Razmotrimo koliko političke istine ima u tome da opstanak u eurozoni zavisi od načina gerilskog otpora i makijavelističke beskrupoloznosti, i odmah će umnogome biti jasnije da je ista eurozona zapravo arena, ukoliko se nastoji iskoračiti iz sjenki vodećih sila, manje članice EU moraju u potpunosti biti okrenute i posvećene sebi. - Zapad, u osnovi, vodi politiku nijemog/neutralnog posmatrača ili militantnog presuditelja.
Grčka je najtragični primjer kako se, naposljetku, sama Evropa odnijela prema svome - arhe, dakle: izvoru ali i naredbi (kako Agamben prevodi ovu riječ), jer ona i jeste to: učenje i praktikovanje istog, nadalje, izvor i nasljeđe kojeg ostavlja sa naredbom da se slijedi.
Evropa je vođena tehnokratama iz Brisela, neoliberalizmom koji favorizuje samo i isključivo globalno tržište i protok krupnog kapitala, naposljetku odbacila samu ideju i smisao vezan za nju. I tu, zapravo, ona sebe samoukida, smještena između dva u vječitom ratu suprotstavljena bloka, ona je neminovno najveći gubitnik. (Ljevica koja u teorijski rad zadržava impuls, zanos, ideal i utopiju, ukoliko ćemo da budemo pravedni, morala je svoj ‘optimizam bez nade’ investirati u Ciprasa (Sirizu), međutim, pokazalo se da je heroj upravo Varufakis, pošto je iznio ekonomske fakte o režiji kako se Grčka pretvorila u roba bankarskim Gospodarima.)
Da, prema tome, ulazak u EU nije samo po sebi rješavanja svih problema koje manje članice mahom sa Zapadnog Balkana nose sa sobom (naprotiv, tek se u EU sve mora sistematski, od vrha do dna, rješavati putem radikalnih reformi koje će se morati sprovoditi bez ostatka), pokazalo se upravo na primjeru Grčke i njemačkog odnosa prema njoj, kao i postupka MMF-a, koji je procijenio da zemlji koja je rodila ideju o Evropi, nema spasa kad se radi o računicama banki. Njemačka je tako profitirala od suludo dopuštenih zajmova Grčkoj koja je tada u finansijskom sektoru imala korupcionističko tijelo. - Paketi pomoći Grčkoj bili su joj omča o vratu!
Na ovom primjeru vidimo da ekonomija postaje dominantna politika, time tradicija, identitet, autonomnost i autentičnost više ne predstavljaju ništa, u kapitalističkom svijetu savremene tehnologije, računa se samo moć, što će reći da se dogodio “kraj istorije”, i da postideologija sve više biva dominantna, kao što je tačno da je sobom donijela blagostanje i potpun procvat onim silama koje su takav projekat i stvorile.
Abolirajući povlačenje Sirize pred snagom EU, tada je ljevica objašnjavala kako novoformirana vlada nije imala nikakvu kontrolu nad administracijom u kojoj radi 2 miliona zaposlenih, međutim, nakon poteza kojeg je povukao sâm Aleksis Cipras, izdajući program sa kojim je uzeo glavni dio vlasti, zapravo se dogodilo sljedeće: EU je samo potvrdila da je imala pravo tako se odnositi prema današnjoj Grčkoj, koja ne samo da je sklona korupciji, nego i otvorenoj izdaji ideala na koje se poziva. Varufakis je zagovarao tezu da se radilo ništa manje do obliku ‘Versajskog sporazuma’, jer, dodajmo, današnja Evropa i njen odnos prema Grčkoj ukazuje da je sa romantizmom i idealizmom, sa politikom principa i mogućnošću globalne etike završeno, zaista, potrebna je spremnost da se stvari počnu gledati pragmatičnije, bez ikakve idealizacije same EU, koju je Agamben napao jer je sve osim ono što bi morala biti.
Kad jedan filozof ukaže da “Grexit je plan neprijatelja”, to se treba sagledati u mnogo širem kontekstu, budući da bi eventualni izlazak Grčke iz EU bio njen konačni kraj, kao krajnja otvorenost za penetraciju političke ekonomije. Pa ipak, simbolički status koji Grčka ima u ovakvo modelovanoj EU (metaforički kazano, Grčka u EU ima ulogu koju je upražnjavala kraljica), takođe nema nikakav značaj. Ukoliko je tačno da je Schauble nudio milijarde pod uslovom da Grčka napusti eurozonu, onda je to frustrirajuća istina o svijetu u kojem živimo.
Evropa nije metafora nego borba
Intelektualci sa lijeve strane brzo su napustili - politički događaj Siriza, samim tim se 2015. pokazuje sve više kao probni kamen temeljac za još učvršćeniji rad globalnog kapitalizma protiv svake suverenosti države, unutrašnjih samoorganizovanih pokreta protiv države koje ne zastupa građanske interese, nadalje, to je godina s kojom kreće urušavanje slobodne misli, riječju, onoga bez čega demokratije naprosto nema niti može biti, izuzev kao političkog slogana. (Ako je 2012. bila godina lančanih pobuna, demonstracija na trgu Tahrir u Kairu, i trgu Sintagma u Atini do pokreta OWS u Njujorku, istinski preokret se, zapravo, dogodio 2019. (tada Siriza i gubi na izborima), sa izbijanjem epidemije covid-19, ne samo da je usavršio biopolitički dispozitiv kontrole - država sada ima konačno svu moć nad građanima - nego je i pokrenuo ovu apokaliptičnu aktuelnost kroz koju prolazimo. Bil Gejts nije lupio rekavši kako smo vrijeme računali nakon Drugog svjetskog rata, te da ćemo ga odsada računati nakon covida-19.)
Iako je tada imalo konstruktivnih predloga šta ljevica na vlasti u Grčkoj (!) treba da učini - napuštanje kritičke, sofisticirane distanciranosti “lepih duša” od države, preuzimanje pragmatičnih poteza u pravcu reformi institucija, drukčiji način upravljanja narodom, itd, zaista obećavajući zbir različitih pokreta, dakle, od antiglobalističkih do aktivizma roda i seksualnosti, ipak nije uspio, budući da osnovno nije savladano: i pored demokratske decentriranosti koja u sebi politički brine o različitim pokretima, ostalo je pitanje kako vladati, jer bez tog jasnog stava, globalni kapitalizam olako razbija i raspršuje još jedan pokušaj koji nužno podbacuje.
Varufakis se u jednom intervju prisjeća - inače, naglašava da nije bio član Sirize ali da jeste dijelo mišljenje i stavove Ciprasa i još nekolicine njih - “Dakle, kada su mi drugovi u Sirizi rekli posle Ciprasove predaje 5. jula 2015: Oh, ali Janis, ti zapravo nisi imao operativni plan, rekao sam, šta prokleto? Ne prekidate sa prošlošću, ne gurate istoriju na ivicu samo ako tačno znate šta će uslediti posle. Dosta nam je bilo operativnog plana.”
U borbi Grčke sa bankama, Siriza je popustila, tako je simbol Evrope doživio smrt. Upravo Siriza nipošto nije smjela iznevjeriti principe kojima su Grci dali povjerenje, iz dva razloga 1): Siriza kao koncept vlasti sastavljen od unutar sebe mobilisanih različitih pokreta, popustila je pred politikom ekonomije i time zadala najjači udarac demokratiji. 2): Grčka kao dužnički rob, najavljuje dolazak neoliberalnih gospodara koji će se (i već to čine) prema Evropi odnositi onako kako je to MMF učinila prema Grčkoj. Finansijski poraz tek je djelić istrgnut iz mozaika, samâ suverenost Grčke tada se potpuno ugrozila i, otada, ona realno i ne postoji!
Alen Badju je podsjetio kako je “Grčka zemlja sa veoma dugom istorijom univerzalnog značaja. To je zemlja čiji otpor uzastopnim ugnjetavanjima i okupacijama ima posebnu istorijsku gustinu.” Uzimajući u obzir ovu neoborivu istinu, neoliberalni poredak je znao gdje treba nanijeti najteži udarac, uspjevajući u tome, porazila je svaku politiku osim ekonomske, kojom vlada krupni kapital, koji nema nikakvu pozadinu, najmanje onu za koje se zalaže, upotrebom diskursa koji mantra o univerzalnim vrijednostima i globalnoj etici.
Da li je moguće da živimo vrijeme u kojem svjedočimo da je Evropa, u stvari, odigrala ulogu najvećeg neprijatelja Grčke… Ne uviđajući da je time započela sopstveni proces kraja, tim prije što u ekonomskoj borbi između američkog i azijskog kapitala, apsolutno nema šta da traži.
Bonus video:
