Vezali smo se za površna saznanja koja možemo da imamo lako i brzo, a pretragom na Guglu dobijamo sve informacije koje su nam u trenutku potrebne... No, upravo to udaljavanje od vremena koje ćemo posvetiti učenju, čitanju i saznavanju, udaljavanje od praksi i težnji ka duhovnom i kulturnom uzdizanju, bolna je tačka budućih generacija, ali i vremena u kojem živimo.
To u razgovoru za Vijesti priča jedan od najvećih glumaca (post)jugoslovenskog područja i filmski producent Svetozar Cvetković.
Govoreći o raznim fenomenima i situacijama, izgovara rečenicu: “Takvo je vrijeme”. Jednostavna, ali i kompleksna, objašnjava i istovremeno propituje mnogo toga, a glumac se dalje prisjeća raznih vremena i nevremena, komentarišući i naše današnje.
Diplomirao je glumu 1980. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu kada se priključio ansamblu pozorišta Atelje 212. Igrao je u više od 60 dugometražnih igranih filmova, serija i drama. U proteklih 28 godina nagrađivan je za glumački rad na svim važnijim filmskim i pozorišnim festivalima u bivšoj Jugoslaviji i regionu.
Gostovao je u brojnim pozorišnim produkcijama, a u najnovijoj predstavi Crnogorskog narodnog pozorišta “Gospoda Glembajevi”, koju je po čuvenom djelu Miroslava Krleže režirao Danilo Marunović, Cvetković tumači lik Ignjata Glembaja. Vijestima kaže da se čak i u toj predstavi, ili pak tokom njene pripreme, uočava diskrepanca između generacija, odnosno različitih vremena i, u zavisnosti od njih, tumačenja.
“Srce tog komada je sukob oca i sina i njihovo razumijevanje, odnosno nerazumijevanje, a s obzirom na situaciju koja djeluje krajnje trivijalno, melodramatično”, opisuje Cvetković.
“Glembajevi” su arhetipska priča o porodici i disfunkcionalnim odnosima u njoj, o hijerarhiji, moći, statusu, o novcu, korupciji, manipulaciji, interesima, ali i o ženi, te u krajnjem i o boli i tragici svega toga... Tako rečenica “Takvo je vrijeme” važi i kada se govori o predstavi koja je premijerno izvedena u decembru, ali i kada se govori o stanju u pozorištu, u društvu i svim okolnostima koje potresaju te skupine.
U intervjuu za Vijesti, Cvetković sumira prethodni period, priča o Krležinoj drami “Gospoda Glembajevi”, ali i o Marunovićevoj i predstavi Jagoša Markovića postavljenim po tom djelu, govori o pozorištu uopšte, o vremenu u kojem živimo, pozivu filmskog producenta...
Period praznika je obično vrijeme kada se sumira prethodno... Kako gledate na 2025. godinu, bilo po pitanju umjetnosti, društva, okolnosti - ekonomskih, moralnih, političkih, kulturnih i tako dalje? Šta biste možda poželjeli svima nama ovdje u regionu, a onda i globalno u narednoj godini?
Kada razmišljam o vremenima, najgore u kojem sam živio bilo je vrijeme rata. Vrijeme onog rata koji sam i sam iskusio prisustvujući i svjedočeći mu, nemoćan da reagujem van nečega što bi bilo moje verbalno angažovanje, a da ne uzimam pušku u ruke i da ne dozvolim sebi da pucam na nekoga ili da neko puca na mene, bez obzira što se upravo to u našoj okolini dešavalo. To je nešto što nikome ne bih poželio, nikada više na ovim našim regionalnim prostorima, kako ste ih nazvali. S druge strane, sve moje želje su upućene ka tome da ljudi sačuvaju svoje zdravlje, fizičko i mentalno, a da svaku vrstu nerazumijevanja i svaku vrstu krajnje oprečnih stavova pokušaju i uspiju ipak da približe jedni drugima. Želim ljudima da izađu iz tog kolopleta u kojem je neko stalno nezadovoljan nečim, a onaj drugi je percipiran kao njegov protivnik, pa se te dvije strane sukobljavaju do granica fizičkog ili, ne daj Bože, oružanog sukoba u okviru zajednice ili čak naroda koji živi na istom mjestu, bilo da je to ovdje ili u Srbiji, Hrvatskoj i ko zna gdje u svijetu, svejedno... Mi smo svi nekada živjeli svi zajedno, ja to vrijeme prilično živo pamtim i zbog toga mislim da je to vrijeme, kakvo god bilo političko i društveno uređenje, ipak bilo mnogo bolje od vremena nerazumijevanja, vremena ratova i sukoba koji i danas konstantno tinjaju i koji 30 godina nakon tih ratova ne uspijevaju na ljudski i moralan način, kako bi to trebalo da se desi i da bude, da nađu izlaz iz toga.
Često se govori o raznim krizama, ali i o izazovima, pa i u teatru... No, je li pozorište i dalje, uprkos svim svojim i našim krizama, odbrambeni i kritički prostor, bastion svijesti i kritike, slobodne misli, mjesto u kojem nećemo naići na (auto)cenzuru, već prije na bunt i protest kada su u pitanju okolnosti u kojima živimo?
Ne znam da odgovorim na to pitanje tačno, zbog toga što za nekoga to može biti, a za nekoga ne. Pozorište može za nekoga da znači upravo to... Ipak, mislim da je za većinu ljudi koji dolaze u pozorište i koji kupuju karte za predstave, ono još uvijek neki vid, da ne zvučim pregrubo, ali vid zabave, a manje nečega što bismo mi voljeli da bude. Manje je za njih to taj kulturni bastion ljudske pobune u odnosu na vrijeme i u odnosu na situaciju u kojoj se živi... Mislim da većina ljudi koji i dan-danas dolaze na biletarnice teatarskih kuća kod nas, dođu i žele da gledaju nešto smiješno. Imam osjećaj da ljudi prosto žele da skinu tu maglu sa očiju koju imaju, a koju čini njihova stvarnost i problemi sa kojima se svakodnevno suočavaju. Zbog toga mislim da ne postoji odgovor na ovo pitanje, ali postoje odgovori sa ove naše strane, od strane nas koji izlazimo na scenu. Nama je uvijek važno kako publika reaguje i mi nikada ne možemo da kažemo da igramo samo za sebe. Znate, pisac može da piše neko djelo samo za sebe. Slikar može da slika sliku samo za sebe. Filmski režiser može da snima film kojim daje oduška sebi. Ali kad ste glumac, vi ne igrate za sebe. Vi igrate makar za jednog čovjeka u publici i taj jedan čovjek puno znači.
I na pretpremijeri i na premijeri predstave “Gospoda Glembajevi”, publika je ispratila ansambl gromoglasnim aplauzom. Kažete da ne igrate za sebe, pa koliko je važan taj utisak publike i da li ga osjećate bitnim za svoj rad?
Vjerovatno da je važan. Znate, kada u ovom poslu imate dosta godina iza sebe, onda ste i navikli na to. Navikli ste i da vas vole i da vas mrze i da pozdravljaju, nešto s aklamacijom, ali ste navikli i da u nešto sumnjaju. To sam sve osjetio na svojoj koži u raznoraznim situacijama i komadima u kojima sam igrao. Od najboljih do najgorih. Nije sve uvijek bilo idealno. Ipak, ovo uzbuđenje ovdje, kao što i sami kažete, bilo je prisutno i na pretpremijeri i na premijeri, pa i kasnije, što se tiče publike. Ovdje je prisutno to da je ta predstava nastala, da postoji i da ima neki svoj fascinantni kvalitet u nečemu što je jako neobično za Krležu i za tretiranje njegovog komada, i zbog toga mi je izuzetno drago da je tako. Mislim svakako da, ako publika sve to gleda i sluša, onda gleda i sluša neke rečenice koje u principu u današnje vrijeme niko ne bi čitao, osim ako mu nije zadato kao školska lektira, pa i tada je upitno. No, kada se tako nešto čuje sa scene, djeluje drugačije, djeluje važno, dobro i jako.
I ranije ste spominjali i konstatovali nedostatak kulture čitanja i kontekst lektire koji zapravo ne garantuje čitanje tih odabranih važnih djela... Da li smo se udaljili od književnosti i umjetnosti ili čak i od građenja ličnosti, opšte kulture (i) znanja, od ljudskih vrijednosti i kritičkog promišljanja?
Mi smo se udaljili od toga da tretiramo umjetnost, pogotovo književnost i dramsku književnost, kao nešto što bi moglo da se čita. I, zahvaljujući vremenu u kojem živimo, udaljili smo se od želje da nešto čitamo, udaljili smo se od vremena koje ćemo posvetiti tome, a dalje smo se udaljili i od toga da iz onoga što čitamo - nešto i naučimo. Vezali smo se za površna saznanja koja možemo da imamo lako i brzo, samo ukucavajući www.google.com što nam omogućava da dobijemo sve informacije koje su nam u trenutku potrebne. Pa isto tako, bilo da je Hamlet u pitanju ili Glembajevi, svejedno, ako ukucate to na internetu, možete dobiti digest izdanje cijele priče jednog ili drugog vrhunskog djela, ali na nivou toga da imate samo saznanje o čemu se radi. Tako djeca mogu da odu na čas u školu i da kažu da su pročitali to nešto što im je zadato, a da zapravo nije tako...
Mislim da je to udaljavanje zapravo presudno i da je ono slaba, odnosno bolna tačka u znanju i uzdizanju novih generacija ljudi koji treba da žive svoje živote, ali uzdignute na neki duhovni nivo kakav im, recimo, umjetnost i književnost omogućavaju. To je danas prilično simplifikovano i zbog toga se dešava i ovo o čemu sam govorio. Spomenuo sam lektiru jer je to zadatak koji djeca dobijaju u školi, ali je i tada diskutabilno da li će oni to pročitati ili će čitati samo sažetak onoga što je to djelo, ili neće čitati uopšte.
Znači li to da preuzimamo kulturu prevare, prečice i manipulacije? Čini mi se da koliko god ta sintagma “kultura prevare” bila čisti paradoks i oksimoron, zapravo je nešto što se kreira i za šta se većina nerijetko opredeljuje?
Pa takvo je vrijeme. Mislim da se sve manje razmišlja zapravo o tome i mislim da je zbog toga i predstava “Gospoda Glembajevi” neka rijetkost, jer ona pokušava da na jedan novi i potpuno drugačiji način savremeno tretira jednu univerzalnu temu. To možda meni u nekom trenutku nije bilo prihvatljivo, ali sam kroz probe prihvatio takav pristup... Unoseći u ovu predstavu elemente savremenosti, umjetnosti ili kiča, svejedno, predstava postaje nešto što je zapravo izdanje jedne generacije koju, u ovom slučaju, predstavlja Danilov Glembaj. On kao reditelj time zapravo reflektuje razmišljanje svoje generacije i svoje lično razmišljanje. Ja sam kroz ovaj proces prihvatio to njegovo viđenje s jedne strane, a s druge strane sam se trudio da ne odustanem od onoga što je moje i viđenje moje generacije, prije svega kada se radi o onome što predstavlja lik koji sam ovoga puta tumačio - Ignjat. Kažem “ovog puta”, to je zato što sam prije deset godina takođe igrao Glembajeve, u režiji Jagoša Markovića, samo što sam dobio ulogu Silberbranta. I da, drugačije smo shvatali nešto prije deset godina u odnosu na ono što se shvata danas.
Kada govorimo o tumačenju Glembajevih, bilo kao dramskog djela, kao predstave ili kao slike društva, ako krenemo od tačke kojom ste se vodili prilikom čitanja prije deset godina i ako dođemo do danas, da li dobijamo krug, krive koje se sijeku ili su zapravo to dvije paralelne prave koje se ne susreću?
Mislim da su to ipak dva puta. To su dva odvojena puta koja se nigdje ne spajaju... No, kažem, možete vi da odustanete od života i od komunikacije sa publikom, sa rediteljima, ili sa umjetnošću kakva je danas, to može da vam bude neki izlaz... Ili, umjesto toga, ipak možete da se trudite da sebe prilagodite tome i da vidite i prihvatite da neko mlađi od vas misli na drugačiji način i da pokušate da se približite tom načinu razmišljanja, načinu izraza.
Šta biste rekli, o čemu Krleža danas progovara kroz ovu dramu, odnosno šta imamo kao srž slojevite predstave?
Kakav god da je izraz, bilo rediteljski ili glumački, pa i cijele ekipe u ovoj predstavi, ona ima nešto što je srce tog komada, a to je sukob oca i sina i njihovo razumijevanje, odnosno nerazumijevanje, a s obzirom na situaciju koja djeluje krajnje trivijalno, melodramatično. To je situacija u kojoj otac ima novu ženu, a sin se sa time ne slaže i tako je već duže od sedamnaest godina, ali uprkos svemu tome, svi oni žive svoje paralelne živote i u jednom trenutku se susreću i imaju taj obračun. Mislim da to jeste srce komada i srce sukoba i zapravo srce same teme kojom se Krleža bavio tako davno, a koja ne može da pobjegne od aktuelnosti ni dan-danas. Sve drugo i sve ostalo, sve dobro ili loše što se dešava u okviru jedne familije, vrti se oko te paradigme nerazumijevanja između generacija. Zbog toga sam se i ja trudio da nekako sam ne odem u nerazumijevanje generacije, već da se približim onome što je reditelj želio da ne bismo bili na odvojenim putevima. Ja sam se trudio da uđem na taj njegov put, a moram da priznam da se i on u dobroj mjeri trudio da dođe na moj put, uz obostrana otimanja. Imali smo nekako i držanje one svoje linije, ali smo se ipak našli i napravili nešto što otac i sin u ovom komadu nisu uspjeli. Takođe, i što se drugih stvari tiče, napravljen je otklon od tog, da kažemo klasičnog ili tradicionalnog tumačenja Krleže.
Koliko je takve likove, neke i prilično adaptirane, bilo zahtjevno postaviti sa intelektualnog ili emocionalnog aspekta, uz poštovanje onoga što već imamo iza sebe?
Bilo je zanimljivo, ali nije bilo teško. Primjera radi tome o čemu govorite - komad počinje dijalogom Ignjata Glembaja i njegove snahe koja je izgubila svoga muža (a on sina) koji je umro, i koja se nakon toga posvetila duhovnom životu u crkvi. Dakle, ona je u nekom dominikanskom kostimu koji podrazumijeva to da je ona sebe dovela u poziciju nekog drugog života, a ne onog života kojim je prvobitno živjela. Na samom početku ovog komada to kako je ona odjevena ni na koji način ne ukazuje da je ona izolovana od svjetovnog svijeta i ni na koji način ne prekriva njenu glavu i njenu ljepotu u odnosu na okolinu i na svijet, kako to sestre u dominikanskom kostimu čine. To je već toliko veliki pomak i jedno toliko nepredvidivo i neadekvatno rješenje u odnosu na ono što bi to bilo i kako bi to izgledalo u vrijeme u kojem je Krleža stvarao i radio, odnosno u vrijeme u kojem smo i mi sa Jagošem prije deset godina radili ovaj komad. Ta se slika o sestri Angeliki uvijek svodi na to lice koje je zabrađeno sa svih strana i koje ne otkriva svoju ljepotu. Ovdje je to potpuno drugačije riješeno i vi kao gledalac pristajete na to, što znači i da pristajete na promjene koje su nužne da se dešavaju u našim životima i u našem odnosu prema dramskoj literaturi, a na kraju krajeva i u odnosu prema Krleži, a da to zapravo ne gubi glavnu nit koju Krleža želi da postigne svojom pričom u samom komadu. Bilo je zanimljivo...
Trag vremena i odnos prema stvarnosti u kojoj živimo
Često ste angažovani i kao filmski producent. Koliko prepuštate svom glumačkom, a onda i ličnom senzibilitetu da utiče na taj segment posla?
Da, najviše zato što se tu nešto realizuje što ja mislim da bi imalo smisla i što ima neki posebni umjetnički izraz. Nije to bilo pretjerano mnogo puta, ali jesam radio sa nekoliko reditelja od kojih su najbitniji, po mom mišljenju, Miša Radivojević i Goran Marković i mislim da su ta djela koja smo zajedno radili, ona koja će ostaviti trag tog vremena u kojem smo živjeli, pa makar u posljednje dvije i po decenije. Oni prikazuju i naše odnose prema stvarnosti u kojoj živimo, a tako je u svim tim filmovima koje sam radio sa njima i nadam se da će tako biti u još makar jednom koji bi trebalo da radimo.
U kratkom filmu “Samotnjak” glumite upravo producenta... O čemu se tu radi?
Da, tu igram i to je jedan od mnogih filmova u kojima igram a koji su režirali mladi debitanti, pa u bilo kom životnom dobu da sam bio. “Samotnjak” je film jedne mlade autorke za koju je zanimljivo da je Njemica, a živi kod nas, u Srbiji, u Beogradu. U pitanju je Julija Ernesti koja je studirala u Beogradu i napravila jedan zanimljiv scenario i zanimljivu priču u kojoj igramo Anica Dobra i ja, kao i još jedan njemački glumac našeg porijekla, Aleksandar Jovanović. To smo lijepo napravili i uskoro slijedi prikazivanje. Za nas koji se bavimo ovim poslom, to je neka priča koja nas posebno intrigira i nije rijedak slučaj da se snimaju filmovi o snimanju filma. Dakle, nije to making of, ali je to neka vrsta unutarnjeg razmišljanja jednog reditelja koji radi i režira jedan film u kojem se rastaje od svoje supruge koja igra glumicu u tom filmu. Tu slijedi priča u kojoj ja igram producenta.
Bonus video:
