U dinamičnom dijalogu između književnosti i društvene stvarnosti, roman “Nova Nora” književnice, profesorice i prevoditeljke Slavice Perović, autoritativno zauzima prostor na savremenoj književnoj sceni. Kroz stranice ovog djela, oživljena je Ibzenova Nora, dramska junakinja koja je prije više od jednog vijeka simbolično zakoračila iz kuće u društvo, postajući ikona ženskog oslobađanja. Međutim, ovaj roman ne ostaje samo na nasljeđu - on ga proširuje, ispitujući šta znači biti žena u 21. vijeku, balansirajući između očekivanja društva i unutrašnje potrage za smislom. U svijetu koji je često na granici između tradicionalnih obrazaca i modernih izazova, roman otvara pitanja o ulozi žene u privatnom i javnom životu, o njenoj potrebi za ljubavlju, slobodom i autentičnošću. Ovo nije samo fikcija; to je dijalog o univerzalnom procesu sazrijevanja i promjene, o ženama koje, poput glavne junakinje, uče da koriste svoja krila uprkos ograničenjima i preprekama.
Autorka, kroz inovativnu narativnu strukturu, duboko promišljene likove i suptilnu emocionalnu kompleksnost, istražuje sveprisutne teme ljubavi, identiteta i ličnog razvoja. “Nova Nora” nije samo priča o jednoj ženi; to je arhetipsko putovanje kroz introspekciju i sazrijevanje, odražavajući iskustva mnogih.
U razgovoru sa Slavicom Perović otkrivamo šta ju je inspirisalo da oživi Ibzenovu metaforu, kako je oblikovala univerzalni glas svoje junakinje i na koje načine njeno djelo otvara prostor za novi dijalog o feminizmu, ljubavi i slobodi u savremenom društvu.
Šta Vas je inspirisalo da napišete “Novu Noru” i kako je tekao proces pisanja ovog romana? Zašto ste baš Ibzenovoj dramskoj junakinji dali književni glas?
Inspirisala me društvena stvarnost, ne samo kod nas već i u regionu i svijetu uopšte. Proces je tekao sporo uz mnogo razmišljanja o zapletu, likovima i njihovoj karakterizaciji. U suštini “Nova Nora” upućuje na ženu koja je izašla iz kuće u hladnu božićnu noć i napravila revoluciju u društvenim i, posljedično, porodičnim odnosima. Simbolično ju je pred kućna vrata izveo dramski pisac po imenu Henrik Ibzen u drami “Lutkin dom” i time ukazao na nove mogućnosti ženskog postojanja s kraja devetnaestog vijeka. Dala sam glas Ibzenovoj metafori i oživjela Noru kao princip i stav. Svaka žena koja se preispituje, donosi odluke u vezi sa svojim životom nužno “putuje” kroz svoje biće i na kraju puta izranja drugačija. Nova Nora je svaka žena koja je putovala kroz sebe, sebe preživjela i izronila kao nova. Riječ je o univerzalnom principu sazrijevanja, sagledavanja života i pomirenosti sa onim što on donosi.
Roman se direktno poziva na “Lutkinu kuću”. Kako ste pristupili ovom književnom nasljeđu i šta je “Nova Nora” dobila u dio od svoje književne pretkinje?
Ibzenova Nora je metaforizovana i predstavljena kao “mala šašavica”, “mala vjeverica”, “moja mala ptičica”, “ptičica pjevačica”. Tako joj se obraća muž. On Noru doživljava kao malo, nesposobno i ranjivo stvorenje, kao podatno biće koje traži zaštitu. Imajući na umu Ibzenovu metaforu ptičice, ja sam mojoj junakinji istog imena dala prava krila kojima može da poleti. Usljed ograničenja, stereotipa i naslijeđenih obrazaca, usljed ličnih zabluda i početne životne ušuškanosti ona krila ne umije da koristi, sapliće se dok hoda i nalik je Bodlerovom albatrosu kome “divovska krila smetaju da kroči”. Tek kada se dobro preispita i kada temeljito prođe introspekcijski put, vidjeće da je njeno stvarno stanje postojanja let. Kao majka, žena, kardiohirurškinja, koleginica i rod svima koji se opredjeljuju za ljubav.
Kako vidite položaj savremene žene između porodičnog i profesionalnog života, što je centralna tema romana?
Mnoge žene koje ja znam liče na pomenutog albatrosa. Imaju krila, a ne lete, imaju snagu a ne koriste je, imaju svijest i moć prosuđivanja, a biraju poslušnost. Odustaju od ljubavi, ponekad i od sebe, iako ljubav ne mora biti suprotstavljena profesionalnom ili nekim drugim životnim ciljevima. Iako je centralna tema romana ljubav, “Nova Nora” ipak nije ljubavni roman. To je roman o mnogim licima ljubavi, to je fikcionalni tekst o jedinstvenoj čovjekovoj potrebi za drugim bićem kroz koju biva svjestan svog postojanja. Moderno vrijeme donijelo je brojne dileme u pogledu suštinske bitnosti emocije ljubavi i u romanu se problematizuje njena esencijalnost kroz razne kategorijalne varijacije. Tako, tu je ljubav kao čovjekova nasušna potreba, ljubav kao egzistencijalni izbor, ljubav kao identitetska stvar, ljubav kao moralno opredjeljenje, ljubav kao srodnička i krvna kategorija. Svaki izbor je valjan ako uključije osjećanje i ako ne slavi otuđenost.
U romanu se često govori o praznini koja traži popunjavanje monogamnom ljubavlju. Da li smatrate da je taj koncept i dalje dominantan ideal sreće za većinu žena?
Ja sam se bavila pojavnim oblicima, ali ne i preskriptivnim obrascima. Nisam sigurna da mogu da kažem nešto tako, mada vjerujem da je to dominantni obrazac, vrlo često romantizovan u životu i u književnosti. U romanu pažnja je više usmjerena na osjećanje, emociju po sebi, nego na njenu društvenu strukturiranost ili ideološku poželjnost. Samo cinici kažu da je ljubav precijenjena. Možda bih prije misao usmjerila na to da se sve više ljudi, mladih i ne tako mladih, opredjeljuju da ne budu u emotivnim vezama, da ne budu u bračnim obavezama, već samo u partnerskim, recimo. Da smisao koji se dobija iz međuljudskih odnosa i iz emocionalnih veza sve više preusmeravaju na njihove surogate i supstitute kojih ima obilje sa pojavom novih tehnologija, vještačke inteligencije i svega onoga što tješi modernog čovjeka i što mu daje privid bliskosti. Ljubav umije da zaboli, a savremeni čovjek ne voli bol.
Na koji način su različiti talasi feminizma i društvene promjene koje su žene proživljavale oblikovali Novu Noru, ali i Vaš pogled na junakinje?
Književnost slavi Henrika Ibzena kao jednog od prvih muškaraca feminista. U naučnoj literaturi pominju se razni talasi feminizma, bilo je riječi o muško-ženskim odnosima, pisali su se naučni radovi o rodnim ulogama, govorilo o moći, hijerarhiji i dominaciji, veliki broj naučnih radova i monografija bavio se urođenom nejednakošću između muškarca i žene, sve pozivajući se na Bibliju, na Frojda, a kada je trebalo i na Marksa. Pritom se marginalizovala emocionalna sfera čovjekovog bića. Emocionalnost, pogotovo ona pretjerana, obično se pripisivala ženama i negativno se kontekstualizovala. Istina, pravda, nada, saosjećajnost, briga za drugoga, ono što se zove obična ljudskost, čak i dobra zakonska rješenja, ostajali su u fusnotama naučnih traktata. Sve pobrojano je, u stvari, nastavak priče o moći i dominaciji i o tome šta ostaje skriveno ako se samo govori ko je od koga moćniji i ko kime dominira. Nakon raznih feminističkih teorija na površinu su danas isplivale ekonomske teme. I kada sve ovo pojedinac propusti kroz svoj osobni algoritam često ispada da se ljubav slabo isplati. Da je veoma zahtjevna. Nora Baseli iz mog romana nije tako mislila.
Vaš stil pisanja kombinuje erudiciju, duhovitost i kolokvijalnost. Kako postižete balans između ovih elemenata?
Svaki od tih registara ima svoju komunikativnu funkciju, a u romanu tekstualnu, stilsku i estetsku. Nastojala sam da kroz jezik likovi dobiju trodimenzionalnost, životnost i uvjerljivost stvarnih osoba. Nekada fraza, riječ ili samo akcenat oboji jedan lik i on takav živi u čitaočevoj mašti i njegovoj ili njenoj uobrazilji. Neki likovi u književnim djelima su iz kao iz Diorove kreativne radionice, neki, pak, iz Zarine konfekcije. Jezik tome značajno doprinosi.
Kako biste željeli da se čitaoci odnose prema Vašem romanu? Šta biste voljeli da iz njega ponesu?
Ubjedljivost priče i lika i autentičnost doživljaja. Da ponesu doživljaj o ozbiljnom diskursu koji postaje filozofski zato što su se čitaoci upustili u dijalog sa djelom. Voljela bih da ih pročitani roman oplemeni i ohrabri da dođu do bolje verzije sebe. “Bolja verzija sebe” je izlizana fraza koja pokriva složeni proces koji se zove razvoj ličnosti, saznajni proces i proces sazrijevanja i odgovornosti. Književnost, ako je dobra, može tome značajno da doprinese, pogotovo kod mladih ljudi. I, naravno, čitalačko uživanje bez kojeg nema ovog prethodnog.
Žena između porodičnog i javnog prostora je tema koja je često obrađivana. Kako ste se nosili s tim izazovom da o “iscrpljenom iskustvu” pišete na svjež način?
Ta tema, mada obrađivana, nije ni približno iscrpljena. Zahvaljujući odvažnoj Francuskinji Madam Peliko, koja je odbila privatno suđenje i zatražila javno, zahvaljujući njenoj snazi i odvažnosti, za prestup silovanja nije po običaju okrivljena žrtva već počinilac. To je kulturološki i demokratski gledano veliko postignuće. Ipak, otkrivam post festum, nakon što sam završila “Novu Noru” da me hvata strah da bi neki društveni i ideološki talas, lokalni ili globalni, mogao okrenuti točak rodne istorije unazad i Ibzenovu Noru s praga vratiti u kuću. To bi, kako sada stvari stoje, mogla uraditi neka druga žena, ne moja Nora, naravno. Mogla bi to biti neka od onih današnjih žena koja ima drugačije gledanje na svoje rodne i društvene uloge, ona bi mogla da je ogrne šalom i kaže joj, uđi da se ne smrzneš. Rekla bih joj to prividno spašavajući je, a suštinski uzimajući joj svaki atom autentičnosti pobune i originalnosti stava prema sopstvenom životu. Tu bi bio početak novog kruga o javnom i privatnom licu žene. Nova moguća anonimnosti žene. To je moj strah i nije samo moj.
Koliko je za Vas važna veza između književnosti i feminističkih politika? Gdje vidite prostor za književnost u osvjetljavanju women’s condition danas?
Književnost jeste feminizam. Ne, sva književnost, naravno. Ali većina djela koje su, recimo, napisale nobelovke Doris Lesing, Elfride Jelinek, Ani Erno, Han Kang par excellence je feministička. Tu ubrajam i Margaret Atvud, iako nije dobitnica Nobelove nagrade. One su svojim djelom skinule svaku primisao kojom bi se feminizam obojio negativnom bojom i dale djela koja svojim univerzalnim vrijednostima i književnom izvrsnošću doprinose da se vidljivost žene u javnom prostoru poveća i ukaže na složenost njenog položaja u svim društvenim konstelacijama, od emocionalnih do egzistencijalnih. Stvorile su veliku književnost, svaka na svoj način, svaka u svojoj poetici.
Roman problematizuje patrijarhalne obrasce i njihove transformacije. Da li smatrate da su žene danas zaista bliže idealu slobode?
Mislim da nije u pitanju ideal slobode nego jednakosti. Nije riječ o idealu poništavanja dominacije nego prije o uočavanju i poštovanju rodnih razlika. Nisam sigurna da je po srijedi ideal jasne podjele na javne i privatne uloge bilo muškaraca bilo žena nego u objedinjavanju ta dva principa. Nije poenta da žene zavladaju svijetom nego da učestvuju više u političkom životu. Onaj ko ima političku moć odlučuje da li će žena biti za govornicom ili djelovati samo u privatnoj sferi svoga doma. Zato je dobro da više žena bude za govornicom i da rade u korist žena.
Smjelo obrađujete iskustva savremenih žena. Da li ste ikada osjetili pritisak društvenih očekivanja pri pisanju ovakvih tema?
Svako pošteno književno djelo mora biti i hrabro. Svako pisanje o savremenim temama trebalo bi da znači prihvatanje postojanja stvarnosti koja je samo predložak za umjetničko djelo. Nije toliko smion pisac dvadesetprvog vijeka koliko je smiona stvarnost koja se ukazuje licem kakvim se ukazuje zajedno sa ljudima koje ta stvarnost oblikuje. Moja junakinja je ljekarka. Ljekari su poput filozofa. Ljekari svima pomažu, filozofi svima ukazuju na smisao oko kojeg će da oviju svoj život. Ni jedni ni drugi ne osuđuju. Pisac ne smije da misli na društvenu osudu. Ako misli, uplašiće se. Ako se uplaši, pisaće lošu književnost.
Koji su pisci i spisateljice uticali na Vas kao autorku? Da li imate uzore među savremenim književnicima?
To su one autorke nobelovke koje sam pomenula. Pritom i mnogi drugi književnici i književnice, sjajni stilisti, brilijantni pripovjedači, opsjenari pisane riječi. Ne volim onu književnost koja mi donosi priču kao što bi mi je ispričala susjetka uz kafu. Pritom, moja susjetka je duhovita i vrska kada govori i strašno je slatka.
Da li već radite na nekom novom projektu? Možete li otkriti na šta će biti fokus u Vašem narednom književnom radu?
Radim zato što moj mozak mora da radi. Ako ne radi okrene se protiv mene. Materijala ima mnogo, tema obilje, mnoge su inspirativne, doduše, na razne načine. Trenutno sam u fazi pravljenja nacrta za novi roman.
Kako ocjenjujete trenutnu književnu scenu u regionu? Postoje li mladi autori čiji rad posebno pratite ili cijenite?
Književna scena u regionu je dinamična, raznovrsna, moderna, po pojedinačnim ostvarenjima stoji rame uz rame sa najboljim evropskim ostvarenjima. Znam i veliki broj autora, što doprinosi boljem poznavanju i vrednovanju njihovog djela. Nerijetko pišem prikaze njihovih književnih ostvarenja zato što mislim da mi je to dio dužnosti zato što sam pisac. Nevolja je u tome što se za mnoga sjajna djela ne zna izvan regiona i jezika komunikacije iako mnoga djela to zavrijeđuju. Treba intenzivirati prevodilačke projekte, ministarstva treba da se pokrenu, više finansijskih sredstava da se za te svrhe opredijeli.
Vaš roman “Life Lift” istražuje duboke društvene i kulturne obrasce, posebno u kontekstu moći i bliskosti. Kako ste došli na ideju da kroz esej vaše protagonistkinje povežete lične drame s univerzalnim pitanjima o hijerarhijama i manipulaciji u međuljudskim odnosima?
Opservacija, duboko osjećanje da nešto nije kako treba, nelagoda života u takvom skriptu i takvim društvenim i ličnim obrascima gdje je hipokrizija srasla sa ljudima kao novu kožu da imaju. To čak nisu ni voljni izbori nego nedostatak vizije da može da se posegne za boljim i istinitijim u životu. Svako takvo posezanje znači izlaženje iz zone komfora i veliki mentalni, emocionalni i možda egzistencijalni napor. Mnogi tada kažu: “Ma pusti. Ko će to!?”
Agneza Ena, glavna junakinja, kroz pisanje eseja otkriva sopstvene životne dileme i izazove. Koliko ste se oslanjali na lična iskustva ili opažanja pri oblikovanju njenog karaktera i priče?
Riječ je o mom iskustvu gledanja, slušanja, druženja sa ljudima i prećutkivanja. Često mi je neprijatno da kažem, da se konfrontiram, nerijetko su po srijedi stvari koje me se ne tiču direktno, ali su duboko pogrešne i sa katastrofalnim posljedicama. Tada opasno zamjeram sebi ćutanje, licemjerstvo i kukavičluk. U takvim situacijama posebno sam potaknuta da pišem. O lažima svih kalibara, o žrtvovanju i požrtvovanosti, o ljubavi, o nadi, o praštanju. O zlostavljanju. Mnogo je inspirativnog oko mene.
U romanu se spominje “potraga za dostojanstvenijim životom”, kako za žene, tako i za muškarce. Na koji način smatrate da Vaš roman doprinosi razumijevanju i razbijanju društvenih normi koje guše tu potragu?
Da, doprinijela sam ako neko krene u sopstvenu potragu potaknut mojim književnim djelom. Najmanje što mogu da očekujem jeste da se čitalac zabavi. Najviše, da sa djelom razgovara. Ako još moj književni doprinos utiče da neko nešto mijenja u svom životu i svjetonazoru, onda se to približava idealu očekivanja od jednog fikcionalnog djela.
Bonus video:
