"Hasanaginice": Između ambicije i konfuzije

OSVRT: Slobodna adaptacija i ambiciozna režija Danila Marunovića, prepunila je scenu CNP-a temama, ali je glumački ansambl Narodnog pozorišta Sarajevo spasio predstavu i zablistao u mraku velike sale

7880 pregleda 5 komentar(a)
Scena iz predstave "Hasanaginice", Foto: Krsto Vulović
Scena iz predstave "Hasanaginice", Foto: Krsto Vulović

Izvedba predstave "Hasanaginice" u režiji Danila Marunovića, zasnovana na narodnoj baladi koja prožima balkansku kolektivnu memoriju, pokušala je da istraži savremene teme kroz prizmu tradicije. Nažalost, uprkos ambiciji da se dotaknu pitanja kao što su MeToo pokret, religijski pritisak na žene, rodni odnosi i dekonstrukcija balkanskih stereotipa, silovanje, femicid… predstava je ostala zarobljena u rediteljskoj nekoherentnosti i površnom tretmanu složenih tema.

Sjaj u mraku velike sale Crnogorskog narodnog pozorišta bio je sinoć glumački ansambl Narodnog pozorišta Sarajevo, čija su izdržljivost i profesionalizam spasli predstavu.

Jasna Diklić u predstavi 'Hasanaginice' na sceni CNP-a
Jasna Diklić u predstavi "Hasanaginice" na sceni CNP-afoto: Krsto Vulović

Marunović je pokušao da kroz fragmentarnu strukturu predstave transformiše tragičnu sudbinu Hasanaginice u platformu za komentar savremenih društvenih tenzija, ali nedostatak jasne dramaturške linije doveo je do haotičnog skakanja s teme na temu. Na primjer, trenuci koji aludiraju i direktno pominju MeToo pokret i grotesknu stranu woke kulture isprekidani su nenajavljenim prelazima u satirične prizore o balkanskim stereotipima, što zbunjuje, umjesto da podstiče na razmišljanje. Tema prisile na nošenje hidžaba reducirana je na par upadljivih vizuelnih gestova, što je trivijalizovalo ozbiljnost pitanja. Slično tome, pokušaj da se razbiju balkanski stereotipi npr. kroz karikirane likove muškaraca postigao je suprotan efekat: umjesto da ih dekonstruiše, predstava ih je učvrstila kroz šablonske prezentacije. Čak i kada je riječ o muško-ženskim odnosima, dijalog je često padao u monologe lišene suptilnosti, što je onemogućilo autentičnu dijalektiku između junaka.

Scena iz predstave
Scena iz predstavefoto: Krsto Vulović

Usred ovog rediteljskog nesporazuma, glumci su pokazali izuzetnu posvećenost. Ansambl, predvođen mladim Makom Čengićem, Belmom Salkunić-Bektešević, Sanelom Krsmanović Bistrivoda i divom Jasnom Diklić kao cjelina radio je na tome da održi tenziju, čak i kada je režija tonula u nedokučive metaforične sekvence. Prizori ženske subverzije patrijarhalnog svijeta koje donose ove tri glumice najupečatljiviji su dio Marunovićevih "Hasanaginica". To nikako nije vizuelno atraktivna, ali na svaki drugi način blijeda scena kada kompletnu žensku postavu predstave vidimo obučenu kao ekipu Tomija Šelbija iz "Peaky Blinders" bande, sa puškom u krilu jedne od glumica.

Predstava "Hasanaginice" primjer je kako prenatrpanost idejama može da ugrozi umjetničku cjelovitost. Iako je pohvalna namjera da se klasik osavremeni, nedostatak fokusa i dubine i povremena potpuna banalizacija tema i situacija, pretvorili su potencijalno revolucionarnu adaptaciju u niz neskladnih poruka. Ipak, glumačka postava dokazala je da čak i u neusaglašenom kontekstu, profesionalizam može da očuva dostojanstvo predstave. Možda se upravo u tim trenucima, kad su glumci preuzimali kontrolu nad haosom, nazirao trag onoga što je ova predstava mogla biti - ali nije.

Bonus video: