Magareće godine - one iz kojih gradimo novi svijet

Mladi reditelj Andrija Rašović za “Vijesti” najavljuje premijeru nove predstave Gradskog pozorišta Podgodica, adaptaciju čuvenog romana Branka Ćopića. Predstava će biti izvedena 17. januara u KIC-u “Budo Tomović”, a reprizna igranja su najavljena za 18. i 19. januar

8248 pregleda 48 reakcija 0 komentar(a)
Andrija Rašović, Foto: Duško Miljanić
Andrija Rašović, Foto: Duško Miljanić

Vidim, djeco, učili ste, ali nešto niste pri sebi. Ja to vidim, i znam dobro šta je to - magareće godine! Trinaesta, četrnaesta, petnaesta godina kad se djeca uznemire, nepokorna su, svojeglava, pišu prve pjesme, bune se, a zagleda se i dječak u djevojčicu...

Dobro je poznat, mio i blizak citat iz jednog od kultnih djela neprevaziđenog Branka Ćopića. Riječi profesora iz romana “Magareće godine” ostaće i kao definicija upravo tog najposebnijeg perioda u životu svake osobe - dobi kada se polako, a zapravo za tili čas, iz djetinjstva kreće gaziti ka svijetu odraslih. To su one godine koje donose prve promjene, u glavi, srcu, tijelu, ponašanju, osmijesima, one u kojima se stvaraju uspomene za čitav život, a tinejdžeri polako bivaju pametniji od svih, poletni, neshvaćeni, ranjivi, radosni, sa mnoštvom razloga za to ili bez ijednog jedinog. To su one godine koje ostaju vječito u srcu i koje stvaraju i oblikuju ljude, ali i djecu koju bi zauvijek trebalo nositi u sebi, čuvati, zalivati i vraćati im se...

Upravo su “Magareće godine” i nova predstava Gradskog pozorišta Podgorica koja će premijerno biti izvedena u petak 17. januara u 20 časova, na velikoj sceni Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”. Dramatizaciju i dramaturgiju je uradio Vuk Draganić, a režiju potpisuje mladi reditelj Andrija Rašović čiji je umjetnički, mladalački, ali i lični senzibilitet umnogome odredio inscenaciju. On u razgovoru za “Vijesti” najavljuje predstavu za koju ističe da prikazuje “svijet gdje se merdevine pretvaraju u snove - penjemo se njima ne samo da bismo se došunjali do drugara, već i da bismo pokušali dohvatiti mjesec. A onda shvatimo: mjesec se hvata golim rukama”...

“Kroz dobro poznato djelo Branka Ćopića progovaraju mali, svakodnevni ljudi, mještani njegovih rodnih Hašana, njegov đed, drugovi iz internata u Bihaću, ali i junaci Narodnooslobodilačke borbe. U našoj adaptaciji, ovaj komad smješten je u domu za đake, negdje među suncokretima koji šapuću i mjesečinom koja piše stihove, između prvih ljubavi i suza”, navodi se u saopštenju.

Predstava se oslobađa ratnog konteksta iz kojeg kreće roman, fokusirana je na centralni događaj pobune djece protiv uprave internata zbog izbacivanja jednog od drugara, a fokus je na ljubavi, djetinjstvu, pjesništvu...

Autorski tim upotpunju scenografkinja Smiljka Šeparović i kostimografkinja Mia Đurović, a u magareće godine vratiće se glumački ansambl koji čine: Luka Stanković, Nevena Penava, Dejan Đonović, Zoran Dragićević, Marija Đurić, Željko Radunović i Božidar Zuber.

Predstavu “Magareće godine” finansijski je podržalo Ministarstvo kulture i medija, a nakon premijere u petak, 18. i 19. januara biće izvedena i reprizna igranja, u KIC-u “Budo Tomović” u 12 časova.

“Magareće godine” obogatiće scenu za djecu Gradskog pozorišta Podgorica. Šta nam predstava donosi šta su (bile) ključne faze u procesu?

Ja sam od samog početka ovoj predstavi pristupio s osjećanjem da ona treba da bude malo drugačija u odnosu na ono što smo navikli da su predstave za djecu, a to je upravo onaj lijepi sadržaj koji je Branko Ćopić ponudio kao neki lektirski sadržaj s kojim smo mi sazrijevali. Sve generacije koje učestvuju u predstavi su na neki način i obilježene Brankom Ćopićem, iako na različite načine, a to se u ovoj predstavi dominantno i primjećuje. Tako je predstava sazrijevala iznutra, drugačija je i atipična, a u fokusu su, čini mi se dvije teme aktuelne za uzrast kojem je primarno namijenjena, a to je su tinejdžerske godine, pitanje ljubavi, zaljubljivanje i odrastanje kroz tu ljubav, kao i pitanje odrastanja kroz pobunu u odnosu na nepravdu koja dolazi iz nečeg sistematskog, odnosno koja dolazi odozgo, iz uprave, od autoriteta i ostalih.

Kako kod “Magarećih godina”, tako i kod svih drugih dijela Branka Ćopića, iako su nekako namijenjena mlađima, imamo izuzetno ozbiljne teme koje u sebi (do)nose različite kritike, kako društva, ideologija, okolnosti, ponašanja, a sve to kroz autentičan, zdrav i lijep humor, bunt i optimizam... Koliko je on kao autor važan za djecu i književnost, te čime ste se vodili pri ovoj adaptaciji “Magarećih godina”?

Mi smo krenuli od jedne rečenice koju je Branko Ćopić izgovorio u jednom intervju. On kaže, kad god završi neki roman za djecu, ima osjećaj kao da se vratio sa neke velike svečanosti. Umnogome je taj Branko Ćopić ostao vječiti i dječak, uprkos svemu onome što znamo da je bila njegova situacija sa kojom se borio, prvenstveno kritika koja ga je spopala zbog sukoba sa sistemom, on se uvijek vraćao tom djetinjstvu i kao nadi i kao nekom osnovnom ljudskom kvalitetu. To je dosta stvari upisalo u našu predstavu, prvenstveno da imamo svijest o tome da treba gledati svijet očima djeteta, upravo kroz one ozbiljne stvari kao što su pobuna, obrazovanje, pa i lektira na kraju krajeva... To smo sačuvali, a trudili smo se i da sačuvamo njegov odnos prema literaturi za djecu. Branko Ćopić je jedan od naših rijetkih pisaca koji je živio samo od toga, od svoje književnosti. Njegove knjige su prevođene i prodavane širom svijeta, a mnoga djeca su učila, odrastala i sazrijevala uz njegov rad koji, siguran sam, i danas cijene. Ja radim sa djecom na Cetinju u dramskom studiju, a kad sam dobio priliku da radim ovu predstavu pitao sam ih, u nekoj pesimističnoj nadi, znaju li ko je Branko Ćopić. Iznenadio sam se koliko djece i dalje sazrijevaju uz njega. Baš zbog toga nijesmo smjeli toga da se odreknemo, te neke emancipatorske ambicije koju Branko Ćopić ima, koja je u stvari i za njega samoga bila svojevrstan bijeg iz surove realnosti koja ga je okruživala, od te kritike društva, odnosno od pritisaka koje je dobijao od tadašnje komunističke uprave a od koje je bježao upravo kroz stvaranje sadržaja za djecu, vraćajući se svom djetinsjtvu i odrastanju, a obogaćujući naredne generacije koje se i danas vraćaju njegovim djelima. Od pisanja “Magarećih godina” je prošlo 65, skoro 70 godina, a sama radnja romana se dešava u Brankovim adolescentskim godinama, znači početkom 20. vijeka. Nevjerojatno je koliko sve te teme i jezik koji Branko Ćopić nudi, koji i ovako izgovoren, urađen, razigran..., u predstavi i dalje nosi tu snagu i poletnost djetinjstva koja nam je u ovim vremenima i te kako potrebna.

Čini mi se da sve češće pravimo otklon od predratnog, ratnog ili poslijeratnog perioda u književnosti, nekad se pravi i otklon od tih pisaca i njihovih djela, ali Ćopić, uprkos svemu, ne može da se svrsta striktno u taj okvir, već kroz svoje nasljeđe vaspitava, upućuje, osnažuje mlade. Koliko je bila zahtjevna i izazovna ova adaptacija?

Činjenica je da mladi, a i stariji, sve manje čitaju. Činjenica je i da je taj sadržaj, taj mediji, odnosno knjiga za koji navijamo da opstane, ima izraženu i vaspitnu i obrazovnu ulogu, utiče na psihološki razvoj kako djece, tako i ostalih starosnih grupa. Mi moramo da budemo svjesni onoga što je meni bio i zadatak, ali i neki izazov i prepreka u adaptaciji, a to je kako pretočiti lektiru ili suvoparnost literature u scenski jezik. I u tom nekom traganju, tokom rada na adaptaciji sa Vukom, donijeli smo odluku da je ovo nezavisno umjetničko djelo koje crpi motive, tematske situacije i događaje Branka Ćopića. U odnosu na to, ono što je čitanje, što je literatura, čini mi se da mi kao autori koji stvaraju da djecu moramo da imamo svijest da naše pozorišne predstave i te kako mogu ne da zamijene literaturu, ali definitivno da privuku djecu knjigama ili da im daju neko novo čitanje, odnosno novi upliv u svijet književnosti.

Kako sam posmatraš “magareće godine” današnjih generacija, okolnosti u kojima one dolaze i prolaze?

O tome mogu da govorim iz dvije perspektive, dva inputa. Jedan su moje magareće godine, moje odrastanje u nekom vremenu prije desetak godina, a mogu da govorim i o tome kroz susret sa djecom s kojima radim u dramskom studiju. Iz ove perspektive koju sada imam, čini mi se da su to godine koje samo prolete. Da sjednem i krenem da se sjećam i razmišljam o tome šta mi se sve dešavalo, naravno da ću se svega i svačega sjetiti, jer one ostaju duboko urezane u naše duše, u našoj ličnosti i kao individue nas formiraju. Mislim da je upravo to temelj jedne ličnosti, jedne zrele ličnosti, jednog građanina, nekog budućeg pisca, advokata, učitelja, programera, pekara, za bilo koga, a zapravo za svakoga, temelj su upravo te “magareće godine - 13, 14, 15”... To su one godine u jazu između djetinjstva i rane mladosti koje proživimo, a kao da samo prolete...

Magareće godine
foto: Promo

Pošto sam prije rekao da posmatram tu ljepotu i da je nalazim i u današnjim okolnostima, ja baš imam tendencije da ne budem pesimističan. Iako vrlo često znamo da se razočaramo u današnju djecu, u ono šta rade, kako komuniciraju, čime se bave, smatram da opet moramo da budemo svjesni da svijet koji im mi ostavljamo i ne nudi puno prilika da budu bolji. Iako je neka osnovna djetinja namjera i prvi impuls ta bezuslovna i iskrena želja da budeš dobar, zbog raznih situacija i društva u kojem živimo, ona često biva izvitoperena. Upravo zbog toga i misija ovakvih pozorišnih, umjetničkih i obrazovnih projekata, ali i generalno misija stvaralaštva za djecu i bavljenja djecom, nije da vraćaju djecu na pravi put, nego da im nude nadu da mogu da mijenjuju svijet.

Kakav je odnos i uticaj odraslih na djecu i mlade?

Svjesni smo da, silom prilika, istorija našeg područja nije puno ostavila generacijama koje su dolazile, pa ni generaciji kojoj ja pripadam, a koje su direktno involvirane u taj grozni politički narativ, koji god je bio, pa onda ni generacijama poslije moje. Čini mi se da smo zaboravili na svoju djecu, što se ogleda i u činjenici da nemamo puno adaptacije tih lektirskih sadržaja, nemamo mnogo ne samo kvalitetnog, već ni u kvantitetu nemamo puno sadržaja za djecu, generalno kao društvo, nemamo nešto što bismo im ponudili kako bismo vratili nadu u to da svijet i te kako može i treba da se mijenja. Upravo je to, čini mi se, i misija i ideja naše poruke koju šaljemo kroz ovu predstavu, a to je da baš iz djetinjstva, iz pogleda kroz djetinjstvo i s tim djetinjim, magarećim godinama, i te kako možemo da gradimo i sagradimo novi svijet i bolje društvo.

To je prelijepa poruka. Šta misliš da će posebno da se dopadne ili da dojmi publiku kad je ova predstava u pitanju, da li je to sama tema, djelo, aktuelnost, vraćanje u sopstvene magareće godine, podrška u prevazilaženju nekih aktuelnih stanja i dešavanja, ili možda duhovitost i humor za koje vjerujem da ste ih ipak zadržali?

Kao što sam prije rekao, od samog početka mi je bila važna ljubav kao tema, čak i malo više nego pobuna, koliko god mi svi bili nekako revolucionarno nastrojeni prema svijetu u kojem živimo, sa željom da ga mijenjamo. Ono što ova predstava na jedan tanani način sprovodi jeste ta lirska linija, linija osjećanja prirode koja je vrlo dominantna u Brankovim djelima. Likovni motivi su nam između polja suncokreta i mjeseca, a upravo smo sad (juče) na probi radili tu jednu scenu gdje ti suncokreti nekako kreću da rastu po sceni... Primarna vodilja meni i timu s kojim radim bila je da damo osjećajnost likovima koji su zagrezli u neke tipove koji su nasilni ili nestašni ili samo prave neke sitne nestašluke. Željeli smo da im kroz tu ljubav, koja je negdje i centralna linija promjene, jer iz ljubavi kreće i ta pobuda, da damo pravi djeci da vole.

Juče smo radili i jednu scenu gdje je scenografkinja koja je gledala probu rekla da će djevojčice da polude, u lijepom kontekstu, naravno. Hoću da kažem i da smo negdje ostavili i tu žensku liniju koja progovara kroz njihove likove.

Sa početka procesa
Sa početka procesafoto: Gradsko pozorište

Moram primijetiti da to i nije mnogo istaknuto u romanu, pa će biti zanimljivo svjedočiti i toj liniji u predstavi... Posebni motivi, bliski svima, bez obzira na godine...

Da, tako je, jer mislim da je to neka svijest koja tek sazrijeva u 21. vijeku. Šta je to žensko i koja je i kakva ženska linija, smatram da ja kao muškarac nemam prava da režiram to ili namećem nešto svoje, ali zato mogu da garantujem da su Marija Đurić i Nevena Penava iznijele tu žensku liniju koja će na neki način i tim djevojčicama koje su možda bile ostavljene po strani pružiti neki kvalitet koji će prepoznati, odnosno prepoznaće neki svoj kvalitet i sebe na sceni... Mogu da kažem da sam osjetio na probama da to postoji u ovoj predstavi i da je jako lijepo. Pored ljubavi, ženske linije, pa i pobune, dajemo prostora i onome što je pjesništvo a prema čemu mislim da svi negdje imamo tendenciju... Da li je to muzika ili nešto drugo što je komuniciranje naših osjećanja, ali pjesma i samo pjesništvo su, pored dvije spomenute linije, prilično dominantni u ovoj predstavi kao mehanizam borbe sa svijetom - borbe su unutrašnjim osjećanjima i sa svijetom koji nas okružuje.

Rekao bih da imamo izražene motive koje do sada nismo imali prilike da vidimo u predstavama, barem ne u ogoljenom i jednostavnom ključu tumačenja za kojim smo kroz predstavu tragali.

Radi s glumcima koje je kao dječak gledao na sceni

Andrija Rašović je osnovne studije Filmske i TV režije završio na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, a trenutno završava master studije pozorišne režije. Za sobom ima i predstavu “Jastučko” (The Pillowman), koju je po tekstu Martina Mekdone režirao u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju, a ovo je njegova prva saradnja sa Gradskim pozorištem Podgorica.

“Imao sam deset godina kad sam u Gradskom pozorištu gledao ‘Toma Sojera’, prvu predstavu u životu. Danas radim ‘Magareće godine’, svoj prvi profesionalni projekat u istom pozorištu, s nekim od glumaca koje sam tad gledao na sceni. Sve što sam kao dječak doživio kao publika i čime želim da se bavim kao reditelj, sada se prirodno nastavlja kroz ovu saradnju s Gradskim pozorištem Podgorica”, kazao je Rašović.

Bonus video: