“Don Rigobertove bilježnice” pripadaju zrelijoj fazi književnog stvaralaštva Marija Vargasa Ljose. Nakon prve faze - za koju su karakteristični romani poput “Grad i psi” ili “Panteleon i posjetiteljke”, a koja vrhuni u remek djelu “Razgovor u Katedrali”, uslijedila je središnja faza njegove karijere koju na najbolji način obilježava veliki roman (i internacionalni uspjeh) kakav je “Rat za smak svijeta”. Nakon toga Vargas Ljosa dio svoje književne produkcije posvećuje temi erosa, a dio svojevrsnom istraživanju politike, diktature i društvenih fenomena... Roman “Pohvala pomajci” je ključno ostvarenje toga toka, a “Don Rigobertove bilježnice” u određenom smislu predstavljaju nastavak takvog književnog istraživanja vječne teme erosa. Roman “Avanture nevaljale djevojčice” takođe pripada tome toku Ljosinog stvaralaštva, dok bi “Keltov san” i “Jarčeva fešta” bili reprezenti ovog drugog tematskog kruga.
Središnji lik knjige “Don Rigobertove bilježnice” peruanskog modernog klasika, je Rigoberto, jedan od njegovih amblematičnih likova, čovjek koji je u svakodnevnom životu marljivo i odgovorno obavljao poslove direktora osiguravajućeg društva, međutim, te ga obaveze nijesu previše zanimale a još manje oduševljavale, čak što više, doživljavao ih je zamornim i dosadnim pa su ga, posljedično, činile temeljno nezadovoljnim i uznemirenim.
Zbog toga Rigoberto sa uživanjem svakodnevno ispisuje svoj dnevnik, gdje se prepušta egzotičnim (i erotičnim) maštarijama u kojima se ogleda kao sasvim druga osoba, zapravo, osoba zauzeta poslovima koje bi on inače želio da radi. Odnosno njegov lik u dnevnicima postaje onaj koji bi želio da bude, i to ne samo u poslovnoj sferi...
Podstaknut idejom da do kraja udovolji svojim porivima Rigoberto u svom dnevniku otkriva sebe kao hedonistu i erotomana. Zato ga u njegovim bilježnicama vidimo kao čovjeka s nizom osobina karakterističnih za određene psihičke poremećaje, osobu koja na poseban, a često i sasvim neprirodan način, teži zadovoljstvima neobičnih vrsta. Upravo se i zbog toga kaže da je knjiga “Don Rigobertove bilježnice” knjiga dvostrukog života: stvarnog i izmišljenog. Da su u njoj predstavljena dva tipa romana: roman tajni i roman ljubavi.
Knjigu je sa španskog prevela Olivera Bulajić, a Don Rigoberto je u njoj predstavio sebe kao čovjeka koji vjeruje u neke iracionalne pojave i u apsurdna stanja, on umišlja i ubjedljivo konstruiše da je neka druga osoba ludo zaljubljena u njega, a da je ta osoba vrlo poznata ličnost i kao po već ustaljenom pravilu - uvijek iz višeg, bogatijeg staleža. Don Rigoberto uživa u tim fiktivnim kontaktima i razgovorima sa svojim tajnim obožavateljkama. Ovakav poriv u sličnom obliku već imamo kod jednog od likova u romanu “Tetka Hulija i piskaralo” kod koga se gube jasne granice između života i radio sapunica koje su tada bile izuzetno popularne u zemljama Latinske Amerike.
U jednom od takvih “razgovora”, tajna obožavateljka kaže Rigobertu kako slijepo obožava sve njegovo, njegov i glas i stas, pogotovo njegovo ime za koje tvrdi da je ime velikih zavodnika i ljubavnika, pravo italijansko. Kaže mu kako je ono jedinstveno, zvučno, ali muževno i otmjeno. Kako joj leđima prostruje žmarci i pri samom pomenu imena Rigoberto. Na kraju takvih razgovora koji znaju biti i vrlo dugi, obično mu umjesto uobičajenog pozdrava i pominjanja svog imena, osjećajno i ljupko, s puno umilne topline u glasu smještenog u oblandu romantičnog tona, kaže da je ona žena koja ga beskrajno puno voli, da ga voli kao što pjena voli talas kojim plovi, plovi... sve dok tiho, sasvim nečujno, zamre na njemu i nestane zauvijek. A onda mu na kraju obično zapovijedi: “Traži, traži i nađi me, ljubljeni”.
Ovakve deluzije su karakteristične za osobe koje boluju od težeg oblika šizofrenije ili od bipolarnih poremećaja u stanju manije, ali to Rigobertu očito nimalo ne bi smetalo, čak i da mu je sličnost sa tom bolesti bila dobro poznata, jer čitalac sasvim lako može da uoči njegovu namjeru da bude što ubjedljiviji u opisu tih kontakata sa tajanstvenim obožavateljkama. U knjizi se takođe navodi višestruki razvoj tih iluzija pa i onih u kojima vjeruje da tajna obožavateljka, ili pak obožavatelj, svoju naklonost prema njema iskazuje tim i takvim razgovorima. U tim razgovorima, naravno, svoju obožavateljku samo on “čuje”, ali to čini i putem nekih posebnih gestova. Nekad čak i telepatijom, ili putem medija. Istovremeno, moglo bi se reći da je roman “Don Rigobertove bilježnice” knjiga kroz koju Mario Vargas Ljosa zapravo ispisuje slojevite i nestandardne priče o umjetnosti i žudnji. U ovoj knjizi Don Rigoberto jeste hedonista i erotoman, koji poslove direktora osiguravajućeg društva doživljava monotonim, nezanimljivim, čak i ubitačnim, pa im rado pretpostavlja ono u čemu istinski uživa - pisanje o slikarstvu i književnosti, kao i prema zabavi i erotskim uživanjima.
Pozornica priče je savremena Lima, omiljena scena Vargasa Ljose u mnogim romanima. Ovom maestralno pisanom i psihološki slojevitom knjigom Mario Vargas Ljosa se, uz Gabrijela Garsiju Markesa, potvrdio kao jedan od najboljih latinoameričkih pisaca, ali i ključnih autora famoznog “latinoameričkog književnog buma” iz šezdesetih godina XX vijeka, gdje su pored njih dvojice bila neizmjerno važna i imena Argentinca Hulija Kortasara, Meksikanca Karlosa Fuentesa i Čileanca Hoze Donosa. Uz velikane poput Borhesa, Asturiasa, Huana Rulfa i Pabla Nerude koji su prethodili “bumu”.
Na jednom mjestu u ovom romanu pisac objašnjava da je Don Rigoberto roviškao po svojim bilježnicama tražeći neku ideju koja bi stimulisala njegovu maštu, spreman da tu ideju razradi u veliku priču, i tom prilikom naletio je na stihove engleskog pjesnika Filipa Larkina u kojima se kaže: “Seks je previše dobar da bi se dijelio s bilo kim drugim”. Ovaj stih je podsjetio Rigoberta na neke skulpturalne verzije mladog Narcisa koji je uživao gledajući vlastiti lik u vodi. Zato bi se moglo reći da odatle potiče makar samo jedna ideja, ili jedan dio takve ideje, jedan sloj ove naracije, pogodne za stvaranje upravo takvog lika.
Narativnim razvojem i uobličavanjem priče zasnovane na ovoj ideji (ili njoj sličnim idejama), potom svojevrsnim spajanjem različitih vidova umjetnosti vješto utkanih u jedan tekst, u jednu priču, ili pak samim preklapanjem njihovih sličnih ili podudarnih segmenata, odnosno srodnih motiva i njihovih izraza, Mario Vargas Ljosa stvara jednu cjelinu, jedno izuzetno književno tkivo, pogodno za kreiranje velikog djela. A sve je organizovano tako da ubjedljivije upotpunjuje sliku njegove podređenosti umjetnosti i prepletenosti s njom.
Karakter takvih shvatanja zapaža se i u opisu kontakta i neobične relacije donja Lukresije i Fončita. Govori se o razlogu zbog koga je Rigoberto “otpustio Lukresiju kao kurvu” i to zaslugom njegovog sina dječačke dobi, a što je siže romana “Pohvala pomajci”. Sada posebno mjesto u ovoj priči ima privrženost mladog studenta slikarstva prema svojoj pomajci Lukresiji, kao i osnova na kojoj je uspostavljanjen odnos Fončita prema poznatom austrijskom slikaru i grafičaru Egonu Šileu, koji je umro mlad, u 28. godini života. Poseban efekat romanu daje povratak Fončita u kuću don Rigoberta, a nakon događaja kojeg se njegova pomajka donja Lukresija s “neskrivenim zgražavanjem prisjećala”. Razlog zbog koga je njen posinak došao da je vidi, skrivajući se od očiju svoga oca Rigoberta, otkriva još jedan vid priče.
Zbog svega toga se može se reći da su “Don Rigobertove bilježnice” bile od čitalaca dugo i željno očekivana knjiga jer je po mnogima bio potreban nastavak romana “Pohvala pomajci”. U ovom virtuoznom erotskom lavirintu, ispreda se priča o ljubavnom paru kojeg erotske fantazije vode do iskušavanja granica, na sam rub tzv. morala. Knjiga je bremenita ovakvim temama a posvećena je španskom filmskom režiseru Luisu Garsiji Berlangau. Ovom knjigom Mario Vargas Ljosa nam svoje omiljene teme, ljubav i erotiku, predstavlja na vrlo provokativan način. Tumačeći šest reprodukcija slika, on kroz njih priča priče kojima Fončito uznemirava svoju maćehu, donju Lukresiju dok je don Rigoberto zauzet svojim ponoćnim maštanjima.
Donja Lukresija, žena Rigobertova, nije bila posve ravnodušna prema svom pastorku Fončitu, pogotovo prema njegovom ludačkom obožavanju svoje pomajke. U okviru ovog romana moguće je zapaziti dva bitna pravca pisanja knjige: pisanje o umjetnosti i pisanje o onome što nije umjetnost, ali je višestruko značajno. Ova dva toka pisanja nijesu pravolinijska i uvijek međusobno paralelna, nijesu ni posve nezavisna jedan od drugog. Ipak ih autor ih mjestimično namjerno razdvaja, udaljuje ih, briše njihove dodirne tačke. Čitalac bi u tom pogledu tada imao razlog za pomisao da se više nikad ta dva toka neće približiti jedan drugom. Da svaki od njih ima svoj zaseban put i pravac, da su im ciljevi na suprotnim stranama horizonta romana. Međutim, to je samo privid, još jedna umjetnička iluzija. Zato autor te tokove ponovo međusobno priblužava, na trenutak ih spaja, postaju gotovo isto, čime potvrđuje da pripadaju jednoj istoj knjizi, istoj priči.
Roman “Don Rigobertove bilježnice” sadrži puno elemenata erotskog, što čitaoca ne mora da iznenađuje obzirom na prirodu Rigobertovog lika, očitog maštara i hedoniste, ljubitelja umjetnosti i tjelesnih užitaka, ali i direktora osiguravajućeg zavoda, okovanog dosadnim i jednoličnim obavezama.
Mario Vargas Ljosa rodio se u Arekipi, u Peruu 1936. godine. Postao je poznat poslije objavljivanja romana “Grad i psi”, mladalačke i žestoke priče o vojnim pitomcima i njihovom ulasku u stvarni svijet, za koji je dobio Nagradu kuće Seiš Baral 1962. i peruansku Nagradu kritike 1963. godine. Njegov drugi roman “Zelena kuća”, objavljen 1965, dobio je Nagradu kritike i prestižnu međunarodnu nagradu Romulo Galjegos.
Potom je objavio brojna dramska djela (Keti i nilski konj, La Čunga, Ludak sa balkona, Lijepe oči, ružne slike), studije i eseje (Neprekidna orgija, Istina o lažima, Izazov nemogućeg), sjećanja (Riba u vodi), priče (Štenad) i, prije svega, brojne romane, među kojima i “Razgovor u Katedrali”, “Pantaleon i posjetiteljke”, “Tetka Hulija i piskaralo”, “Rat za smak svijeta”, “Povijest o Majti”, “Ko je ubio Palomina Molera?”, “Pohvala pomajci”, “Keltov san”, “Jarčeva fešta”, “Avanture nevaljale djevojčice”, “Diskretni heroj”, “Raj na drugom ćošku”... Dobio je najvažnije književne nagrade, od već spomenutih do one najprestižnije, Nobelova nagrade koju je dobio 2010. godine.
Umjetnik je 1995. dobio i nagradu Servantes, koja važi za najznačajnije književno priznanje piscima španskog govornog područja i nerijetko je nazivaju Nobelom španskog jezika. Ljosa je jednom prilikom rekao da promovisanje književnosti nije samo podrška nekom obliku zadovoljstva, luksuza, već i ohrabrenje za slobodu, demokratiju, pluralizam i koegzistenciju u različitostima.
Bavio se i politikom, a 1990. je učestvovao na izborima za predsjednika Perua. Iako je smatran favoritom izgubio je izbore od Alberta Fuhimorija, kasnije osuđenog diktatora i populiste. Fuhimori je kasnije optužen za 21 kazneno djelo, među kojima su korupcija i politička odgovornost zbog ubistava.
Vargas Ljosa je od šezdesetih godina svojevrsna paradigma tzv. angažovanog intelektualca, pritom prolazeći ideološku putanju od sartrovca i žestogog ljevičara do zastupnika modernog liberalizma. Gotovo da nema društvene teme o kojoj se nije oglasio bilo izjavom bilo nekom od svojih popularnih kolumni.
Godine 2015. boravio je u Crnoj Gori kada mu je uručena prva međunarodna nagrada Nove knjige “Književni plamen”.
Bonus video:
