Istih vrijednosti i statusa za sve kulture (ne) može biti upravo iz razloga što je Evropa kontinent - duha i uma, racia i poetike, transcendencije i tržišta, metafizike i muzeja, dakle: vrhovni, neodmjenljivi arbitar koji proizvodi i istovremeno označava. Međutim, napuštajući tu scenu, savremeni svijet pravi veliku rokadu, i ulog koji se maksimizira forsira neka sasvim druga polja.
Šta se, međutim, danas porazno pokazuje? Da je EU spremna na militantno povezivanje mnogo brže i efikasnije, ili, tačno onoliko koliko je to nespremna da učini putem modela multikulturalizacije. Tamo gdje izostaje kopča putem kultura razlike, kapitalizam pravi link preko oružja i finansija usmjerenih u istrajavanje na pohodu koji se vodi oko resursa i teritorije. Umjesto da trogodišnji rat u Ukrajini i sve više raspirene ratove na Bliskom Istoku ’gasi’ upornim pregovorima za mir, zalažući se bez ostatka za - obustavu vatre - EU postaje dio globalno-vojne infrastrukture, birokratski mikrofon iz Brisela što pojašnjava zašto je neophodno istrajati na ovim misijama, itd.
Postavimo pitanje vrednovanja kultura po strani (njena snaga sve više postaje, što je očito, upitna, slabašna, fasadna), utoliko prije jer je aktuelno ekonomsko zatvaranje mnogih zemalja, sa dolaskom Trampa koji se predstavio kao neko ko može pokazati, poput Morfeusa, šta se zaista krije iza lažne stvarnosti masmedija, i u kakvom je, zapravo, stanju nimalo dobrostojeća Amerika. - Pravo rečeno, ne djeluje li Tramp kao politički epigon Orbana!
Spremajući se, uglavnom, za sve su prilike dugi i iscrpni, strateški ekonomski rat sa hipernapredujućom Kinom, neće dokraja, ali svi su izgledi da će Ameriku izolovati kao što to dosad, u novijoj istoriji nije bio slučaj. Otud se kreće u obračun sa migrantima, u novo podizanje zidova, u izvođenje - iredentizma imperije nad samom sobom. Ne više, dakle, stožer globalizma, u budućnosti pod Trampom Amerika postaje globalno selo unutar sebe.
Šta čini Evropa? Osim što restaurira poput svakog muzeja svoje simbole, i drži se politike - mi smo mjesto okupljanja - ne pokazuje nikakvu ambiciju za autonomnošću, naprotiv: onako kako tretira Zapadni Balkan, tako biva uvijek već istretirana od sila nad njom.
Bez pokazivanja potrebe za neuporedivo većom samostalnošću, Evropa prestaje biti ono što je morala ostati: centar odakle se sve kulturološki razmrežava, ili, rečeno jezikom Fredrik Jamesona - morala je moći ostati ‘kognitivino mapiranje’. Jer, bez njenog iskustva, svijet se primiče trenutku samoukidanja; pozni kapitalizam usavršava tehnologiju poslije koje neće osvanuti ’dan nakon sjutra.’ Zato, možda, i ubrzano radi na eksperimentu sa vještačkim tijelom, na inteligenciji metaverzuma koju održava super računar koji pravi link između naših mozgova povezanih putem misli, tako da danas imamo dvije strane dominacije koje predovdi NATO i Sillicon Valley.
Uvažimo li postavku prema kojoj je “Evropa prvenstveno istorija duha”, u ortodoksno materijalističkom, račundžijskom, operativnom stanju sadašnjice, ispostavlja se da - stvar kolonizuje duh. Budući da ubrzani progres s druge strane nužno iziskuje brza (počesto su to da budemo realni improvizovana) rješenja, ratovi su iz-vanredno stanje u kojem se vrši velika preraspodjela snaga i moći. Multipolarizovani svijet se neće osloboditi nego će zauzvrat čak dobiti umožene centre moći, utoliko više to predstavlja mnogo veću opasnost, tim prije što sve sile traže svoj dio kolača i spremne su na sve načine da ga zgrabe. U toj novoj kapitalističkoj konfiguraciji odnosa, Evropa evocira uspomene na sebe, Evropa je ep, ili, da budemo plastični: Evropa je ono što je danas Grčka koja grca u dugovima.
Evropa nema alternativu
Niče koji je vidio daleko ispred, napravio je veliki korak unazad, i ondašnju u idealističko-njemačkom diskursu u sebi bezizlazno zarobljenu Evropu, uputio nazad na Grčku gdje se rodila zora modernog svijeta. Fuko će reći tako odlučno - da je ovoj civlizaciji Grčka bila sasvim dovoljna! Međutim, daleko od toga da smo razumjeli Grke, suprotno: njihove ideje, počev od demokratije, sada zloupotrebljavamo na tako besraman način da je to zaista tragikomično. (Rodonačelnik egzistencijalističke filozofije u predgovoru za knjigu “Strah i Drhtanje”, uviđa da smo mi, moderni, počeli od sumnje kod koje su Grci zastali, rezultat tako nečeg vidljiv je danas u jednoj prenaduvenoj i praznoj, što će reći pogubnoj uobraženosti koja samoj sebi dolazi glave.)
Ono na čemu je Evropa neizostavno morala istrajavati jeste suprotnost entitetu homogenosti putem modela mnogostrukosti, pa ipak, to se nije dogodilo, u udesu dva bloka, opredijelila se zauzeti stranu. Ako je, dakle, Amerika ostvarenje Evropskog principa, kako je došlo do toga da je ona sada finansijski i vojno kolonizuje? Dakle: sve više uvlači u ono što je njena sušta suprotnost? Sukob umjesto dijaloga, rad kapitalizma namjesto konsenzusa? Kada je Agamben na to ukazivao vrlo jednostavno postavljajući stvari (zarad potrebe da dopre do što većeg broja onih koji razumiju ulogu EU), oglušenje je bilo toliko ni da je filozof govorio o začinima za pizzu.
Povucimo ovdje pitanje koje se više ne može odlagati: u kolikoj mjeri, dakle, ova faza poznog kapitalizma zapravo uništava duh Evrope? Jer, njena uloga počiva na odgovornosti i produkciji smisla, nipošto na forsu tržišta u transu. Nije stvar u tome da li ili ne može teritorijalno parirati zaraćenim blokovima, ne: to ne može da bude ono čemu Evropa kao što je to sada slučaj, pridaje svu političku važnost! Kako da svoja interesovanja investira u valutu a ne u pitanja vrijednosti? Realno, politikom se Amerika poodavno ne bavi - uzmimo samo u obzir šta su radile Demokrate, a u šta su se zaklinjale, i to je sasvim dovoljno, pođemo li od toga da i nije baš tako teško biti bolji momak od Trampa - kao što je to jednako slučaj sa Rusijom, o Kini da se i ne govori. Razumijemo li to globalno stanje, samo po sebi biva jasnije zašto dominaciju predvodi brutalni besmisao, slijepa snaga, destruktivna dinamika koja živi od već sada posthumne budućnosti.
Kao što nema Evropske unije bez zapadnog Balkana, tako nema ni svijeta bez EU. Međutim, ona unutar sebe mora smoći snage nanovo definisati prioritete jer zasigurno joj profit to ne bi mogao niti smio biti. Na tragu toga, Evropa ukoliko još uvijek može uložiti napore u promišljanje svijeta kao otvorenosti, može da ispravi Sokrata, i sebi za devizu uzme: biti previše iskren i proizvoditi politiku. U suprotnom, dolazimo ili smo uveliko već u situaciji pa samu Evropu mislimo kao utopiju.
Bez solidarnosti nema zajednice, koja opstaje sve dok ima putokaz, što će reći da je svijet u haosu samim tim što se Evropa povlači, zauzima krajnje defanzivnu ulogu, kao što rješenje nije evrocentrizam, nije ni imperijalizam koji kreira novi poredak kojeg Varufakis naziva tehno-feudalizam. Kakogod, Evropa jeste i ostaje jedina savremenost, ili smo onda nesavremeni vremenu koje živimo.
Bonus video:
