INTERVJU Nebojša Slijepčević za "Vijesti": Suočavanje sa sadašnjošću je bitnije od svega

Dobitnik “evropskog Oskara”, nagrade za najbolji kratki film Evropske filmske akademije, “Zlatne palme” Kanskog filmskog festivala i brojnih drugih, reditelj Nebojša Slijepčević u intervjuu za “Vijesti” govori o filmu “Čovjek koji nije mogao šutjeti” sumirajući dosadašnje uspjehe

35296 pregleda 23 reakcija 2 komentar(a)
Nebojša Slijepčević na festivalu u Kanu, Foto: Reuters
Nebojša Slijepčević na festivalu u Kanu, Foto: Reuters

Gledati svoja posla ili se nekako suprotstaviti nasilniku i tako rizikovati i vlastitu sigurnost? Dilema je i pitanje pred kojim se svi kao pojedinci možemo naći, a kao društva u cjelini se nalazimo gotovo uvijek. Oba izbora su ljudska i razumljiva, kaže u razgovoru za Vijesti reditelj iz Hrvatske Nebojša Slijepčević.

Rijetki su primjeri pojedinaca čija su humanost, hrabrost, čojstvo i osjećaj za pravdom jači od stanja kolektivnog straha i šutnje. Rijetki su, ali ih ima. Takav je bio i Tomo Buzov - čovjek koji nije mogao šutjeti.

Upravo je Slijepčevićev film o njemu, kojim se evocira zločin u Štrpcima, naslovljen “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, najbolji evropski kratki film ove godine. Pored prestižne nagrade Evropske filmske akademija (EFA), film je ranije osvojio i “Zlatnu palmu” na festivalu u Kanu u istoj kategoriji, ali i brojne druge, a našao se i na listi od 15 kratkometražnih igranih naslova, od kojih će pet dalje biti nominovano za Oskara.

“Čovjek koji nije mogao šutjeti” evocira istinitu priču smještenu u vozu “671”, poznatijem kao “Lovćen”, koji je saobraćao na relaciji Beograd - Bar, poznatom i kao “Lovćen”. Voz su na stanici u Štrpcima zaustavili naoružani pripadnici srpskih paravojnih snaga koji su dobili dojavu da u vozu ima muslimanskih putnika. Kreće legitimacija, na osnovu imena, a putnici ćute, svi osim jednoga... Taj jedan bio je Tomo Buzov, istupio je i progovorio suprotstavljajući se paravojnim jedinicama, potpisujući svoju sudbinu...

“Tomo Buzov, Hrvat, kapetan JNA koji je ubijen jer je branio Bošnjaka od četnika, ne uklapa se ni u jedan nacionalistički narativ postjugoslavenskih država. Zato je i zaboravljen od službenih državnih institucija”, kaže Slijepčević u intervjuu za Vijesti.

Sa projekcije filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” u Crnogorskoj kinoteci
Sa projekcije filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” u Crnogorskoj kinotecifoto: Promo

On dodaje i da međunarodna publika možda i jasnije prepoznaje namjeru filma koji se u našem regionu posmatra kao priča o konkretnom istorijskom događaju, što za reditelja nije.

Film je prikazan krajem novembra i u Crnoj Gori, a dodatnu dimenziju važnosti ostvarenja daje i to što obrađuje događaj u koji je Crna Gora bila direktno uključena, iako za sami projekat nije bilo sluha na konkursu Filmskog centra Crne Gore 2022. godine za sufinansiranje manjinskih koprodukcija.

Sa projekcije filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” u Crnogorskoj kinoteci
Sa projekcije filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” u Crnogorskoj kinotecifoto: Privatna arhiva

O svom filmu, nagradama, materijalu sa kojim se susreo, te onome što danas živimo, Nebojša Slijepčević priča u intervjuu za Vijesti.

Nagrada za najbolji kratkometražni igrani film koju je osvojio “Čovjek koji nije mogao šutjeti” u Kanu bila je prava senzacija, da bi se zatim počele nizati i razne druge, sve do “Evropskog oskara”, odnosno nagrade “Evropske filmske akademije” dok se sada iščekuje Oskar. Veliki je značaj svih tih priznanja, kako za Vas i Vaš film konkretno, ali i za kinematografiju Hrvatske i regiona. Kakav je Vaš odnos prema tome?

Naravno da sam presrećan zbog nagrada, no pomalo mi je to sve i bizarno. Jako puno dobrih filmova se radi u svijetu, i velika većina ne dobije nikakvo priznanje. Davno sam naučio da vrijednost vlastitog rada ne trebam ocjenjivati po broju nagrada koje dobijem. S ovim filmom smo ostvarili nešto što se dešava prilično rijetko, a to je da smo dobili dvije najveće nagrade za kratki film. Da bi se to dogodilo nije dovoljno da imate samo dobar film, morate imati i puno sreće.

Zahvaljujući filmu, priča o čovječnosti Toma Buzova dobila je svjetsku pažnju, a on priznanje za ljudskost i hrabrost kakva se rijetko sreće. Da li su institucije i organizacije u regiji uradile “dovoljno” da bi ime Toma Buzova ostalo upamćeno?

Herojima kao što je Tomo Buzov uglavnom se bave nevladine organizacije. Tomo Buzov, Hrvat, kapetan JNA koji je ubijen jer je branio Bošnjaka od četnika, ne uklapa se ni u jedan nacionalistički narativ postjugoslavenskih država. Zato je i zaboravljen od službenih državnih institucija.

Kazali ste već da ste osjećali veliku odgovornost prema putnicima voza, rodbini žrtava, samom događaju. Sin Toma Buzova dao je potvrdu da se na filmu radi, a “Fond za humanitarno pravo” iz Beograda Vam je dao dosije o zločinu u Štrpcima. Film je tako nastao na osnovu istinite priče, ali i na osnovu brojnih novinskih članaka, zapisnika sa suđenja, na osnovu svjedočanstava putnika. Kako je izgledao sav taj materijal, šta se u njemu krilo i šta je ostalo “ispod površine”?

U pripremi filma pročitao sam preko hiljadu stranica novinskih članaka, sudskih spisa svjedočenja… I mislim da tu ima materijala ne samo za dugometražni film, nego za televizijsku seriju. Sudbina žrtava iz voza je strašna, no strašno je i ono kroz šta su prolazile, i kroz šta još uvijek prolaze njihove porodice. Dugo se vjerovalo da su svi oteti živi, a rodbina se nadala da će se vratiti kući. Mogu samo zamisliti koliko je ta neizvjesnost i iščekivanje teška i razarajuća. Ni do danas nisu pronađeni ostaci svih žrtava, do danas nije rasvijetljeno ko je bio naručilac otmice, i za brojnu rodbinu ubijenih ta stravična noćna mora traje duže od 30 godina.

Rekli ste već da ovaj film nema poruku. Ipak, priča je izuzetno poučna, iako teška, kako to volimo reći. Film tako govori i o važnosti ljudske solidarnosti iznad nacionalnih i vjerskih podjela, prikazujući surovu i bolnu realnost i istinu. Smatrate li da je upravo zbog toga publika širom svijeta prepoznaje univerzalnu važnost filma? I da li su neke reakcije Vama bilo posebno upečatljive?

U regiji se ovaj film posmatra kao priča o jednom konkretnom istorijskom događaju, ali za mene ovaj film nije lekcija iz istorije niti istorijska lekcija. Međunarodna publika možda i jasnije prepoznaje pravu namjeru ovog filma. Naime, u tom događaju prepoznao sam nešto univerzalno i vanvremenski, jednu situaciju u kojoj se svi kao pojedinci možemo naći, a kao društva u cjelini se nalazimo gotovo uvijek. To je situacija kad svjedočimo nekom nasilju od kojeg nismo direktno ugroženi, i možemo izabrati kako ćemo reagovati. Možemo se praviti da ništa ne primjećujemo i gledati svoja posla, ili možemo se nekako suprotstaviti nasilniku i tako riskirati i vlastitu sigurnost. Oba izbora su ljudska i razumljiva, i uopšte nemam pravo propovijedati što je od toga ispravno. Moja namjera s ovim filmom bila je samo ukazati da oba izbora imaju posljedice.

Moram spomenuti da ovaj filmski projekat svojevremeno nije prošao konkurs Filmskog centra Crne za manjinske koprodukcije. Kako to komentarišete, s obzirom da je u sami zločin o kojem film govori bila uključena i naša država?

Ne mogu to komentarisati, predaleko sam od Crne Gore i ne bi bilo korektno da ja iz Zagreba vama pametujem što se i zašto dogodilo.

Koliko je važno sjećanje, ali i suočavanje sa sopstvenom prošlošću, sa krivicom i odgovornošću? Dešava li se to danas na Balkanu i u svijetu, te po svemu sudeći, kuda idemo?

Mislim da je iznad svega bitno suočavanje sa sadašnjošću. A sadašnjost u našim krajevima je da se desne političke partije održavaju na vlasti manipulišući nezaliječenim ratnim traumama i raspirivanjem nacionalističkih mitova. Zbog toga je jedan od načina da se bavimo sadašnjošću taj da razgovaramo o prošlosti, da radimo na iscjeljivanju trauma i istjerujemo duhove prošlosti.

Najavili ste da je u pripremi dugometražni igrani film koji će biti adaptacija jednog romana. Koliko nam možete otkriti o tome, kakvom tematikom se bavite?

Radim adaptaciju jednog savremenog hrvatskog romana, možda i najuspješnijeg u zadnjih petnaestak godina. Riječ je o jednom izuzetno sočnom, ali zahtjevnom predlošku, i to je sve što bih za sada o tome rekao.

S obzirom na period godine, kako biste sumirali 2024, bilo na ličnom planu ili globalno, i šta očekivati ili poželjeti od 2025?

Iako je za mene lično 2024. bila sjajna godina, mislim da je globalno bila prilično tragična, prvenstveno kad sagledamo sve što se događa u Gazi i Libanonu, i nadam se da se neće ponoviti.

Bonus video: