Uporedna studija odabranih radova crnogorske akademske umjetnice Irene Lagator Pejović i Kristine Pizanske (ili De Pizan - Christine de Pizan), nazvana "Dva grada: Estetski pristup etičkoj odgovornosti", a koju potpisuje Monika Lajš Kisl (Monika Leisch Kiesl), predstavljena je krajem novembra u Beču. Promociji knjige je, pored drugih govornika, prisustvovala i Lagator Pejović koja je Vijestima nalavila i promociju u Crnoj Gori u februaru 2025.
Kristina Pizanska rođena je 1364. u Veneciji, živjela i radila na dvoru dinastije Valoa u Parizu, a smatra se prvom francuskom profesionalnom književnicom. Učestvovala je u političkim debatama i predstavljala je značajan glas u Ženskom pitanju (Querelle des Femmes). Od oko 40 njenih radova, "Knjiga o gradu žena" i "Blago grada žena" su danas među poznatijim.
Irena Lagator Pejović je umjetnica i teoretičarka umjetnosti rođena 1976. u Jugoslaviji. Istražuje goruća pitanja koja se tiču kapitalocena, biopolitike i društvene odgovornosti. Prisutna je na međunarodnoj sceni od 2000. godine, a njeni radovi se mogu naći u poznatim javnim i privatnim zbirkama.
Trojezično izdanje na engleskom, njemačkom i crnogorskom, pored stručnih, ali apsolutno prijemčivih tekstova, na oko 200 strana donosi i ilustracije, odnosno fotografije djela dviju umjetnica kojima se prikazuje odabrani segment njihovog stvaralaštva. Upečatljiv dizajn umjetničke knjige potpisuje Ivana Vujošević, koja je uspjela da (u)kombinuje dva formalno različita umjetnička stava i tri jezički temeljno različita teorijska teksta.
"U središtu ovog vizuelno-tekstualnog djela nalaze se dva izvanredna umjetnička djela, "Znanje društva ograničene odgovornosti" Irene Lagator Pejović iz 2009. godine i "Knjiga o gradu žena" (Livre de la cité des dames) Kristine Pizanske koja datira okvirno iz 1405. godine, a oba djela se fokusiraju na žensko razumijevanje izgradnje gradova", piše u opisu.
Istoričarka umjetnosti i filozofkinja, profesorka istorije umjetnosti i estetike na Katoličkom privatnom univerzitetu u Lincu, Lajš Kisl, iznijela je svoja razmišljanja o umjetničkoj i naučnoj praksi renesansne književnice s jedne strane i savremene vizuelne umjetnice iz Crne Gore, sa druge strane, osvrćući se na napetost između etike i estetike koja leži u osnovi ovih radova.
Uvodni tekst potpisuje profesor na Fakultetu za medije i komunikaciju u Beogradu, međunarodno priznati teoretičar, predavač, pisac, umjetnik i kustos, jedan od najboljih poznavalaca savremene umjetnosti u regionu Miško Šuvaković.
"Šuvaković u njemu kreće na putovanje u uzbudljivi rebus knjiga i gradova, koje obuhvata dva različita istorijska perioda i eko-politička sazviježđa, dok profesorka umjetnosti i obrazovanja na Likovnoj akademiji u Beču Elke Krasni (Krasny) u pogovoru nudi feminističku analizu kritičke umjetničke prakse Irene Lagator Pejović pod maksimom urbane odgovornosti", navodi se u kratkom opisu knjige.
Čitav svijet suptilnih relacija otvara se čitaocima koji kao da koračaju kroz književno-umjetnički proces nastanka radova i autorki koje su tema knjige. Monika Lajš Kisl u svom eseju razvija "tkanje zapažanja i misli" između odabranih radova naučno-umjetničkog stvaralaštva Kristine Pizanske i onog Irene Lagator Pejović.
"Kada sam u ljeto 2019. prvi put srela Irenu Lagator, obje smo se bavile ženskom gradnjom gradova: tačnije, gradnjom gradova kroz konstruisanje knjiga. Irena Lagator Pejović je pripremala svoju izložbu "Za opšte dobro" u okviru programa izložbi savremene umjetnosti Im Vorbeigehen na Katoličkom privatnom univerzitetu (KU) u Lincu; Ja, Monika Lajš Kisl pripremala sam tekst o djelu 'Livre de la Cité des dames' (Knjiga o gradu žena) Kristine Pizanske. Na prvi pogled vidjela sam toliko paralela i tihih odnosa između ove dvije autorke, da me je to tjeralo da istražujem dalje. Kada sam se susrela sa Irenom Lagator u njenom studiju na Cetinju u ljeto 2022. godine, odlučile smo da osmislimo esej o tim skrivenim nitima kroz period od 600 godina evropske istorije. Možemo naći čvorišta, prvo u obliku knjige, zatim u temi grada, i konačno u svijesti o odgovornosti. Zato, isprobajmo ovaj narativ i vratimo se sa Cetinja i iz Podgorice u Crnoj Gori - mjesta u kom Irena Lagator Pejović radi i živi, preko Linca u Austriji - mjesta izložbe i dinamičnog univerziteta, i Bazela u Švajcarskoj - mjesta u kom sam se bavila istraživanjem, napisala tekst i naposljetku osmislila svoju knjigu 'Gospa Razumnost i pisanje istorije' - u Pariz 14/15. vijeka u Francuskoj - gdje je, na burgundskom dvoru, Kristina Pizanska napisala i oslikala svoj(e) rukopis(e)", zapisala je Lajš Kisl.
Relacija između umjetnice iz bivše Jugoslavije iz 21. vijeka i italijansko-francuske književnice na prelazu iz srednjeg vijeka u renesansu; relacija između društvenih i kritičkih izazova moći neoliberalne države i ekonomski diferenciranog kraljevstva, a naročito s tačke gledišta jedne politički angažovanih i intelektualno budnih žena; relacije između instalacionih umjetničkih djela i remek-djela književne umjetnosti, samo su neka od otkrovenja do kojih dolazi čitalac.
Kroz takav susret dva djela, pritom stvorena potpuno nezavisno jedno od drugog, dok jedno pojačava ono drugo, otvarajući iznenađujuće perspektive na polju estetike i etike, ali i onom polju između tih pojmova..., javljaju se i brojna pitanja... Koliko pronicljivo mora umjetnička kritika kapitalizma ili moći djelovati da bi izbjegla puko sudaranje sa odavno poznatim konceptima, šta se može naučiti iz stava ove dvije ličnosti kakve su Kristina Pizanska i Irena Lagator Pejović, kako se umjetnički koncepti mogu uhvatiti u koštac s tako kompleksnim kriznim zonama, a da se i dalje doživljavaju kao umjetnički stavovi?..., samo su neka od njih...
Elke Krasni se u svom tekstu usmjerava ka kritičko-umjetničkoj praksi Lagator Pejović koja se suočava s globalnim kapitalizmom i potvrđuje hitnost političkog feminizma: sposobnost za odgovor(nost) (response-ability), pozivajući se na "sposoban/na za odgovor(nost) ("response-able") Done Haravej u medijumu umjetnosti. Ona indirektno uspostavlja vezu Lagator Pejović sa "Knjigom o gradu žena" Kristine Pizanske, prisjećajući se rada crnogorske umjetnice "Svjedok vremena - sada", projekta u javnom prostoru iz 2002. koji je bio izložen na IV Internacionalnom cetinjskom bijenalu pod temom "Rekonstrukcija", a koji je pritom nagrađen Uneskovom nagradom za promociju vizuelne umjetnosti.
Knjiga, baš kao što to Šuvaković i navodi u svom tekstu, čitaocima nudi ulaz u dva grada i traganje za njima "pretvarajući fascinacije i opsesije u interpretacije žudnje za promjenom".
"Promjena se mora pokrenuti, ubrzati, postati uočljiva. Promjena se mora vidjeti, a to znači doživjeti, odnosno, razumjeti. Putnica/putnik koji ulazi u grad mora žudnju pretvoriti u promjenu i to je trenutak suočenja sa istinom između iluzija vjere hrišćanstva i ideologije koja se pojavljuje kao nova priroda tranzicijskog neoliberalnog kapitalizma. Kristina i Irena nas suočavaju sa promjenom koju moramo i dalje voditi kroz nepoznato. Nepoznato jeste mogućnost, poznato je potrošena renesansna ili savremena aktuelnost", zaključuje Šuvaković svoj tekst.
Bonus video:
