opet, možda, pruži prilika da izaberemo!
Maša Šofranac: Zadatak je sm’ješni ljudska sudba
“Bog je vidio da je svjetlost dobra, pa je razdvojio svjetlost od tame”. Kakav li je zvuk tame? Da li je tih ili vrišti? Da li ona postoji i đe se nalazi? Tama nam sputava oči da vide. Da li je njeno svjetlo toliko jarko da nam oči zasljepljuje ili zvuk toliko zastrašujuć da se pri svakom tonu sapletemo i ustanemo s dubokim ranama i ožiljcima? Da li je ona crna od krvi ili bijela od sljepila?
Kako sveti padosmo u mrak? Prva slava naša bijaše ljubav. Ako smo već stvoreni po slici Savršenog, kako nijesmo znali za tamu? Ili je bilo tako da đe je svjetlost, tu tame nema, pa nijesmo znali za nju. Ali se tama u zmiju useli i izbrisa svjetlost sa nas i golotinju našu otkri da se njome hvali dovijeka. Čime stid da sakrijem kad mi neznanje umom luta? Čime dušu siromašnu da obogatim, kakvom srećom da je okitim?
Kako da se otrgnem lancima, pa da pobjegnem vječnosti? Đe da oči svoje okrenem, kuda glas svoj da pošaljem? Nada mnom je nebo strašne boje, oblaci vražje bitke broje. Kako glas moj da se čuje pored vriske tame što me proružnjuje? Brojne stope vjekovima ostaše urezane na zemlji. Kakvi li su dusi u tim stopama, i da li smo prokleti koračajući s njima. Kako da znam đe mi vječnost putuje kad iz zemlje nema Nazad?
Tama mi samoću dade, neprecizne rane iz kojih naučih mnogo. Tama mudrost rađa, a smijeh podrugljiv jezik i bezumnu glavu. Kakav li je Edem bio kad su klanci zemaljski ovakvi, kad je more rubin plavi, a polja pjegava raznose se na strane vjetrom ko raspuštene kose plave? Kakva li je slava Gospodnja kad je ljudski um sveobličan? Onaj što razdvoji svjetlost i tamu, i nađede im imena dan i noć, što rastavi sebe od đece svoje, zar mu nemili bijasmo te nam dade tajne svoje otkrivajući ih mukom? Da mi je duša čista ko što su izvori zemaljski i da mi je um bistar kao zvijezde na nebu, vjerovala bih imenu Svemogućeg i sa slavom bih Mu žrtvu svoju prinosila.
Nego žedno u mraku tumaram uspavljujući se spjevovima nevidljivoga i beščasnoga, što mi u san strašni nametnu nepostojanstvo. Te mi želju na zemlju spusti i u strast pretvori, te me niže od ljudstva spusti i ničim me ne razveseli. Đe utjehu i sreću da tražim, kad što se više slavi penjem, sreći sam neprijatelj veći. Kroz iglene će uši kamile proći da do vječnosti put nađu, samo će moja hladna, od nedodirljivosti prašnjava duša ostati u vječnom zaboravu. Nasljeđem ljudskim hram se moj ruši, dok mi nevidljivom smrću prijeti. Zubi moji sviraju strahom, dok moje oči u nebo gledaju. Oči moje utjehu traže, dok mi vječnu knjigu ne pokaže. Oči se moje na tamu navikoše, dok im žar svjetlosti živu ranu izgori. Opečena rana vremenom zarastaše, a svjetlost mi bi hram vazneti.
Iskra besmrtna u meni zasija! Iz grla se mog hvalospjev ču. Prezre mi srce helenske umove, te se zapali u vatri vječnoj. Sija srce moje kroz hram vazneti, jer se Isus narodu obrati: “Ja sam svjetlost svijetu. Ko mene slijedi, neće hodati po tami, nego će imati svjetlost života”.
Đorđije Radulović: Zadatak je sm’ješni ljudska sudba
Sljedeći zadatak je da se upišem na fakultet. Jesam li spreman? Želim li to? Da li da izaberem ovaj fakultet, ili onaj, petsto kilometara dalji, ali mnogo bolji? A zašto ovo radim, ono bješe?
Nije bitno, imam zadatak, algoritam po kojem živim. Skoro svi ga imamo, samo što neki umiju bolje sebe da lažu. Кo mi ga je zadao? Možda moji roditelji, ili knjige koje čitam? Možda je to kalup koji je društvo već odavno postavilo, mala kartonska kutija tek toliko čvrsta da je osoba koja je nevoljna da je polomi neće polomiti? I bez te kućice vidimo prazninu!
Možda je naš zadatak smiješan upravo zato što ne postoji – izmislili smo ga sami! I to nije nužno loše. Možda je svrha našeg postojanja da pronađemo svoje sopstveno značenje. U nekom smislu, svi smo mi alhemičari, pokušavajući da od običnog napravimo nešto posebno.
Možda je poenta u ljubavi, u tome da budemo voljeni i volimo? Možda ipak da provedemo život pokušavajući da dovedemo sebe do zamišljenog savršenstva? Ili da budemo dobri ljudi i pokažemo vrlinu? Ili možda u tome da stalno pravimo planove koji se nikad neće ispuniti, jer to je život? Ah, ko zna, samo da je kartonska kutija dovoljno udobna?
Bonus video:
