Šta je savremena elita? Koji su njihovi etički standardi? Koji su njihovi etički kodeksi? Ko su ljudi koje prepoznajemo kao dio te elite? Šta je pervertiranost te elite? Šta su dobre strane te elite? Kakav je odnos savremene elite prema svima nama? Sve to nudi komad “Gospoda Glembajevi” kroz svoju slojevitost, ali i angažman koji nosi, te uz snažne melodramske momente i zaplete, funkcionišući tako i komunicirajući na bezbroj nivoa sa gledaocima.
Tako je Danilo Marunović, na jučerašnjoj konferenciji za medije, najavio predstavu koju po čuvenom tekstu Miroslava Krleže režira u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP). Premijera “Gospode Glembajevih” je večeras na Velikoj sceni nacionalnog teatra u 20 časova, repriza je sjutra.
“Ovo je najzahtjevniji, najizazovniji, najgabaritniji, najkreativniji, najstresniji, ali i najveći profesionalni pozorišni projekat koji sam radio. ‘Gospoda Glembajevi’ do krajnjih granica izazivaju ono što može jedan reditelj, ansambl, pozorište, jedna pozorišna kultura, tradicija i zahtijeva sve kapacitete pozorišnog umijeća, magije koje jedna pozorišna sredina posjeduje. U pitanju je tekst koji je prepun svega onoga što dramski komad može da posjeduje i zato je dragocjen i zato ga smatraju najvećim ikad napisanim na našim jezicima”, kazao je Marunović.
Umjetnička direktorka CNP-a Vesna Vujošević Labović, podsjetila je na prisustvo, ali i na skoro šest decenija zanemarenosti Miroslava Krleže u crnogorskom teatru.
“Miroslav Krleža je pisac, dramatičar, esejista i kritičar čije stvaralaštvo je ostavilo neizbrisiv trag na književnost 20. vijeka. Definitivno se može reći da je i do danas ostao postjugoslovenski pisac. U prilog tome govore činjenice da se njegovi dramski tekstovi izvode ne samo u Hrvatskoj, već i po cijelom regionu. Dramski tekst ‘Gospoda Glembajevi’ je u Crnoj Gori prvi put izvelo Narodno pozorište zetske banovine 23. januara 1932. godine na Cetinju u režiji Slavka Batušića, gosta iz Zagreba. Povodom 70. rođendana Miroslava Krleže, Crnogorsko narodno pozorište u Titogradu izvelo je 1963. godine njegovu dramu ‘U agoniji’ u režiji Milana Topolovačkog. Krleža je 1966. godine dobio Njegoševu nagradu koja mu je svečano uručena 28. septembra... I od tada do danas nijedno dramsko djelo Miroslava Krleža nije izvedeno u CNP-u. Upriličeno je čitanje poezije 1973. na njegov 80. rođendan, a 1983. je izvedena dramatizacija publicističkog teksta Bora Krivokapića “Pitao sam Krležu”, u adaptaciji i režiji Nikole Vavića”, sumirala je Vujošević Labović.
U ovoj pozorišnoj sezoni CNP-a, naslovljenoj “Snažni ženski karakteri i porodična drama”, dodaje umjetnička direktorka, imamo priliku da svjedočimo krizi i propasti porodice Glembaj koja se može čitati i kao kriza jednog društva.
Posebno je dragocjeno, smatra Marunović, to što je autorski tim prikazao Glembajeve u savremenom kontekstu, a autorski tim čine: dramaturg Božo Koprivica, kostimografkinja je Vanja Ciraj Džudža, scenograf Valentin Svetozarev, scenski pokret potpisuje Tamara Vujošević Mandić, scenski govor Dubravka Drakić i izvršna producentkinja je Nela Otašević.
Marunović je bio zadužen i za izbor muzike, kao i za adaptaciju koju je radio zajedno sa Bojanom Mijović koja je istakla da je kompletan proces bio jedan veliki profesionalni izazov za sve.
“Bilo mi je važno da, iako smo osavremenili tekst, ne izgubimo ono krležijansko, njegov refren i ton, a sami antijunaci, koji su u isto vrijeme odbranjivi, nešto su što je jako važno i potentno za rad. Ono što mi je bilo bitno u adaptaciji bila je i odbrana lika barunice Kasteli koja je u ranijim inscenacijama bila prikazivana kao izrazita negativka. U prozi koju je napisao sami Krleža o svojim likovima, rekao je da je barunica Kasteli jedna vrlo inteligentna žena koja je odrasla na ulici, bukvalno kao lutalica, te da tada kada se radnja događa, nije imala mnogo izbora nego da postane žena-trofej koja je dala sve od sebe da njeno dijete živi bolje i da ne preživi sve one užase koje je ona preživljavala. To je bio moj cilj, a u tome su mi pomogli reditelj i Kristina Obradović koja je fantastična u toj ulozi”, istakla je Mijović.
Obradović je podijelila svoje uvjerenje da ne postoji glumac, koliko god težio avangardnom ili savremenom izrazu, kome srce ne zatitra pred idejom da zagrabi mogućnost da se bavi komadom koji opisuje kao dragulj svjetske klasične drame.
“Poput antike, poput Šekspira, to je sam vrh pozorišta, dramske literature, to su oni trenuci kada ideš ravno do dna, spuštajući se u sopstveni Had i ispod njega, tamo gdje nisi ni znao da ima nešto”, istakla je ona i dalje približila svoju ulogu.
“Krleža je izdašan u karakterizacijama, naročito u karakterizacijama koje izlaze kroz riječi i kroz usta drugih, kada je u pitanju ona. Ja sam, zajedno sa Danilom, Božom, Bojanom i svima ostalima, odlučila da, za početak, pokušam da stavim akcenat i osvijetlim ono što ona sama o sebi izgovara, zato što nerijetko sve ono što drugi izgovaraju o nama, onako kako nas oslikavaju ili percipiraju, itekako zavisi od njihovog sopstva, od one tačke koju su oni svjesno ili nesvjesno zauzeli da iz nje bace pogled na nekoga ili nešto. Bježala sam od esejistike, od analiza, od anti-junakinja, bilo kakvih junakinja, bavila sam se ljudskim, stvarnim, opipljivim, pa i tjelesnim, onim gdje se nas dvije sasvim susrećemo”, rekla je Obradović koja je dodala i da svako u sebi nosi nekog svog, stoprocentnog, nepatvorenog Glembaja.
Uloge tumače i: Svetozar Cvetković, Mišo Obradović, Una Lučić, Danilo Čelebić, Lazar Dragojević, Emir Ćatović, Kristina Mrkić, Stevan Vuković i Predrag Pavićević.
Stanje i aktuelnost koji traju i danas
Cvetković je kazao da su, u kontekstu dramske strukture, Krležine rečenice najsnažnije i najbolje koje je kao glumac ikada izgovorio, a tekstovi najkvalitetniji koje je ikada pročitao. Koprivica je dodao da niko preciznije nije mogao da, stotinu godina unazad, precizno opiše situaciju u kojoj je Krleža živio.
“To stanje i ta aktuelnost proteže se sve do danas, i kad je u pitanju evropski kontekst, i kad je u pitanju Jugoslavija i državice koje su nastale posle raspada Jugoslavije. Svaki pisac ima neki svoj znak interpunkcije. Kod Krleže je to znak njegovog životnog, umjetničkog i društvenog stava, a to je znak uzvika”, istakao je Koprivica.
Obradović je rekao da, iako mu je uloga Leonea Glembaja bila izuzetno teška, na probama je nerijetko osjećao luksuz.
“Krleža je uvijek bio otporaš prema svim trendovima, prema svakom obliku banalne savremenosti i mislim da je važno imati to na pameti i razmišljati na taj način. Izuzetno teška uloga za mene, ali je na probama bilo nekih bljeskova zbog kojih pomislite da ste blagosloveni, da vas je neko častio u životu time što ste prolazili kroz neki od tih trenutaka”, podijelio je on.
Koprivica je istakao da će scene Silberbrandta i Leonea “ući u antologiju igre Crnogorskog narodnog pozorišta” uputivši komplimente Stevanu Vukoviću.
“Jako mi znače riječi i podrška koju osjećam od samog početka, od prve probe i čini mi se da je sve lakše kada se ta podrška osjeća”, odgovorio je Vuković i dodao da, za razliku od ostalih, nije osjećao uzbuđenje, već strah, ali i da svi mogu biti zadovoljni postignutim.
Bonus video:
