Kada sam bila mlada, imala sam toliko toga da ispoljim i toliko toga je moralo nekako da izađe iz mene... Sada je toga sve manje u meni. Imala sam mnogo više energije, potrebe i žara. Sada imam više prostora i tišine nego tada.
To u intervjuu za “Vijesti” kaže velika svjetska umjetnica Kiki Smit posmatrajući sebe na početku svoje karijere i danas, skoro pola vijeka kasnije.
Planetarno poznata američka umjetnica koja je rođena u Njemačkoj, jedna je od istinskih zvijezda svjetske umjetničke scene koja kontinuirano pomjera granice savremene vizuelne umjetnosti, propitujući fundamentalne i arhetipske teme čovjeka, prirode, kosmosa, mitova...
Njena djela od samih početaka pa do danas predstavljena su na velikoj samostalnoj izložbi “Kiki Smit. Utkani svjetovi” u Podgorici, u Dvorcu Petrovića Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. Kustoskinje postavke su Milica Bezmarević, Mirjana Dušić i Ljuba Jovićević, a u proces je bila uključena i sama umjetnica, kao i njena asistentkinja Hilari Diz. Kiki Smit je Vijestima kazala da joj se izložba mnogo dopada, kao i galerijski prostor Dvorca Petrovića.
Izložba je otvorena za posjetioce do 21. februara, nakon čega se djela vraćaju matičnoj galeriji “Pace” u Njujorku i neće se u skorije vrijeme ponovo naći u Evropi, pa je u pitanju jedinstvena prilika i za crnogorsku, ali i za regionalnu i evropsku javnost.
Djela Kiki Smit bude jedinstven osjećaj spokoja, veličanstvenosti, ali i snažan unutarnji podsticaj (ponovnog) povezivanja sa sobom, prirodom, životom, kreirajući prostor i odvajajući vrijeme za introspekciju, uz osviješćeno prisustvo viševjekovne borbe... Prožeta je raznim djelima iz različitih perioda, a sva jednako privlače pažnju i upotpunjuju doživljaj pažljivo osmišljene i raskošne postavke koja Podgorici približava univerzum i duhovnost Kiki Smit.
O umjetnosti, izložbi, inspiraciji, počecima, današnjici..., Kiki Smit govori za Vijesti.
Vaša samostalna izložba “Kiki Smith: Utkani svjetovi” otvorena je u Podgorici. Kako doživljavate samu postavku u Crnoj Gori i jeste li razmišljali o tome da je i lično posjetite? Kako su tekle pripreme i da li ste dobili neke reakcije?
Izložba je veoma lijepa. Mnogo mi se dopada kako su djela postavljena u prostoru, na čemu sam imala priliku da radim zajedno sa kustoskinjama Milicom Bezmarević, Mirjanom Dušić, Ljubom Jovićević. I naravno, za postavku je zaslužna takođe i moja odlična asistentkinja, Hilari Diz, koja je pomogla prilikom instalacije. Prostor je izuzetno zgodan za posjetioce, za boravak u njemu, dok u Americi imamo vrlo malo mogućnosti da izlažemo u klasičnim galerijskim prostorima.
U poređenju sa vremenom kada ste bili na početku karijere, kako vidite današnje prilike i položaj umjetnika i umjetnosti u društvu, a s obzirom na komercijalizam, konzumerizam, politiku, ali i digitalizaciju, ali i vještačku inteligenciju?
Kada sam bila mlada, ništa što sam radila deset ili više godina nije imalo veze sa tržištem umjetnosti, već sam samo radila. Mislim da su prva djela koja sam prodala bili crteži koje sam dala za 35 dolara po komadu, i to nakon što sam bila u Njujorku najmanje šest godina. Mislim da posle toga nisam ništa prodala narednih par godina.
Imati umjetničku karijeru, u kontekstu da sam bila u mogučnosti da prodajem svoj rad za prihode, tokom svih ovih godina mi je bila velika privilegija jer sam mogla da napravim ono što želim. Ponekad pomislim da mi je to omogućilo da stvorim previše, da sam imala sreće i da se zbilja kačim na svaku ideju koju imam. Svijet je danas mnogo drugačiji od onog u kome sam ja živjela i stvarala kao mlada osoba, a od tada je prošlo oko 45 godina.
Sa druge strane, danas postoji mnogo više mogućnosti za mnogo različitih ljudi sa svih strana svijeta koji mogu da učestvuju u svijetu umjetnosti i budu njegov dio. Svijet umjetnosti je danas mnogo internacionalniji, kulturološki raznovrsniji, na jedan otvoren način je raznolik, a to je nešto na čemu sam izuzetno zahvalna. Jezik umjetnosti se proširio i ide ka velikim dubinama i novom zajedničkom znanju.
Mislim da je sada pak mnogo veći ekonomski pritisak na mlade, nego što je to bilo stanje kada sam ja bila mlada, iako ni tada niko od nas nije imao novca. Tržište umjetnosti je sigurno veće i internacionalnije nego što je bilo ranije. Mogu reći da sam veoma srećna što sam kao mlada osova upoznala umjetnike iz različitih zemalja i što četrdeset godina kasnije održavamo ta prijateljstva koja su stvorena. Želim da zadržim fokus, jer sam dio velike međunarodne grupe umjetnika koja se stalno mijenja.
Očigledno je da postoji mnogo tehnologija i da su ljudi i orijentisani na tehnologiju. Mislim da su umjetnici entuzijastični da uče nove tehnologije, uključujući i mene, jer su to alati i vozila, ja ih tako doživljavam.
Izložba u MSUCG predstavlja i presjek Vašeg dugogodišnjeg stvaralaštva. Kada se osvrnete na karijeru, kreaciju, rad, pa i život, kako biste sumirali prethodne decenije, ko ste bili na samom početku, a ko ste Vi danas uz sve to iskustvo i stvaralaštvo?
Nemam pojma ko sam tada bila. Imala sam mnogo više energije, potrebe i žara. Sada imam više prostora i tišine nego kad sam bila mlađa. Moj rad mi se uvijek činio autobiografskim, nakon činjeničnog. Ne znam da li je više tako. Kada sam bila mlada, imala sam toliko toga da ispoljim i što je moralo nekako da izađe iz mene, a sada je toga sve manje u meni.
S obzirom na taj autobiografski momenat, rekla bih i da su i Vaša djela zapravo svjedočanstvo različitih vremenima, društvenih prilika, promjena i tematika... Sami ste rekli da su sve to fragmenti Vašeg života... Šta oni čine, koliko su povezani?
Kada radim na ciklusima, uvijek pokušavam da o svakoj stvari koju pokazujem i stvaram razmišljam kao o nekom aspektu dragulja, gdje svaka stvar pokazuje mali dio njegove svjetlosti i blistavosti. Nema prave i konkretne cjeline koja bi se otkrila. Nisam se trudila da se bavim didaktičkim radom u odnosu na različite pokrete, već i ja funkcionišem kao jedinka koja živi u vremenu i specifičnostima datih trenutaka koje u velikoj mjeri utiču na tu jedinku. Čovjek pokušava da se kreće kako ga ne bi sustigla težina vremena i spriječila u tom kretanju...
Kroz višeslojna i snažno simbolična djela često preispitujete pitanja identiteta, rodnih uloga, duhovnosti, ali i odnosa čovjeka i prirode, te povezanost ljudskog i životinjskog svijeta. Šta Vas je prvobitno podstaklo na istraživanje tih tematika i kako one dalje formiraju simboliku i narativ Vašeg rada? Pretpostavljam da i sami tragate za određenim odgovorima i spoznajama, a vjerujem i da ste do nekih došli?
Ne znam da li nešto dovodim u pitanje, već mi u suštini obično na pamet padaju stvari koje kasnije i stvaram. Vjerujem u ono što mi je dato i dovoljno sam radoznala da vidim kako će nešto izgledati ako uložim svoju energiju u to. Čini mi se kao da zveckaju okolo - različiti subjekti ili slike, ali takođe dolaze i odlaze.
Poznato je da su religiozni i mitološki motivi, ali i oni iz poznatih bajki i basni, često prisutni u Vašim radovima. Na koji način pristupate spajanju tih tradicionalnih narativa sa savremenim izrazom? Koliko su ti motivi i simbolike koje se u njima očitavaju aktuelni danas, ali i uvijek?
Imam neka djela koja sam stvorila prije 10-15 godina kada sam se poigravala figurama koje su imale prepoznatljive atribute iz basni, mitova i bajki. Ali ta ideja, aktivnost i kreacija proizašla je iz mene prije desetak godina i tako u potpunosti izletjela. U tim pričama prirodni svijet životinja i ljudi nisu odvojeni.
Na ovoj izložbi predstavljeno je devet od dvanaest Vaših velikih tapiserija. Možete li nam otkriti nešto o pozadini tog ciklusa, procesu promišljanja i nastajanja, te kako elementi kao što su zemlja, voda, vazduh i vatra kreiraju posebne narative u Vašim radovima?
Prvobitno i ponajviše su me tada privukli art deco, hipi umjetnost, srednjovjekovni radovi i to kako svi oni imaju elemente spektakla u sebi. To mi je bilo fascinantno. Napravila sam tri tapiserije nazvane “Zemlja”, “Nebo” i “Podzemlje”, a zapravo se samo “Zemlja” pridržavala mojih interesovanja koja sam spomenula. Nakon “Podzemlja”, na tapiserije koje sam stvarala mnogo više je direktno uticao put na kome sam bila i kojim sam tada živjela. Zatim je tapiserija “Harbor” nastala kao rezultat posjete ostrvima Skelig na zapadnoj obali Irske. Nakon toga, “Visitor” i “Parlament” su bile posljednje tapiserije koje sam napravila iz mnoštva različitih razloga. Nadam se da će mi se nekada ukazati nešto novo, kako bih jednog dana ponovo bila podstaknuta da napravim neke nove tapiserije.
Vaša fascinacija prirodom, životinjama, ali i ženskom mitologijom sugeriše jedinstvenu perspektivu o snazi tih elemenata. Smatrate li važnim putem umjetnosti podsjetiti ljude na iskonsku povezanost sa svijetom prirode i na važnost očuvanja te veze?
Sve što mi jesmo je zapravo samo lutanje prirode. Nisam mogla a da ne obratim pažnju na to i da se ne posvetim tome. Nema razdvajanja (u tim svjetovima, iskustvima)...
Kako doživljavate svoju ulogu umjetnice i odgovornost koja dolazi sa time, da kroz svoja djela promovišete određene vrijednosti poput solidarnosti, razumijevanja i suživota sa prirodom, ali i da se borite za njih? U tom kontekstu, dozvoliću sebi da kažem da Vaša umjetnost može služiti i kao svojevrsna stimulativna društvena intervencija. Vjerujete li u moć umjetnosti da mijenja, utiče i čini život i društvo boljima?
Iskreno, ne znam. Umjetnost mijenja mene i utiče na mene, a voljela bih da mogu da kažem da me je učinila boljom. Ja sam zagovornica umjetnosti jer ona ima mogućnost da bude veoma otvorena, dok većina drugih disciplina pokušava da se uklopi u već propisan okvir ili skučen prostor.
Umjetnost može biti o bilo čemu, za bilo šta, i to je samo jedan od načina na koji ovdje kreiramo vizuelne manifestacije našeg postojanja, ali naše postojanje je ogromno! Ne mislim da su umjetnici vizionari ili da vide više od bilo koga drugog. Ali, ja to volim da radim i volim na taj način da gledam.
Multidisciplinarnost je ono što odlikuje Vaš rad. Od čega zavisi izbor medija kojim predstavljate određene okupacije i da li je to neki instikt ili izazov?
Ja sam samo radoznali amater koji beskrajno voli da uči kroz iskustvo, stičući to iskustvo. Spora sam, potrebno mi je mnogo vremena da počnem da poznajem i prepoznajem oblike, obime, dimenzije stvari. A parametri im se uvijek mijenjaju...
Izložba u Crnoj Gori je jedinstvena i rijetka prilika za publiku iz ovog dijela Evrope da vidi Vaša djela i čuje Vaš umjetnički glas. Da li Vam je važan taj kontakt sa publikom iz različitih kultura i kako komunikacija i razmjena koji se dešavaju utiču na Vaš rad, motive, inspiraciju, percepciju?
Veoma sam zahvalna što imam priliku da pored mog mjesta i komšiluka, predstavim svoja djela i u Crnoj Gori, i mnogim drugim mjestima, jer vjerujem da moj rad ima potpuno različita značenja na različitim mjestima. Ne postoji način da se kontroliše kako će publika prihvatiti stvari, kako će primiti neko djelo, a niko zapravo ni ne želi da upravlja time.
Ponekad naučite nove stvari o sopstvenom stvaralaštvu i onome što radite, a te stvari vam vjerovarno nikada ne bi pale na pamet da ste samo u svojoj kući, odnosno da izlažete samo u sebi bliskom području. Stoga, mislim da je kulturna razmjena veoma važna za sve.
Imate li neke planove za dalje i da li biste nešto dodali našem razgovoru?
Nemam nikakve planove za budućnost, osim da samo pratim svoju inspiraciju i dozvolim svom radu da bude tamo gdje želi da ide, i da dovedem kuću u red...
Bonus video:
