U snovima je sve dozvoljeno, u njima se dešava i lijepo i ružno, u njima se i griješi, ali bez obzira na sve - nevin si dok sanjaš...
Tako slikarka Tijana Vujović u razgovoru za “Vijesti” sažima svoja djela, motive, inspiraciju, ali i poruke i promišljanja koja je predstavila u sklopu samostalne izložbe “Innocent When You Dream”. Interesantna, lepršava i sanjalačka izložba otvorena je u ponedjeljak veče u galeriji Art, Muzeja i galerija Podgorice gdje će biti dostupna za posjetioce do osmog decembra.
Nakon što je priutne na otvaranju pozdravila direktorka te javne ustanove Nina Ćupić, kustoskinja izložbe i istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić podsjetila je da izložba nosi naziv po pjesmi Toma Vejtsa. Na pitanje Vijesti kako je baš tim stihom povezala kompletnu postavku, te zbog čega ga je odabrala, Vujović kaže da je tako najbolje opisana atmosfera izložbe i radova pojedinačno, ali i prenesena njena želja i poruka posjetiocima da se osjećaju lagodno.
“I moji prethodni, kao i ovi novi radovi, imaju u sebi neki sanjalački momenat. Uljuljkanost, sanjarenje, ušuškanost, pejzaži, to su neki moji motivi. Vejtsova pjesma je, sa druge strane, sasvim suprotna tome... Ona je ljubavna, govori o ostavljenoj ljubavi, ali mi je sami taj naziv djelovao kao pogodan za atmosferu radova i cijele postavke”, priča umjetnica na početku.
Zakoračivši u galerijski prostor posjetioci će se izmjestiti iz ulične gužve i brzine... Sa pogledom na radove - ponaosob ili kao cjelinu, vođeni pastelnim bojama, nailazimo na bezbrižne, zamagljene prizore koji kao da su iz neke fioke zajedničkih sjećanja koja izazivaju nostalgiju. Tako, malo pomalo, posmatrač sneno ulazi u svijet djeteta i prirode - vrativši se kako sopstvenom djetinjstvu ili djetetu u sebi, tako i prirodi koju često zanemarujemo ili beskompromisno koristimo.
“Inspiracija i motiv meni koji preovladava uglavnom je misao o povratku prirodi. Tu nam je kao ljudima najveća sigurnost i najbliži bijeg, iako mi i dalje to ne shvatamo, nego prirodu sistemski uništavamo. Želim da skrenem pažnju upravo na prirodu, na suživot i čistotu, ali i na to da nam svima treba taj nevini pogled djeteta usmjeren ka prirodi i životu. Želim da ukažem na to da treba čuvati sanjalački duh, radoznalost i radost, ali i melanholični ton, što sve imamo među djecom, kao i u prirodi”, objašnjava Vujović za Vijesti.
Koliko god da su nam ovi prizori idilični i koliko god nas pozivaju na sanjarenje, na isti način su pomalo i nelagodni, smatra Karadžić, zato što imamo utisak da se brzo mogu raspršiti, jer nisu imuni na voajerske poglede, čemu doprinosi i pristup, ali i namjera umjetnice.
Pored sopstvenih promišljanja i zapažanja, radovi nastaju i kao rezultat opservacije, ali i ličnog iskustva.
“Djeca se danas sve manje igraju u prirodi. Imamo neke vještačke parkove napravljene od plastike, od neke gume, od nekih materijala koji obično nijesu u saglasju sa prirodom i ambijentom. Pored toga, roditelji sve manje dozvoljavaju djeci da diraju biljke, bube, da se isprljaju, da ispituju samu prirodu i da je osjete. Ja sa svojim djetetom ne funkcionišem tako, već dozvoljavam da dodirom istraži sve i da se upozna sa prirodom, da pomazi psa ili mačku, dok primjećujem da se ljudi danas pribojavaju i toga strepeći da će dobiti šugu ili ko zna šta ako dodirnu životinju. Smatram da nas taj način razmišljanja udaljava, ne samo od prirode, već i od drugih ljudi, ali i od nas samih. Sve češće pokušavamo da izbjegnemo pogled, pokušavamo da izbjegnemo razgovor, izbjegavamo jedni druge, izbjegavamo slučajne kontakte u prolazu, pa i kada smo u društvu obično sjedimo jedni s drugima, ali gledamo u telefone... Usljed svega toga, svijet je jednostavno postao otuđen”, konstatuje Vujović čija djela na interesantan način pokreću sve te teme.
Biti građanin svijeta ili živjeti u svom mikrokosmosu, pitanje je bez opšteg odgovora, a balans pronalazi svako za sebe, smatra umjetnica.
“Ne znam gdje je balans, ali mislim da je i danas u odnosu prema djeci i sa djecom, generalno prisutan taj problem kada ih stariji forsiraju da se druže, kada oni moraju da budu dio neke zajednice, kada im ne dozvoljavamo da budu individue, da imaju svoj mikrosvijet, da se igraju sami i da sami spoznaju sebe, svijet i život. Mislim da je to velika greška, jer se upravo na taj način razvijaju i inteligencija i radoznalost i snalažljivost i karakter. Ne treba upućivati djecu i mlade da prate vršnjake i da se ponašaju isto kao ostali, ili da prate šta i kako druga djeca rade i da se tome prilagođavaju... Tako je i sa nama odraslima koji kao da moramo da pratimo neke trendove... Mislim da je to sve nekako pogrešno, jer zaboravljamo na sebe. Zbog toga i još mnogo drugih stvari, moramo makar mi umjetnici da vučemo konce ka nazad i da se vraćamo nekim, da ne kažem pretentiozno pravim vrijednostima, ali da se vratimo nečemu organskijem”, poručuje Vujović.
Karadžić je primijetila da Vujović koristi jedan specifičan estetski metod koji je bio poznat još u njemačkom romantizmu, a koji se zove ruckenfigur i pojavljuje se i prvo kod Kaspara Fridriha, a zatim i u djelima Magrita, Mana Reja, Endrjua Vajata...
“To je figura okrenuta otpozadi i uglavnom te slike pozivaju na introspekciju, na autorefleksiju, a govore o izolovanosti i o usamljenosti. Samim tim što Tijana ovakve figure koristi u svojim radovima, ona hoće da nam kaže i nešto o tome kako svi treba da se vratimo sebi i da se okrenemo ka introspekciji”, poručuje Karadžić.
Većina djela je atipičnog formata, poput isječaka ili fragmenata izrezanih iz neke cjeline, dodaje ona.
Upravo zato što scene koje Vujović slika nijesu predstavljene na tipičnim četvorougaonim platnima unutar grubih okvira, djela u galeriji Art dobijaju dodatnu dubinu, podsjećajući na slikovnice sa naljepnicama ili papirne lutke, a kao da lebde u prostoru...
“Cilj ovoga postupka je da se izdvoji figura i taj mini pejzaž koji okružuje figuru da bi mu se pružila nova ambijentalnost, da bi se vidjelo kako sam diše u prostoru. To je istovremeno i mala promjena u kontekstu eksperimentisanja sa novim medijima, da to nije samo klasično slikarstvo, a opet da se zadrži taj moj neki motiv...”, potvrđuje Vujović.
Autorka dodaje da se motiv djeteta možda neće nužno nastaviti i u narednim njenim radovima, jer se ne vodi time da slika mora uvijek ići u tom pravcu, što se do sada posve prirodno dešavalo.
“Taj motiv nema neku posebnu simboliku, samo mi je sve ovo vrijeme bilo interesantno da radim na tome. Mislim i da je sa tehničkog aspekta taj dječiji portret mnogo zahtjevnije slikati, jer je karakter djeteta mnogo specifičan, teže ga je prikazati i izvući prilikom slikanja, zato što je dijete nježno, još nema bore, nema nekih oštrih ili specifičnih crta, a u svemu tome je i simbolika djeteta kao motiva...”, rekla je.
Ranija istraživanja u novom stilu, značenju i kontekstu
Karadžić je, otvarajući izložbu, istakla da rad Tijane Vujović prati duže od 10 godina, te da je posljednja njena samostalna izložba koju je radila prije ove bila 2015. godine u Centru savremene umjetnosti. Ovu postavku posmatra kao nastavaka ranije započetih istraživanja...
"Šta se promijenilo u ovih deset godina od te prve Tijanine izložbe? Ta narativnost koja je bila karakteristična za njene prve slike, čini mi se da je sada u drugom planu. Figure su postale kao neke bestjelesne siluete koje su okrenute od posmatrača. Više ne možemo da se suočavamo sa pogledima djece, kao što je to bilo na ranijim slikama gdje su ona hipnotički buljila, odnosno zurila, u nas, i gdje nismo mogli da ostanemo ravnodušni pri pogledu na te slike, jer su nosile i izvijesnu dozu nelagode. Prosto se nismo lagodno osjećali, jer kao da su prodirala kroz nas i mogla da budu svjesna svih naših mana. Tijana radi nove slike koje su sada kao neki djelovi arkadijskog vrta, kao neka mala ostrva u kojima se pojavljuje figura djeteta koja je u nekoj korelaciji sa prirodom. Ta djeca su bezbrižna, okrenuta su ka svojoj igri, ka svom mikrosvijetu i prosto su samodovoljna u tome. Promijenio se i postupak koji Tijana koristi u svom slikarstvu. Dakle, to više nije klasično slikarstvo, što možemo da vidimo, već koristi sprejeve, digital-printove i interveniše na njima stvarajući neka čudna sazvučja boja koja mogu da nas podsjećaju na industrijske vještačke boje ili na neke arome za slatkiše, a priroda je, sa druge strane, pomalo i nestvarna. Biljke radi na osnovu kalupa koje prethodno kroji, a onda djecu ubacuje u nove neke situacije, nova okruženja i tako mijenja kontekste...", ocijenila je Karadžić.
Pasionirani ljubitelj prirode, umjetnosti i izložbi
Tijana Vujović je rođena 1986. u Podgorici, gdje je završila Gimnaziju “Slobodan Škerović”. Diplomirala je slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti (FLU) na Cetinju, 2009. godine, u klasi prof. Rajka Todorovića Todora. Završila je master studije istorije kulture i istorijske antropologije na Istorijskom institutu u Podgorici 2017. godine. Trenutno je na studijama konzervacije i restauracije na FLU na Cetinju.
Karadžić je, predstavljajući Vujović na otvaranju, istakla i da je ona pasionirani i istinski ljubitelj prirode, ali i pasionirani posmatrač i ljubitelj umjetnosti koji dolazi redovno na sve izložbe.
Bonus video:
