Komemorativna sjednica povodom smrti akademika Vojislava Voja Stanića održana je danas u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti (CANU) u Podgorici.
Sjednicu je otvorio predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Ljubiša Stanković, koji je pozvao na odavanje počasti preminulom umjetniku minutom ćutanja.
"Završio je životni vijek akademik Vojo Stanić koji je trajao više of jednog vijeka, a njegovo djelo će trajati vjekovima", istakao je Stanković.
Poručio je da sada, kada nas je Stanić napustio, "sjećanje na njega nas obavezuje da nastavimo da njegujemo i promovišemo njegovo bogato umjetničko nasljeđe koje će zauvijek ostati upisano u analima crnogorske umjetnosti".
"Stanićev slikarski opus prožet je ljubavlju prema Crnoj Gori, Herceg Novom, Mediteranu i čovjeku bio je usmjeren ka stvaranju svijeta ispunjenog ljepotom i harmonijom", kazao je Stanković o Stanićevoj umjetnosti.
Obratila se i ministarka kulture i medija, Tamara Vujović, koja je istakla da je Vojo Stanić bio umjetnik koji je stvarao dušom i intuicijom ostavljajući iza sebe djela koja nas pozivaju na introspekciju sanjarenje i promišljanje o transcedentalnim dimenzijama života.
Kazala je da je neko skoro zapisao, ko je sa njim drugovao, da u cijelom vijeku nikada ni za kog nije rekao lošu riječ, da je imao oči djeteta, te istakla da se to i čita iz njegovih djela.
"U februaru smo proslavljali Vojovih sto i kad sam mu čestitala rekao je jednu veliku istinu: 'Lijepo je živjeti, pa kako god'".
Na sjednici je izrazila je i zahvalnost njegovom sinu Tomislavu Tomu Staniću, koji je, kaže, njegovao svog roditelja da tako dugo i dostojanstveno poživi među nama.
"Zbogom, maestro", završila je Vujović.
Potom su prisutni imali priliku da vide film u kom su se uz zvuke violine smjenjivale Stanićeve slike, scene u kojima se pojavljuje umjetnik, njegov glas i životne mudrosti, kao i govori Rada Šerbedžije, Đorđa Kadijevića i Branka Baletića.
"Stojim ispod prozora ateljea Voja Stanića na samoj obali. Tamo đe je Vojo, tamo je okean. On dežura i sa ovog svetionika vidi čitav svijet... a kad zategne platna kroz otvorene škure, Jadransko more i sva crnogorska brda, čitav Mediteran uliju se kroz ovaj prozor i zaposjednu platna. Onda plima izbaci sve one ljude koje je Vojo sreo i volio posljednjih sto godina, pa oni odaberu prizore i poze koji im odgovaraju. (...) i okrene štafelaje prema osunčanom prozoru, nasmiješi se zagledan u pučinu i kao da čujem dok naručuje (...), izgleda jednostavno, ali treba biti okean, treba biti tihi i duboki Vojo Stanić", kazao je Baletić u filmu.
Obrativši se, kompozitor Žarko Mirković kazao je da "Vojov životni stav, njegova mudrost, zemaljsko vrijeme koje je odživio do kraja i koje je ispunjavao mnogim zadovoljstvima, a najviše radošću slikanja, protive se svakoj patetici, pa i onoj koju je u ovakvim prilikama teško izbjeći".
Možda bi zato ovaj skup, kaže, trebalo prihvatiti kao još jedan susret, a ne kao oproštaj, "kao slavljenje njegovog života i onoga što je za života uradio, čak i kao slavljenja života samog".
"Jer kako je govorio i kako je već rečeno živjeti je prelijepo, i ma kakav je život, drugoga nemamo. Vjerujem da na ovakvom razmišljanju Vojo ne bi zamjerio, naprotiv", iskreno će Mirković.
Na kraju, postavivši retoričko pitanje "kako se bez patetike oprostiti od Voja Stanića", kazao je: "Možda jednom od mnogih anegdota koje svjedoče o njegovoj vedrini pogledu na život i ljude".
"Kada ga je jedan kolekcionar zamolio da utvrdi autentičnost, navodno, Vojove slike koju je skupo platio, on mu je rekao 'ovo ti je bolje nego da sam ga ja radio', završio je Mirković nacrtavši osmjehe na licima prisutnih.
Tako, čak i sada, Stanić nastavlja i nastaviće da budi ono ljudsko u svima nama.
Bonus video:
