Svečana besjeda Miraša Martinovića:
Ovaj čas smatram važnim trenutkom u mom životu i mom stvaralaštvu. Neću pretjerati ako kažem da je ovo moja nagrada i da sam ja njen prirodni laureat, baš i uprvo zato što smo negdje i suštinski i dubinski na istom fonu. Zajednički posao, očuvanje tradicije Crne Gore, bez koje nema ni istinske ni dubinske ni trajne Crne Gore. Silazak u guste spletove civilizacijskih niti, trajnog stanja. Nigdje na tako malom prostoru civilizacija nije ostavila toliki raskoš i obilje.
Crna Gora je civilizacijska čitanka. Jedinstveni kulturni prostor koje su isplele raznolikosti, ispofilisan u autentičan duh mjesta ili genius loci, kako ga naziva Darel, koji je nemoguće prebrisati. Svaki pokušaj bio je bezuspješan. Taj duh će se uvijek javljati, baš zato što su ga oblikovali vjekovi. To je ono što je mene intresovalo, što sam osluškivao i tražio, čemu sam posvetio život i djelo. Radio sam predano, tragao sam za auteničnostima i kontinuitetom. I to je magistrala mog životnog i književnog puta.
Bez kontinuiteta nema trajanja.
Prepješačio sam Crnu Goru, obišao sve važne mikro i makro lokalitete, karakteristične na njenoj istorijskoj i duhovnoj mapi. Tačke koje pulsiraju dugim trajanjem i vječnom energijom. Istoriju i druge nauke sam koristio u mjeri i na način koji je dovoljan literaturi. A literatura je trajno stanje. Riječ traje i pošto sve prođe. Nestala su velika carstva i gradovi, kraljevine i kraljevi, ostala je Riječ zapisana na glini, pergamentu ili u kamenu. Srušena je Asurbanipalova Niniva, i u njoj velika biblioteka, ali je u ruševinama preživio Ep o Gilgamešu, jedno od najvećih djela svjetske književnosti. Pekić me je prilikom jednog susreta u Herceg Novom, pitao: šta radim, a ja rekao da pišem dva romana, čije se radnje dešavaju u Vavilonu i Atini. Šta će vam to - pitao je začuđen. Interesuju me stare civilizacije i njihovi tragovi - odgovorio sam. - Tražite ih na ovoj zemlji. I odavde krećite prema tim centrima, ako tako uradite, bićete interesantan pisac - rekao mi je na hercegnovskom trgu Belavista, prije više od tri decenije. U tom času sam posumnjao u njegovu tezu, kasnije sam uvidio da je ispravna. Ali nijesam krenuo odmah iza tog uputa, iako je dolazio od Pekića. Trebalo je iskustvo i lična svijest o podneblju i istoriji. Zapravo, trebalo je da osjetim zov podneblja, uspostavim orkestraciju sa tim zovom, osjetim duh dubine, one ponorne rijeke koja teče kroz sve nas, a čiji žubor rijetki čuju. Taj žubor sam čekao i u jednom trenutku sam ga čuo, a onda krenuo za njim.
Ispod ovog lica Crne Gore, koje mi vidimo, postoje i druga lica. Ovdje mislim na civilizacijska lica. A sada jedan primjer, a on ilustrativno govori o dugom kontinuitetu. Čun kojim se danas služe ribari na Skadarskom jezeru, sličan je, gotovo istovjetan onom pronađenom na novcu posljednjeg ilirskog kralja Gencija, od prije nove ere, na kome stoji čun sličan ovom današnjem. Znači, mijenjala su se vremena, dolazili i prolazili carevi i vlasti, bili i nestajali gradovi, taj uzorak je preživio do danas. Ovo je Pavle Mijović istakao kao primjer dugog trajanja i kontinutita, života na ovim prostorima i rukotvorina koje je čovjek stvarao. Tada se današnje Skadarsko zvalo Labeatsko jezero. Ima mnogo toga na šta sam naišao, a i što su naučnici identifikovali i obradili na terenu. No, to je druga priča, a za ovu priliku, mislim dovoljna. Pomenuću tri grada Velike Dioklitije: Gradac. Novi Grad, Lontodokla, koje vizantijski car Konstantin Porfriogent pominje u svom djelu De administrando imperio - O upravljanju Carstvom. Njihovi ostaci još nijesu pronađeni na terenu ili bolje reć nije se do njih stiglo. A sigurno su postojali. Ne vjerujem da bi jedan tako veliki i umni car napravio omašku, a ni njegova carska kancelarija, gdje je sve precizno bilježeno, a ovo djelo prepisivano i umnožavano.
Ova tri grada, a i one druge, među njima Prapratna od koje nije ostalo ni kamena, podizao sam riječima i oni žive u mojim knjigama. A riječ je trajnija od kamena!
Hvala što ste saslušali moju riječ! I darivali me ovom nagradom. Nagrada koju koji su dobili moji značajni prethodnici. A jednako je mogao da je dobije i Mašo Miljić i Ibrahim Reković - Reko, i Zadužbina Sveti Petar Cetinjski, koji su dobili specijalne plakete. Svaki mali doprinos veliko je djelo!
Važan je duh ove nagrade! Ona je jednaka za sve! I nema podvajanja, niti izdvajanja! Sa takvim osjećajem je primam.
Tradicija je nepotrošiva energije koja daje snagu za hod naprijed. Komuna je ta koja gaji tradiciju, zbog toga toliko značajna za očuvanje Crne Gore.
Ovu besjedu sam posvetio akademiku Pavlu Mijoviću, velikom naučniku, čije djelo treba ispisati zlatnim slovima. Da nije bilo tog djela, ne bi sigurno bilo ni ovakvog mog puta, zato mu dugujem zahvalnost. Mnogo sam od njega naučio! I da završim u duhu onoga što je on zapisao i govorio: Ako potremo ono što je prije nas bilo – potrijećemo sebe! Mijovićevu sentencu sam uzeo za naslov ove besjede.
***
Posebna je radost za mene, a time i ovaj čin dobija na značaju i težini - jeste činjenica da mi nagradu uručuje dr Radovan Radonjić, raniji dobitnik ovog priznanja. Da o Radovanu govorim nema potreba. Zna se ko je on i šta za Crnu Goru znači!
(Riječ povodom dodjele Godišnje nagrade časopisa Komuna izgovorena 7. novembra na svečanosti u hotelu Podgorica)
Bonus video:
