Nesumnjivo da je djelo Mauricija Katelana - “Komičar” - banana izolir trakom prilijepljena na zidu, uspjela u onome što je bila umjetnikova zezačka namjera, budući da je rad prodat za čak 6,2 milion dolara, te se doista može govoriti o nečem komičnom, barokno pretjeranom, o kraju vrednovanja i početku kapitalizovanja postmodernističke umjetnosti, tim prije jer - “dospevamo do takve relativnosti o kojoj nikakav istoricizam nije mogao da sanja” (Emanuel Levinas).
Popularna kultura sa značenjem i smislom, sadržajem i porukom, barata tako što sve bazira na kontigentnosti. Dekoracija umjesto deskripcije, nešto `slatko` namjesto metafizičkog znaka koji počiva na relacionom karakteru (jezik je samô biće etike jer se upućuje/posvećuje Drugom, budući da on uspostavlja mene u samom meni i svijetu, zamjenjuje se površnom i usputnom komunikacijom). Ukoliko uvidimo da kultura nije samo moć nego i nasilje (s čime smo dosad valjda trebali biti upoznati), onda biva jasnije zašto je sve investirano u menadžiranje, strategiju promocije, u ideološki narativ kako moderni čovjek ne zna šta želi sve dok se ne baci/hitne na tržište. Dakle: nije važno šta se prodaje, već umijeće na koji način se to izvodi.
Priložimo ovdje malo poduži citat od Terry Eagltona (“Šta nakon teorije?”): “U nekim kulturnim krugovima, politika masturbacije očarava više od politike na Bliskom Istoku. Socijalizam je izgubio, i prepustio se sadomazohizmu. Među studentima i proučavateljima kulture, tijelo je nevjerovatno pomodna tema, ali to je obično erotično tijelo a ne ono izgladnjelo.”
Valja odmah napomenuti da je ovaj rad T. Eagltona objavljen 2005. godine, i da sve do danas samo potvrđuje ono za šta bi se reklo kako je iznijeto površno, sa profesorskim pregledom situacije, međutim: performans ogoljava pornografsko i agonično, promiskuitetno i usamljeno tijelo, socijalizam se predaje teoriji koja sve moćnijem tehnofeudalizmu i neofašizmu suprostavlja mogućnost radikalne ljevice, dok se politika na Bliskom Istoku vodi genocidnim intervencijama u kojima civili životima plaćaju rat za teritorije. Utoliko, polazeći od samog naslova, možemo, dakle, postaviti ovo pitanje: šta nakon djela kakvo je “Komičar?”
Neponištiva banalnost banane privlači bogate koji su spremni dati toliko miliona i tim gestom samu umjetnost dovesti u pitanje, tako da, tek sada biva jasnije zašto je Adorno na ličnom planu nepopustljivo njegovao samo visoku, klasičnu i prevashodno intelektualnu umjetnost. Sasvim sigurno da ova demokratizacija, da ova globalizacija i masmedijalizacija umjetnosti, čini da ona ponajprije mora moći biti - spektakularan događaj, pa sve drugo, prije svega estetska artikulacija ukoliko je nešto tako više potrebno. (Katelan je izložio bananu prilijepljenu na zidu najobičnijom izolir trakom, i kritika je to protumačila kao - ogledalo okrenuto sadašnjem stanju umjetnosti, ali, i kao čin postavangardističke provokacije upućene ultrabogatim kolekcionarima koji su na izložbu došli odlučni iskeširati i do 100 miliona dolara za neko djelo iza kojeg stoji danas prestižno ime postmoderne ili popularne umjetnosti.)
“Slabo mišljenje”
Polazeći od toga da, zaista, nema autentičnog izvora postmoderne, umjetnost sada sama `trguje` sa velikim i jednako tako (istovremeno) beznačajnim simbolima, sâm Katelan se kreće od rada - “La Nona ora” u kojem vidimo Papu pogođenog kometom u ležećem položaju, do “Komičar”, banane koju je već proslavio Endi Vorhol kad je postavio kao rešenje korice za album benda The Velvet Underground & Nico, 1967.
U jednom intervju, Mauricio Katelan kaže: “Komičar nije bila šala; bio je to iskren komentar onoga što smatram vrijednim. Na umjetničkim sajmovima vladaju brzina i biznis, pa sam to video ovako - ako već moram da budem na sajmu, mogu da prodam bananu kao što drugi prodaju slike.” Dakle: “Komičar”, zbilja, kao djelo nije šala, štaviše, nego suštinsko razumjevanje i interpretiranje duha i metode kako funckioniše sajam umjetnosti forsirajući brzinu biznisa (kao što postoji brzina kapitala, brzina komunikacije, brzina slika, brzina tijela). Ako bismo sada uznastojali fetišizirani objekat tumačiti kao metaforu za falus, šta onda reći za - karmin, način na koji obrtanjem izvlači ruž da bi se namazao preko ženskih usana, koji je stoga umnogome ogoljenija aluzija na muški organ, dok predmet kakav su makaze može da bude protumačen kao alat za kastraciju, itd.
Ne: banana svakako u ovom slučaju nije umjetnički predmet koji traži da bude transcendiran na viši nivo (proces njenog truljenja je komičan u odnosu na vrijednost kojom je plaćen, pa ipak: i banana je poput kapitala, nešto propadljivo, čak i iluzorno, uvijek već promijenljivo, čija se vrijednost samim tim ne da utvrditi), naprotiv, to je prehrambeni proizvod koji stoji - s onu stranu mita o jabuci, voćke koja nas je koštala pada u Istoriju.
Film “Rubber” (2010) - o njemu nećemo ništa pisati - uspjeva da me u časovima koji teku bez razloga, “natjera” da ga opet odgledam, jer sâm film je zasnovan na apsurdu i napravljen je očigledno bez ikakvog razloga. Ne radi se o famoznom kraju filma (to postmodernističko proklamovanje kraja treba, zaista, već jednom privesti kraju), možda prije da postavlja pitanje: čemu, dakle, uopšte film? Ili: zašto ne baš i ovakav film?! Kakogod, svako pitanje o smislu podjednako je besmisleno, svejedno da li ga adresiramo ovom filmu ili Katelanovom radu “Komičar”, koji je toliko direktan - direktnije od ikakve plastike - da, naposto, mora u nama proizvesti neku reakciju, podrazumjevajući tu i odsustvo bilo kakve reakcije.
Postmodernoj se mora odati priznanje da je razorila pojam - uzvišeno, rasvjetlila da pripadamo vremenu čiji sadržaj, usljed vladavine relativizma i kontigentnosti odbija da bude kontekstualizovan i definisan, tako da se apsolutno može refirirati na bilo šta, postmoderna kao amerikanizovani izum dekonstruisala je kulturu Evrope! Umjetnost je u komunikaciji sa biznisom sada toliko svjesna svoje uloge i utoliko prije svoju misiju svodi na aktuelne stvari i tržišnu potražnju, pristajući na dictum krupnog kapitala. (Renesansa je bila ikonika religioznih motiva, postmoderna amblem posvudašnjeg i potrošačkog, oslobođenja da bilo šta privede smislu, naprosto, ona sada samo eksplicitno isporučuje ili prenosi stanje stvari.)
Ako pomenuti film nastaje `bez ikakvog razloga`, šta, međutim, ako je o radu “Komičar” moguće pisati samo ako nemamo nikakav razlog za to, polazeći da taj rad referira na banalnost koja gospodari savremenom umjetnošću? Činjenica da je, ipak, rad prodat za 6,2 miliona dolara, omogućava umjetniku da tek otvori pitanje a vezano uopšte za budućnost umjetnosti, samim tim što je ovo rad koji nastaje ad hoc, kao brzopotezna reakcija na ono što se podrazumjeva pod sajmom umjetnosti, koji postoji isključivo radi cirkularne trgovine.
Pravo govoreći, zar ne bi onda Žižekovu knjigu “Hegel u senci dijalektičkog materijalizma” trebalo uporedo čitati sa knjigom “Žižek`s jockes - Did you hear the one about Hegel and negation?” Tek onda bismo možda dokučili kako to uspijeva da nam se pred očima odvija apokalipsa prema kojoj smo totalno indiferentni.
Bonus video:
