Ništa neću reći što nije znano. No, da nešto ponovim, na ponešto sjetim, a nešto i svjedočim iz prve ruke. Stanić, znak Crne Gore i po njemu se Crna Gora prepoznaje pa gotovo sedam decenija u njoj i van nje. Mijenjale su se vlasti i vremena, pojavljivali su se umjetnici, i to veliki, pa i duže ili kraće zaboravljani, on rijedak među umjetnicima i u Crnoj Gori, a i na širim prostorima, koji je u kontinuitetu bio aktuelan. Fenomen o kome sam razmišljao. Intrigantan, a da ni sa čim nije pokazivao želju da intrigira i zanima, budi pažnju, nameće sebe i svoje djelo. Od svega toga je bio dalek, nezamisliv. Bio je skroman, možda i suviše, a takvu i toliku skromnost opravdava veliko djelo. Jedino se uz veliko djelo može biti skroman. I to je normalno. Šta može više od toga?!
Djelo sve pokriva, nadokanđuje, ono je razlog permanentnog zanimanja za ovog slikara. Mnogi su išli njemu, a da ih nije zvao, a sve je jednako dočekivao. Živio je povučeno na hercegnovskom Škveru, odakle je kroz jedan prozor vidio čitav svijet. Taj svijet se osmjehuje na njegovim platnima, djelo nosi snažnu poruku. Kroz svaku sliku ide neka ili više poruka. Ništa nije slučajno nabacano, niti slučajno urađeno, nema slučajnog poteza, pa ni kada se to čini, pa ni kada izgleda dječje naivno. Kod njega je sve prirodno, i ta prirodnost ga je održala, činila uvijek aktulenim. Po njoj je bio i ostaće prepoznatljiv. Prirodnog stanja se mogu dotaći rijetki. A ti koji se dotaknu imaju privilegiju i moć da saopštavaju istine, da budu neprikosnoveni.
Stanić je ne institucija već nadinstitucija, koja stoji iznad svih promjena. Sada kada je otišao iz ovog svijeta, ostalo je njegovo djelo, koje će tek da dobija na značaju. Trudiću se da upotrebljavam jednostavne i skromne riječi, kako se ne bi mrtav naljutio. Upravo te dvije odlike su ga činile izdvojenim.
Kada je Vojo dobio Trinaestoijulsku nagradu za životno djelo, novinar ga je upitao: da li Vam se konačno odužila Crna Gora, a on odgovorio: Ništa mi nije bila dužna. Dužan sam ja njoj. Drugi ili prvi ili obojica jednaki i prvi, Dado Đurić, u knjizi Razgovori s Dadom Branke Bogavac na pitanje: šta mu je najvažnije u životu, odgovora: Da ne osramotim Crnu Goru. Estetika je jednako koliko i etika (govorio je Brodski!) ili su nerazdvojive jedna od drugih, primjeri su Vojo i Dado.
Upamtio sam zauvijek ove dvije rečenice, koje govore o Stanicu i Đuriću, njihovim ličnostima, veličini i moralnosti.
Vojo je zračio dobrotom i spontanošću, kod njega su bila otvorena vrata za sve ljude, koje nije razdvajao funkcijama i zvanjima, što najbolje znaju ribari sa Škvera sa kojima se družio cijeli vijek. Otvorena i za Đilasa, kada su sva vrata pred njim bila zatvorena. Kada je jednom prilikom došao u Herceg Novm, pred njim je bilo sve zatvoreno, a on hodao uspravno. Lalić se jedni sa njim družio. U jedno predvečerje je zakucao na Vojova vrata, htio je da vidi slike i Voja.
Sada, kada je otišao iz života, na scenu stupa njegovo djelo, trajnije od života!
A sada ono što se pamti….
Juli 19-ti, godina 2002, Vojova izložba u Dubrovniku. Galerija “Trinita” u Palmotićevoj koja izlazi na Stradun. Išao sam sa Brankom Bogavac i dr Zaimom Kalamperovićem, oboje žive u Parizu. Zaim je hirurg i strastveni kolekcionar umjetničkih djela, a o Branki ne treba ništa da objašnjavam, o njoj se sve zna. Nezaboravna, pomalo nevjerovatna slika. Stradun je pun. Ima se utisak da je na izložbu došao čitav grad. Mnogi nijesu uspjeli te večeri ni da se približe slikama, nemoguće je bilo prići galeriji. Dubrovnik se digao na noge da oda počast Staniću za njegove slike i pismo iz devedesetih ranih, koje je on napisao ondašnjem crnogorskom rukovodstvu, reakcija na besmislenu vojnu ekspediciju na taj grad. To pismo se vjerovatnmo čuva u nekoj od arhiva i ono je svjedok da veliki umjetnici ne mogu pogriješiti. Ta se pamti i ta se broji! Dubrovnik je bio na nogama. A Dubrovnik ne ustaje često svakome na noge!
Ovo je činjenica za istoriju, zato je ističem i želim da se opet čuje i da bude zapisana. Iako je o njoj i govreno i pisano, treba je ponavljati. Zbog hrabrosti čovjeka i umjetnika u jedno kukavičko vrijeme - nevrijeme. Nije dobio odgovor. Istorija mu je dala za pravo. Ne i onima koji su otćutali njegovo Pismo.
Na pitanje novinara NIN-a, nakon otvaranja izložbe, kako se osjećao, Stanić odgovara: “Kako sam se osećao? Ma imao sam tremu kao glumac. Luko Paljetak mi je otvorio izložbu, tu su bili mnogi dragi ljudi koje nisam video tolike godine i bukvalno sam bio njihov gost dva dana. Odseo sam u hotelu “Lero” i nisu mi dali da potrošim nijedan dinar, da ne kažem evro.”
Naizgled mek, reklo bi se ne bi zgazio mrava, ali lično hrabar. Nije se libio da iskaže stav, da stoji iza onoga što kaže. Takav je bio za života, tako živio.
Stanić je slikar koji s pravom može da nosi epitet - svjetski! On je mjerio vijek sobom i sebe vijekom! Sada su te mjere prešle u vječno, imaju neprolaznu dimenziju. Mjere se vječnošću. Trajnijom od svakog života.
***
Na kraju, neka i ovo bude zapisano. Kod Voja Stanića sam bio 10. novembra 2016. godine sa namjerom da napravim intervju za Radio Herceg Novi. Znajući da je pred kamerama i mirkrofonima nerijetko zbunjen, a da bez njih govori i mudro i sjajno, uključio sam kasetofon, a da mu to nijesam rekao. Razgovarali smo sat i po, postavio sam mu mnoga pitanja, a on je na sve imao odgovore, u svom stilu i na svoj način. U mojoj novinarskoj karijeri ovo je jedino tajno snimanje. Na kraju, kada smo završili, rekao sam mu da je sniman. Nije negodovao, osmijehnuo se i rekao: Pa neka, ako to što valja. Valjalo je! Žalim što taj intervju nije sačuvan. Zajednička fotografija koja ide uz ovaj tekst, napravljena je u njegovojoj kući na Škveru, tog novembarskog dana.
(Herceg Novi, 20. novembar 2024.)
Bonus video:
