Kad sam pročitao da je i Južna Koreja objavila svijetu da je gotovo u ratnom stanju, pomislih: film ’The Interview’ nije samo pretjerano urnebesna, što bi ovdje trebalo da znači i bezmalo kretenska komedija, zapravo, u tom projektu postoji, zaista, tačan opis svijeta u kojem trenutno živimo.
Dakle, ovako: imamo lidere koji imaju tačno onoliko moći koliko nemaju odgovornosti niti intelektualnog kapaciteta da se s njome iznesu. Nesumnjivo da bi neki od ludih imperatora sa zavidnom biografijom okončao svijet, međutim, nije imao tehnološku podršku da ostvari taj san koji je fantazam svih nas u određenoj mjeri. (Platon je već podijelio ljude na one koji fantaziraju, i one koji djeluju.)
Skorašnja vijest koja je obišla svijet - odlazeći predsjednik Džo Bajden pomilovao sina Hantera Bajdena i još objasnio kako je bio, od strane masmedija, oklevetan (dodajmo) skoro pa kao Jozef K. a Trampu je, koliko možemo doznati, desna ruka Ilon Mask, koji se predstavlja kao čovjek koji ima plan za budućnost tehnologije, ali nismo sasvim sigurni da li i za čovjeka. Tako da, u svjetskoj politici imamo dva žanra koja se snažno prepliću: komediju i naučnu-fantastiku. Problem se, dakle, javlja, pošto oni koji su na nivou komičara, nastoje da svijet sutrašnjice učine fantastičnim tako što će ga naučno unaprijediti, tehnološki regulisati, policijski urediti, vještačkom super inteligencijom čiste i dehumanizovane moći koja, u stvari, dublje gledav, jedino i može sistematski organizovati megapolis, ili tu milionsku zajednicu samaca koja je rezultat postkapitalizma ili tehno-feudalizma.
Problem koji takođe nije mali, naprotiv, ogleda se u činjenici da se sve veći broj zemalja ne može iznijeti sa unutrašnjim, veoma organizovanim kriminalnim strukturama, na međunarodnom planu djelujućim bandama i gangsterima sa itekako razvijenom ilegalnom infrastrukturom pomoću koje djeluju, koristeći se darknetom kao i vještačkom inteligencijom. Latinska Amerika, Meksiko, ako predstavljaju u novoj konstelaciji odnosa ono što se da nazvati - globalna provincija, to znači da imaju tako moćne međunarno povezane bande da čak i imperijama danas zadaju ogromne probleme, rasturajući drogu, oružje, migrante, itd.
Utoliko prije, kad se sve ovo ugrubo uzme u obzir, primičemo se realnosti distopijskog scenarija: s jedne strane Zona, maksimalno vojno i tehnološki obezbjeđen i nedokučiv prostor, i izvan prostranstva na kojima djeluju, haraju horde, postapokaliptična plemena, razbojnici, svakakva ološ koja počiva i upravlja se na nepostojanju zakona.
Paradoks je što svijet koji je težio racionalizaciji, čvrstom pragmatizmu, te naučnom objektivizmu, sada pokazuje lik anarhije, moći koja ne poznaje dijalog niti konsenzus, suprotno, samo interes, resurs i teritorija. Tim prije, ako je demokratija sistem upravljanja koji je transparentan, utoliko prije nam poručuje: ovo je istina svijeta protiv koje ništa ne možete. Prihvatajući to, međunarodne bande koje su jače od zemalja u kojima nastaju i razvijaju se, uzimaju stvar u svoje ruke. Posljedice su zastrašujuće.
Globalno vanredno stanje - od klimatskih promjena do ratova koji se samo lančano nadovezuju, ipak se pokazuje, zar ne, kao prilika da razne strukture djeluju izvan zakona, jer, fukoovsko se pitanje sad samo isprečuje: “Gde je zakon? Šta radi zakon?” Imamo, prema tome, situaciju koja se da uporediti sa nemirima na ulici: tada većina vandala koristi idealnu priliku da borbu za demokratiju i jednakost, prava za sve, pretoči u pljačku butika, zlatara, itd. Što će reći, da, ako neko ima svu moć - političku, vojnu i tehnološku, periferije imaju na međunarodnom planu organizovane bande koje su takođe ono što potpada pod terorizam. Bilo kako bilo, ‘sumračno svanuće’ jeste jedina svjetlost ovoga vijeka.
Države u odmetanju
U knjizi “Odmetničke države”, Žak Derida piše i ove redove: “Dakle, razvrat “besprizornika” rasteruje dobro društvo (chasse la bonne societe) koje progoni “besprizornike”. Aluzija na razvrat redovno se pojavljuje. “Razvrat”, ne zaboravimo njegovo prvobitno značenje, ne-rad, prekid posla, nekakva besposlenost.”
Na međunarodnom planu djelujuće bande potiču, nesumnjivo, iz odmetničkih država, iz, prema tome država u odmetanju, međutim, ono što valjda dodati jeste sljedeće: kako, dakle, nastaju odmetničke države koje još jedino opstaju oslanjajući se na snagu bandi i gangstera čiji je uticaj zaista veliki? Republika Kongo i bande koje njome upravljaju, rade za zapadne interese. Da li nam to govori da su države u odmetanju one koje otpadaju od novog svjetskog poretka? (Pošto su vodeće zemlje Evropske unije podržale oružjem nastavak borbe u Ukrajini, kao i odluku SAD da Zelenski može upotrijebiti rakete dugog dometa, Rusi su odgovorili da će nuklearno naoružati one zemlje kojima su SAD neprijatelj. To je politika koja se vodi logikom - i s jedne, kao i sa druge strane: neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj. Kod, pak, Pol Virilia (“Informatička bomba”), čitamo kako je još 1998. Putin predložio Klintonu da Rusiju primi u NATO i tako obezbijedi globalni mir. Do tog scenarija nije došlo jer imperijama nikako ne odgovara mir. Pokazatelj su sve zemlje koje su nadjačane od strane sve moćnih i suverenih, razmreženih bandi koje djeluju ne poznajući više granice.)
Šta, dakle, ako je Prvom svijetu u interesu da se mnoge zemlje odmetnu, kako bi kriminalne strukture preuzele vlast nad njima i tako radile u interesu Istoka ili Zapada? U “Ekonomistu” čitamo da je prošle godine Ekvador bio najopasnija zemlja na kontinentu; šta se događa u Sjevernoj Africi koju su kolonizovali rusko-islamski tajkuni i oligarsi, šefovi najuticajnih kriminalnih organizacija i bandi? Tim prije, bez pomoći sa Istoka ili Zapada, nemoguće je da neka zemlja postane “odmetnuta”, prepoznata čak kao najveća opasnost za jedan kontinent, kao što Latinska Amerika najveći doprinos sivoj ekonomiji pruža upravo jer je globalna periferija gdje cvjeta svo bezakonje, ili, deridijanski rečeno - “razvratništvo.”
Uz rečeno napomenimo da međunarodno djelujuće bande ne bi bile tako organizovane da im to ne omogućava globalizacija i vještačka inteligencija, osovine infrastrukture uz pomoć koje djeluju razmrežene preko svih centara. Ako, dakle, Sjeverena Koreja predstavlja prepoznatu opasnost jer ima atomsko naoružanje, onda u zemljama kao što je Ekvador, Haiti, Kongo, dobar dio Meksika, takođe treba prepoznati ogromnu opasnost samim tim što centre snabdjevaju drogama, bijelim robljem, resursima koje zamjenjuju za humanitarnu pomoć koju svome narodu prodaju po ogromnim cijenama.
Film “Man in fire” (2004) treba odgledati samo zbog jednog paklenog podatka: koliko, naime, na godišnjem nivou nestane lica u Meksiko sitiju da nikada više ne budu pronađena. Ta razvratnost bandi, taj oblik ne-rada, besposlenosti, uličnog gluvarenja, proizvodi sâm užas, nezamisliv zločin koji se nanosi tamošnjem stanovništvu koje opstaju ukoliko iz svake porodice regrutuju po jednog kriminalca. (Emisija na Al Jazzera prikazala je kroz šta prolazi mladi kriminalac koji je, žargonski rečeno, “otkucao” svoje članove, tako da je intervjuu mogao da se upriliči samo u taksiju koji se sve vrijeme kretao, dok je lice bilo zamagljeno, a glas kompjuterski izmijenjen. Stori koju je mladi kriminalac prenio, naprosto se ne da prepričati.)
Sve rečeno upućuje na samo jedno: odmetničke države su drugo lice onih država za koje držimo da su prvaci u demokratiji, ljudskim pravima, jednakosti, slobodama, i tome sl.
Bonus video:
