“Svet je najveća nesreća.” (Patanjđali)
Koncept savremene stvarnosti koja je doslovno izložena kao - proizvod, ujedno je i uputstvo kako ga se dočepati: od stimulacionih poruka koje blješte sa vrha banki - #vjerujusebe# - do savjeta kako da se konzumira pametno, pa i kulturno, bilo da je riječ o zdravoj hrani ili globalno popularnoj modi. - Komodifikacija fantazma i sna, same budućnosti, generiše konformizam kao sâm cilj života koji slijedi potrošačku parolu capre diem.
Bez ostatka navučeni na spektakl, uobražavamo kako u tom euforičnom prasku savremenost daje svoj supstrat, ujedno se fokusirajući samo na nas, kao materijalizacija poznokapitalističke ideologije. S druge strane, oživljena, inteligentna, pozitivna i druželjubiva roba: zar ona među sobom nije ostvarila relacije koje su se izgubile među modernim subjektima? U tome se nalazi čarolija: same, dakle, robe uživaju umjesto nas! Taj užitak koji je izričita naredba.
Lakan u knjizi Spisi (Écrits), navodi La Rašfukoa koji, zapravo, opisuje nas kad kaže: “ima ljudi koji se nikada ne bi zaljubili da nisu čuli da se govori o ljubavi”. Bez, prema tome, melodrama (srceparajućih priča o herojskoj strani ljubavi koja je savršena ukoliko je neostvariva, itd.), ili sve napadnih aplikacija poput, na primjer, Tindera, ne bismo znali da uopšte postoji ljubav koja transcendira nagon na nivo šekspirijanske dramatike srca.
Evidentno je kako prisustvujemo ostvarenju ontološke otupjelosti (nimalo se ne pretjeruje kada se u prosječnom konzumentu prepozna zombie, neupokojivi potrošač redukovan na samo jednu potrebu: ishranu) spram koje nikakav prodor psihoanalize ne pomaže, sâm subjekt sebe prestaje da doživljava. Ko zna, šta ako se osjećamo viškom kao što to i jesmo?
Kontrola uspijeva budući da smo čuli kako trebamo biti pozitivni, solidarni, uvijek već odgovorni, nadalje, ekološki osviješćeni, kako na “zlo koje još uvek ne umemo misliti” (Bodrijar) treba da reagujemo sa krajnjom osudom i negativno, ili: samô zlo moramo moći umjeti ne priznati i prognati. Imperativ počiva na izvršenju neuočljive naredbe koju, ipak, izvršavamo po automatizmu. (Tokom performansa u kojem umjetnik/ca tjera tijelo ka krajevima fizičke i psihičke izdržljivosti, mi treba da osjetimo saosjećajnost sa patnjom drugog, kao što u božićnom bazaru ulazimo u rad dječijeg fantazma u kojem realnost magijski prestaje da djeluje. Stvar je u tome da sebe nagnamo na izigravanje djeteta, ili konzumenta koji uživa već samu priliku koja mu to omogućava u kolaboraciji sa drugim happy konzumentima. To je, uglavnom, ta šarenolika slika Zapada: ogromna božićna porodica u gradu koji je proširena kuća za sve, uvijek u nekoj prazničnoj atmosferi u kojoj svako nalazi najidealniju verziju sebe.)
Serija ’True Detective’ (Night Country) ima scenu u kojoj se ne prikazuje samo kraj ljubavi (tog demistifikovanog osjećanja koje je, u stvari, objašnjava nauka, tek i samo hemijski proces ograničenog roka trajanja), već i kraja seksa, kada se na vratima šefa pojavi Liz Danvers (koju igra Jodie Foster) i direktno ponudi seks “partneru” s kojim to na taj način upražvanjava unazad 19 godina. Nakon odgledane scene zaključak koji možemo izvesti može biti sledeći: pa da, seks je kao i obavljanje telefonskog razgovora, ili jedenja brze hrane! (U intervjuu, pornografska glumica C. P. na pitanje kako uspjeva razdvojiti privatni od poslovnog života, daje filozofski odgovor: “Na snimanju, to jednostavno nisam ja”. U prvoj sceni Finčerovog filma “The Killer”, savršeni snajperista isporučuje statistiku nakon koje zaključujemo: sve je stvar slučaja, kontigencije, nasumičnosti bez reda i smisla, tako da privrženost bilo čemu jeste znak da smo ulovljeni od strane ideologije.)
Prema tome, čisto pražnjenje se svodi na to što i jeste, puka potreba koju treba obaviti kao i druge, proste radnje. Prihvatajući to na taj način, otklanjajući sav moralizatorski nagon, postali smo otvoreni podržavaoci De Sadovog stava prema kojem, budući da smo čovjek, ništa ljudsko nam ne može biti strano, ogoljeni hard seks ili masovno ubijanje, kao i pridruživanje masovnoj euforiji tokom prazničnih dana u kojima poklanjamo jer se to očekuje, tako svi čine tim prije što su naučili da se tako i treba raditi. Samim tim racionalizam savremenosti je hladano pragmatičan, ne toliko proračunat koliko prije zreo da prihavti kako iza nema ničega, što doprinosi nekom obliku - nazovimo ga - ateizma odnosa.
U komediji se najčešće susrećemo sa bukvalnim ogoljavanjem stvari, sa neumoljivom logikom koja ne pošteđuje ni najtanani nanos iluzije, sa jednim stepenom raskrivanja stvari do mjere da nas to ostavlja u blagoj začuđenosti, tako će Rejmondu (kojeg svi vole), žena u napadu bijesa objasniti kako u krevetu s njim uživa jer se pravi, kao što to čini kad god djeci priča priču o postojanju stvarnog Deda Mraza. Međutim, pa zar na tome i ne počiva svaki brak, i nije li to uračunato u ono što jednostavno nazivamo kompromis, ili spremnost na dogovor koji podrazumijeva obostrani gubitak?
Zamislimo sada tako nešto primjenjeno na sâm život: bivstvujući ka smrti, zar bi onda uopšte trebalo da nas interesuje kakvu boju čarapa ćemo odabrati, ili šta ćemo reći komšiji kojeg nismo godinama sreli? Pa ipak, veliki Drugi funkcioniše jer svi nastojimo savrešeno iznijeti ulogu za koju vjerujemo da drugi zaista vjeruju u nju. Dok se i mi ništa manje pretvaramo da vjerujemo u sve to.
Na tome se, inače, i temelji ideologija: ona je praznina oko koje gravitiraju priče koje smo sebi ispričali o nama, i u međuvremenu čvrsto rješili da ih pretvorimo u stvarnost, i time što nikada ne dolazi do poklapanja, to je ujedno i garant da će ideologije trajati/opstati. Zato su cinici bili opasnost po grčku misao, Diogen je bio opasno ogledalo okrenuto Platonu, kao što je svaka lucidnost neprevarljiva i utoliko prije razara svu na iluzijama podignutu živost. Otud će jedan filozof podsjetiti kako su Grci bili suviše mudri i tim prije se držali površine, što je, ujedno, ono najteže.
Ne dirajmo u iluzije
Ovih dana, pošto se približavaju novogodišnji praznici (globalno slavlje u kojem postoji element nečeg duboko zamornog), preporučljivo je odgledati film ”Nevaljali Deda Mraz”, u kojem je on kriminalac maskiran u pojavu koju djeca obožavaju, što koristi kako bi sa zlim vilenjakom pljačkao velike robne kuće, gdje se mališani s njim fotografišu.
Preokret se javlja onda kada gojan dječak koji ima problem sa vršnjacima, vjerujući da on stvarno jeste Deda Mraz, u krajnje mrzovoljnom i prema djeci apsolutno nenaklonom Vili Soulu, pokrene druga osjećanja i zadobije njegovu pažnju i zaštitu. Šta, dakle, ako je poenta u sljedećem: da bismo postali ono što jesmo, treba da nad sobom izvršimo nasilje izigravajući više nego uvjerljivo ono što nismo? Međutim, zar svi to uporno ne činimo, naposletku doznajući da nismo postali ono što “jesmo”, tim prije što tako nešto stvarno ne postoji.
Bilo kako bilo - da li smo ono što nismo, jer nismo ono što jesmo, kako dijalektički stvar utvrđuje Sartr, druga je stvar u koju ovom prilikom nećemo ulaziti - Deda Mraz kao simbol praznika, time što ne postoji u škripac dovodi sâm duh praznika, koji postoje samo u obestvarenoj atmosferi koju održavamo investirajući u to tzv. “agresivnu euforiju”. Ili, održavajući fantazam o Deda Mrazu, mi u praznike vjerujemo taman koliko i on, ikona ideologije koja o nama formira krajnje lažnu sliku, onu koju imamo isceniranu u reklami Coca Cole u kojoj kao da je sam Raj sišao u ovaj pakao.
Bonus video:
