U Gradskom pozorištu Podgorica je prvi put za 75 godina napravljen popis kompletne imovine, sređeno magacinsko poslovanje, donesena je odluka o uspostavljanju Festivala režije “Jagoš Marković”, a postoje i naznake skorog useljenja u dugoočekivanu zgradu, navodi, između ostalog, vršiteljka dužnosti direktorke Gradskog pozorišta Ivona Čović Jaćimović.
“Nedavno sam iz Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice pozvana da prisustvujem funkcionalnim probama scenske mehanike, scenske rasvjete, elektro-motornog pogona i audio-video sistema na objektu Gradskog pozorišta, što bi trebalo da ukazuje da su u toku završni radovi”, otkriva ona u intervjuu za Vijesti.
Glumica, koju je publika navikla da gleda na sceni, od aprila prošle godine je u ulozi v. d. direktorke teatarske kuće, pa je sa tog aspekta i sumirala prethodni period ističući da je Gradsko pozorište završilo 2024. godinu sa četiri premijere i brojnim drugim uspjesima.
“Dosta rada, dosta odluka, dosta stresnih, ali najviše radosnih trenutaka”, kaže da je obilježilo 2024...
Otkad je preuzela rukovođenje, u Gradskom su se pokrenule, ali i sporile neke odluke, stvari, dešavanja, no, Čović Jaćimović ističe da su postignuti brojni uspjesi i poručuje da, kao i u svakoj drugoj javnoj ustanovi, tako i u Gradskom pozorištu stanuju manji i veći problemi. Bila su prisutna i negodovanja u javnosti, što zbog povlačenja Gradskog iz Regionalne unije teatra RUTA Grupa Triglav ili zbog ukidanja fiksnih paušalnih honorara angažovanim saradnicima, glumcima, ali Čović Jaćimović ističe da gotovo nijedan problem nije imala sa umjetničkim dijelom kolektiva, te vjeruje da glumci prepoznaju njene dobre namjere.
“Ja nijesam neko ko kalkuliše. Imam namjeru da u ovom pozorištu dočekam penziju, a kada mi je već pružena mogućnost da za svoju kuću nešto uradim, ne izbjegavam tu priliku”, kaže ona i dalje o svemu tome govori za Vijesti.
Duže od pola godine ste vršiteljka dužnosti direktorke Gradskog pozorišta Podgorica. Na osnovu prethodnog perioda, šta možete reći kakvo Vas je stanje zateklo i koji su bili prvi, a onda i ključni koraci?
Kao u svakoj javnoj ustanovi, tako i u “Gradskom pozorištu”, stanuju manji i veći problemi, pa za nekoga ko u pozorištu radi blizu četvrt vijeka, “zatečeno stanje” nije neko posebno otkriće, niti je neka ekskluziva. Uglavnom sam znala šta me očekuje. Kako Gradsko pozorište gaji repertoar na tri scene, utoliko je našem teatru potrebna utrostručena angažovanost i umjetnička energija. Iako bez pokrivene pozicije umjetničkog direktora pozorišta, čini mi se da su kreativni potencijali Gradskog pozorišta odgovorili izazovima i obavezama koje smo preuzeli prema ljubiteljima pozorišta našeg Glavnog grada. S tim u vezi, Gradsko pozorište završava sezonu sa četiri jako uspješne premijere. Kada se završi moj mandat VD direktorice, biću trajno ispunjena radošću što se tokom mog upravljanja pozorištem dogodila odluka o utemeljenju “Festivala režije Jagoš Marković”. Zahvalna sam Savjetu pozorišta i svim pozorišnim stvaraocima koji su stali iza takve ideje. Vjerujem da će se ovim festivalom Gradsko pozorište upisati među najrelevantnije pozorišne adrese u regionu, te da će pozorišna publika u Glavnom gradu i Crnoj Gori imati mogućnost uvida u neka od najboljih rediteljskih ostvarenja u regionu. To doživljavam kao “ključni korak” mog v. d. angažmana.
Imenovani ste nedugo nakon što gradonačelnica Podgorice Olivera Injac nije dala saglasnost na Odluku o izboru direktora, a koju je donio Savjet ustanove. Kako komentarišete tu situaciju, ali i svoje v. d. stanje koje i dalje traje?
Nakon neuspjelog konkursa za izbor direktora, na inicijativu većeg broja kolega, a zbog mogućnosti uvođenja prinudne uprave, prihvatila sam funkciju v. d. direktorice iz reda zaposlenih. To je bio moj jedini motiv u tom trenutku, a bilo bi krajnje oportunistički da nakon 25 godina rada u pozorištu, ne prihvatim odgovornost prema problematici u kojoj se našao naš teatar. To što je Savjet donio odluku o izboru direktora, na koju Osnivač nije dao saglasnost, pitanje je za te adrese. Ne bi bilo korektno da komentarišem tuđe odluke.
RUTA nije ono što je inicijalno bila, ona se iz Unije regionalnih pozorišta transformisala u nevladinu organizaciju. Tom promjenom ne samo što se izmijenio način upravljanja Festivalom, već su našem pozorištu isporučena nova trebovanja. Pored dosadašnjeg godišnjeg troška od blizu 100 hiljada eura, novoformirana NVO RUTA je zahtijevala da joj se plaća godišnja kotizacija i članarina. Bili smo dovedeni u paradoksalnu situaciju da plaćamo članarinu za ono što smo svojevremeno osnovali
Odluka o ukidanju fiksnih paušalnih honorara angažovanim saradnicima, glumcima, izazvala je oštre reakcije u prethodnom periodu. U reagovanju se navodi da se radi o usklađivanju poslovanja sa zakonskim propisima. Kakva je praksa do tada bila?
Pitanje “stalnih fiksnih (paušalnih) honorara” je jedan od naslijeđenih problema, čije se rješavanje više nije moglo odlagati. Naime, odluke donijete povodom sprovođenja konkursa iz marta 2023. godine, značajno i dugoročno su uticale na kadrovsku situaciju. Pomenutim konkursom bila je otvorena mogućnost da se u stalni radni odnos prime četiri diplomirana glumca/ice. Iako su ispunjavali uslove, iako su već igrali u našem pozorištu i doprinosili njegovom umjetničkom ugledu, jedan broj kolega tada nije dobio zapošljenje, već su na upražnjena, konkursom nepopunjena mjesta, angažovani glumci-paušalci, među kojima su bili neki koji nijesu imali akademske diplome. Od tada, kolege koje su oštećene konkursnim ishodom vode sudske procese protiv Gradskog pozorišta. Nije prijatno kada gledate kolege koji su još prije dvije godine mogli postati stalni članovi ansambla, a takođe i mlade glumce-paušalce kako pod teretom honorarnog angažmana grade svoje karijere. Ali ovdje nije riječ o ličnim naklonostima i emocijama, već o potrebi trajnijeg rješavanja problema. Zato sam odlučila da ovu problematiku vratim tamo gdje joj je i mjesto, u zakonske okvire, a to znači da se radni angažmani na duži rok ostvaruju posredstvom konkursa uz poštovanje konkursnih zahtjeva i zakonskih procedura. U CNP-u i Zetskom domu, recimo, nema stalnih fiksnih honoraraca, zato i nemaju slične probleme. Dakle, svi mladi diplomirani glumci imaće priliku da posredstvom konkursa, već početkom naredne godine dobiju podjednake šanse za zasnivanje stalnog radnog odnosa u Gradskom pozorištu.
Koji su najveći izazovi sa kojima ste se do sada suočili kao v. d. direktorka Gradskog pozorišta i jeste li kao glumica imali uvid u stvarno stanje teatarske kuće?
Gotovo nijedan problem nijesam imala sa umjetničkim dijelom kolektiva. Čini mi se da glumci prepoznaju moje dobre namjere. Najteže je mijenjati navike i neke ustaljene poslovne prakse. Nijesam neko ko dolaskom na čelnu poziciju javne ustanove, za potrebe javnosti ističe probleme “zatečenog stanja”, već sam pristalica rješavanja problema unutar kolektiva. Imala sam i onu vrstu “savjetnika” koji su mi govorili da pustim neka sve ide svojim tokom, da ne preduzimam nikakve aktivnosti. Ali, ja nijesam neko ko kalkuliše. Imam namjeru da u ovom pozorištu dočekam penziju, a kada mi je već pružena mogućnost da za svoju kuću nešto uradim, ne izbjegavam tu priliku.
U Gradskom pozorištu je sada prvi put za 75 godina napravljen popis kompletne imovine, sređeno je magacinsko poslovanje, i prvi put imamo kontrolu nad svojom imovinom.
Napuštanje Regionalne unije teatara i “gubljenje” RUTA festivala, takođe je izazvalo negativne reakcije u javnosti. Već ste obrazložili tu odluku, no hoće li se i kako to dugoročno reflektovati na rad pozorišta, vidljivost, gostovanja, putovanja?
Bitno je stvari nazvati pravim imenom. RUTA nije ono što je inicijalno bila, ona se iz Unije regionalnih pozorišta transformisala u nevladinu organizaciju. Tom promjenom, ne samo što se izmijenio način upravljanja Festivalom, već su našem pozorištu isporučena nova trebovanja. Pored dosadašnjeg godišnjeg troška od blizu 100 hiljada eura, novoformirana NVO RUTA je zahtijevala da joj se plaća godišnja kotizacija i članarina. Bili smo dovedeni u paradoksalnu situaciju da plaćamo članarinu za ono što smo svojevremeno osnovali. Nemam mandat da novcem građana Podgorice finansiram rad nevladine organizacije. Izlazak iz RUTE otvario je nove umjetničke horizonte našem pozorištu. Pored pet pozorišta okupljenih oko RUTE, u okruženju funkcioniše na desetine profesionalnih pozorišta koja su voljna za saradnju sa našim teatrom. Ljubiteljima pozorišta u Glavnom gradu treba omogućiti da ostvare uvid u stvaralaštvo drugih pozorišta iz regiona, a glumcima Gradskog pozorišta omogućiti učešće na takmičarskim festivalima, dok je RUTA festival revijalnog karaktera.
I konačno, zar nije logičnije da sredstva iz našeg skromnog budžeta koja smo do sada izdvajali za RUTU, usmjerimo u finansiranje regionalnog “Festivala režije Jagoš Marković”, čiji smo osnivači? Tako će građani Podgorice i Crne Gore imati mogućnost da gledaju najbolja rediteljska ostvarenja u regionu, a naše pozorište priliku da se uvrsti u najkredibilnije pozorišne adrese u regionu.
Već naredne godine u decembru očekuje se prvo izdanje festivala koji će nositi ime Jagoša Markovića. Kakav je koncept festivala i šta očekivati?
Festival će se održavati u Podgorici u periodu od 1. do 6. decembra svake godine. Sam koncept podrazumijeva selekciju predstava iz reda onih koje su nastale u regionu u toku prethodne i aktuelne pozorišne sezone, bez obzira na vrstu, žanr, podvrstu ili podžanr pozorišnog izraza, a o nagradama će odlučivati stručni žiri. Ideja je da Festival traje pet dana, a da predstave budu praćene tribinama kritike sastavljenim od najuglednijih kritičara i teatrologa regiona. Stručni žiri će dodijeliti dvije nagrade - za najbolju režiju i predstavu u cjelini.
Festival će značajno doprinijeti unapređenju kulturnog profila ne samo Podgorice, nego i Crne Gore, posebno imajući u vidu da će, kao teatarska smotra koja vrednuje rediteljsko umijeće, imati drugačije odrednice u odnosu na regionalne pozorišne manifestacije, jer nijedna od njih ne stavlja glavni i isključivi fokus na pozorišnu režiju kao krovnu djelatnost u pozorišnom stvaralaštvu.
Gradsko pozorište je, kako kod podgoričke publike, tako i u regionu, prepoznato kao rasadnik glumačkih bardova, i ne pamti se da je bilo koji glumac našeg pozorišta iznevjerio očekivanja pozorišnih ili filmskih reditelja i publike
Iz godine u godinu čeka se useljenje u zgradu Gradskog pozorišta. Zbog čega se to odlaže i do kada?
Nedavno sam iz Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice pozvana da prisustvujem funkcionalnim probama scenske mehanike, scenske rasvjete, elektro-motornog pogona i audio-video sistema na objektu Gradskog pozorišta, što bi trebalo da ukazuje da su u toku završni radovi. Stručni timovi će dati ocjenu funkcionalnosti kompletne investicije, a prilikom obilaska nove zgrade, moje oči su bile usmjerene prema sceni sa zapitanošću da li je konačno blizu dan kada će nakon toliko godina, jedna generacija glumaca imati priliku da igra u sopstvenom pozorištu.
Koliko članova trenutno broji glumački ansambl Gradskog pozorišta Podgorica i da li su ravnopravno aktivni? U proteklom periodu pojedini glumci nijesu imali nikakvih uloga, kako dolazi do toga i kako to utiče na njih, ali i na rad pozorišta?
Glumački ansambl Gradskog pozorišta broji 25 stalno zaposlenih. Nije tajna da pojedini glumci nemaju angažman po nekoliko mjeseci, čak i nekoliko godina. Kada glumci nijesu u podjelama, kada nijesu u glumačkom treningu, kada su češće u publici nego na pozornici sopstvenog pozorišta, to zahtijeva šire sagledavanje problema. Takođe, dešavalo se da pojedini reditelji samo djelimično koriste glumački potencijal našeg pozorišta, a radije angažuju glumce iz drugih pozorišta, kako iz Crne Gore, tako iz regiona. Ne sporeći neupitne autorske ingerencije reditelja pri odabiru glumaca, niti njihovo pravo da procjenjuju sposobnosti i gabarite, ponaosob svakog glumca za konkretnu ulogu, voljela bih kao zaposlena u Gradskom pozorištu i kao glumica, a kao upravnica i insistiram na tome, da vidim više predstava našeg pozorišta u kojima se iskazuje autentični umjetnički potencijal kuće ispod čijeg se krova prave i iz čijeg budžeta se plaćaju predstave. Ovakvim stavom ne dovodim u pitanje iskonsku potrebu glumaca da se umjetnički ostvaruju na različitim scenama i u različitim umjetničkim formatima. Naprotiv, svako gostovanje glumaca u našem pozorištu i gostovanje naših glumaca u drugim pozorištima, uvijek je nova mogućnost za afirmaciju i usvajanje novih umjetničkih estetika. Ovdje je samo riječ o tome da je Gradsko pozorište, kako kod podgoričke publike, tako i u regionu, prepoznato kao rasadnik glumačkih bardova, te da se ne pamti da je bilo koji glumac našeg pozorišta iznevjerio očekivanja pozorišnih ili filmskih reditelja i publike.
Ukoliko budete imenovani za direktorku, hoćete li igrati u predstavama Gradskog pozorišta i šta bi bili Vaši ciljevi tokom mandata?
Ne mogu biti imenovana za direktorku, ukoliko se ne prijavim na konkurs. Trenutno sam samo posvećena pitanju šta mogu da uradim dok traje moj v. d. mandat. Moj eventualni puni mandat bio bi posvećen prije svega realizaciji usvojenog Plana rada za 2025. godinu i svakako rješavanje pitanja i problema koje sam iznijela u odgovorima na Vaša pitanja. Što se tiče učešća direktorice u predstavama, reditelj je taj koji dijeli uloge, a sa pozicije direktorice, ne bih se ustručavala da mu sugerišem da za potrebe predstave angažuje što veći broj glumaca našeg pozorišta. Rado bih bila gledateljka takvih projekata.
Da li je Gradsko pozorište u nekom sudskom sporu i o čemu se radi?
Sudske sporove protiv pozorišta vode tri glumice, koje svojevremeno nijesu primljene u radni odnos posredstvom konkursa, o čemu sam prethodno već govorila.
Šta biste rekli da je obilježilo godinu za Vama u Gradskom pozorištu, a šta uopšte?
Dosta rada, dosta odluka, dosta stresnih, ali najviše radosnih trenutaka. Divan je osjećaj kada na kotorskom festivalu za djecu naš ansambl dobija prvu nagradu za predstavu “Tarzan gospodar džungle”, u režiji našeg Davora Dragojevića, koji je cijeli svoj život posvetio lutkarstvu. Radovala sam se kada je naša glumica Vanja Jovićević na festivalu u Banjaluci dobila nagradu za najbolju glumicu. Ovu godinu ću pamtiti i po tome što naš doajen Mladen Nelević dobija godišnju nagradu “Vasilije Ivanovič Šćućkin” i što mu pripremamo prigodan ispraćaj u penziju. Mnogo sam naučila u životu od kolege Mladena, od početka mog rada prije 25 godina. Naučio nas je da je jako važno za glumca i sve druge profesije “da čovjek izađe iz cipela ega” i tek tada će biti slobodan u svom rastu i svojim odlukama.
Za bolju budućnost svakog pojedinca u sistemu koji želimo da poboljšamo
Šta je u repertoarskom kontekstu u fokusu Gradskog pozorišta ove sezone i šta se može očekivati u nastavku?
Ova godina je već za nama, završavamo je sa četiri premijere: “Nadpop Kojović” u režiji Vide Ognjenović, “Slučaj slomljene vaze” u režiji Zorana Rakočevića, “Dulsineja i Servantes” u režiji Snežane Trišić i “Pomelo, mali ružičasti slon” u režiji Gosje Debske. Pred samim smo krajem procesa predstave “Magareće godine”, u režiji Andrije Rašovića, čija nas premijera očekuje sredinom januara. Prvobitno je trebalo da se izvede u ovoj godini, ali je odložena je zbog nedostatka termina za probe, usljed renoviranja velike sale u KIC-u Budo Tomović.
U narednoj godini, teme sezone za Večernju scenu biće snažni muško/ženski likovi, hrabrost i konstruktivne odluke, a sve u svrhu bolje budućnosti svakog pojedinca kao jedinke sistema koji težimo da poboljšamo. Na Lutkarskoj i Dramskoj sceni za djecu teme će nam biti hrabrost, mašta, osamostaljivanje kao proces odrastanja, prihvatanje života i njegovih nametnutih okolnosti.
Bonus video:
