Nema bez konstituisanja subjekta, svi periodi istorije - tog najvećeg konstrukta subjekta - to su pokazali; Srednji vijek, Humanizam i Prosvjetiteljstvo, Moderna, pa sada ovo doba u znaku iščekivanja demokratije na kraju istorije. Zar želju ne formira nedostatak, slobodu opiranje konačnosti? Subjekt je nabiranje u dvostrukom opiranju koje izvodi spram svijeta i u samom sebi.
Pošto je neophodno razlikovati moć od puke dominacije, to nam govori da je istinska moć diskurzivna dominacija. Uobličena, uokvirena, upisana kao trag. Baš u tome je, dakle, njena dominacija: moć je ne koristi - ili uvijek što je moguće manje - već se samo poziva na ono što je propisala.
Socijalne mreže su doista pokazatelj kako se formira subjekt uvijek već pretendujući da se potvrdi kao želja (ili u želji) drugog. Psihologija priznanja sve više dobija na značaju u vijeku koji na svim poljima proizvodi mase. Treba, prema tome, biti dio neke političke opcije ili seksualne orijentacije, i istovremeno od pripadnika zadobiti željeno priznanje. (Pošto je pobijedio na predsjedničkim izborima Kamalu Haris, Donald Tramp je obraćanje u Floridi započeo riječima: “Ušli smo u Istoriju”, itd. Mi, ta apstrakcija jeste proces konstituisanja subjekta putem pripadnosti, uostalom, ideologije na tome oduvijek i počivaju.)
S neospornim pravom žestoko polemišući sa hrišćanskom “hermeneutikom želje” (ispovijedanje, kasnije terapeutika, proizvode u subjektu najdublji osjećaj nelagodnosti iz razloga što treba smoći snage oriječiti tamne strane konstituisanja), Fuko je osvijetlio mnogotog, danas tako nešto imamo u odnosu spram demokratije: kako biti još bolji demokrata, i kojim djelom potvrditi to demokratiji koja je bezmalo najveći od svih autoriteta? Anganžman, predanost, pokornost - da li bi to, dakle, bio subjekt demokratije koja je kako vjerujemo u službi idealnog dobra? Ili: da li je u nemogućnosti da se bude pravi demokrata (na tragu Kjerkegorevog pitanja o pravom hrišćaninu), krajnje odavanje priznanja demokratiji?
Šta, dakle, podrazumijeva tako nešto što zvuči zastrašujuće odgovorno? Ukoliko Evropa jeste izvođenje ograničenja iz svijesti o sebi, onda je to neprestana otvorenost autoanalize, postojanje koje napreduje kroz i putem samokritičke metode, “mišljenje bez oslonca”, darovanje drugosti. Naposljetku, umni i praktični napor da se djeluje zarad razvijanja razlike. Razlika se, dakle, rađa u polisu koji bi trebalo da može istrajati i počivati na propitivačkom polemosu.
Drugi se pojavljuje kao pretedent na istinu, konkurent na mjesto koje obilježavamo - glasom i potpisom - kao onaj koji pokreće realnost rivaliteta. Relacija jeste uvijek već osvijetljenja semiotikom zamaskirane ili otvorene borbe. Koliko god bio demokratski, odnos ne može, naprosto, poreći postojanje koji nije altruističko njegovanje drugosti. Naprotiv, demokratija (bi trebalo da) teče kao dijalektika unutrašnjeg sukobljavanja. Što će reći da je ona sušta suprotnost zamrznutom sistemu kakav je totalitaristički u kojem su svi odnosi već ostvareni/okončani, iako zapravo nikad nisu ni započeti.
U jednom na momente isuviše u sebi `zamotanom` razgovoru u kojem kao da se sam Derida bori protiv vlastitog mišljenja dekonstruišući ga koliko se to samo može, između ostalog konstatuje i ovo: “Izvesno ludilo mora bdeti iznad mišljenja.” Subjekt napreduje u mišljenju sve dokad samô mišljenje, njegove odjeke i tragove, nerijetko i navike, uvijek konstrukcije, dovodi u pitanje, radeći to naporom da se ono otvara spram onoga nepoznatog.
Uronivši u mišljenje, subjekt nužno sebi samom postaje neko drugi. U mišljenju se iznova javlja fraktalnost odraza, nepopustljiva neprepoznatljivost. Ideologija otud uspjeva tamo gdje se izvjesna lijenost da se promišlja, oslanja na metafizičke ograde. Insistirajući na tome kako je većina po prirodi stvari u pravu - demokratija je vladavina konformističkog duha! Zar većinu ne formira obris u kojem se pomalja nekakav interes? Ma on bio interes da se konstituiše još jedan subjekt prema mjerama “mišljenja” većine.
Poslušajmo šta ima da kaže Fuko, kako bismo se prebacili na drugo polje. Dakle: “Priznanje je naime, jedna praksa koja Grcima i Rimljanima nije bila poznata. U izvesnim filozofskim školama antičke Grčke, Rimskog Carstva, helenističkog doba, ono se tek nazire - u vidu ispitivanja savesti, usmeravanja svesti, učitelja kome se govore izvesne stvari - ali to je, u stvari, bio put da se na neki način ovlada sobom. Ideja da se nekom drugom duguje istina, da neko drugi ima prava da nam je iznudi, do kraja, bez ostatka - to je ideja koja je, verujem relativno skorašnja u zapadnoj civilizaciji. Ona čak ne datira ni od početka hrišćanstva, već iz sredine Srednjega veka.”
U XXI vijeku, priznanje iz nas se mora moći izvući pošto otkrijemo šta je to naš jouissance. Većina kojoj se to ispovijeda/priznaje, nije niko drugi do veliki Drugi: nekonzistentni niz nepisanih pravila po kojima se ponaša većina. Pazimo: većina je uvijek priznata! Ostaje, dakle, samo da se odgonetne od koga, ko joj daje za pravo, i zašto bi uopšte ona bila bliže tome da je u pravu, nego što je to pojedinac? Većinom gazduje ideologija koja lažira da djeluje u ime demokratije, itd. Radikalizujući poentu svog učenja, Kjerkegor će ostati neumoljiv: “Gomila je laž!”
Nastavimo probijajući se ovim pitanjem: ako je polis rezultat polemosa, onda će politika nastojati da upravlja polemosom. Njena vječita/nezalazeća aktuelizacija duguje sebe polemusu kojeg stvara i podupire, osnažuje, kojem udahnjuje strast i trajanje. Samim tim, zajednicu konstituišu pitanja oko kojih vodi zavadu, sukob, podjelu, bez mogućnosti da se to ikada okonča. Život polisa je u neizmirljivosti zajedništva.
Stranac još izmiče i nije ulovljen u dispozitivsku mrežu pitanja/pravila koja konstituišu zajednicu. (Nema glupljeg pitanja od onoga - postoji li kraj podjelama, raspravama, pričama?, itsl, jer je to, i samo to zajednica.) K. u romanu “Zamak”, ne može biti - priznat, i upravo to ga u izvjesnoj, no dovoljnoj mjeri čini nepoželjnim licem. Selo, dakle, postoji kao priznanje koje dolazi od/iz “Zamka”. Šta, prema tome, K. nikako ne razumije? Da nema puta do moći samog simbola koji nas označava!
Utoliko prije, ono, zaista, košmarno u slučaju samog K., jeste činjenica da on ne može izvršiti odnos prema sebi. Samim tim što se to da izvesti samo u zajednici u kojoj nije ni primljen, niti će ikada biti. Za razliku, na primjer, od pozicije K., u filmu “Čovek od pruća” (2006), Edvard Meles, budući da će biti žrtvovan, ipak ima svoju ulogu. - K. je bezbitan.
Nastojeći da se samoistisne iz stvarnosti zajednice koju formiraju uglavnom besmislene rasprave, pojedinac koji se opredijelio motati po rubu ili granici, nije zbog toga manje ulovljen; njegovo samoodnošenje jeste dio procesa konstituisanja kojeg priznaje tako što povlači “liniju bega.” (Kad naglasi kako je vrlo važno razvijati sopstvena pitanja, Delez time nipošto ne osporava da je Fuko veliki mislilac prepoznavanje dokle dopire “moć istine”. I sa najvještije izvedenim obrtom, nema umicanja, sam mistik se konstituiše na iskustvu neprevodivom na riječi, na, dakle, Drugog.)
U ovim mračnim vremenima, trebamo misliti mogućnost Evrope koja ne prisvaja niti autorizuje istinu, suprotno, nego sve čini kako bi joj svi mogući pristupi ostali otvoreni, uprkos svim politikama zatvorene moći.
Bonus video:
