“Užasavali smo se onoga što nas čeka, ali nadajući se da ako već treba da bude... da bar bude što prije. A onda smo stigli u Aušvic! Stanica, krici, udarci, blato... more blata koje nas je sve progutalo. Nisam više bio Čezare. Broj 13419. Sareta je umrla. Više se ne smijem”, riječi su koje bude strah, potresaju i opominju. Njih je izgovorio italijanski glumac Gaspare del Vekio u monodrami “13419: potreba za povratkom”, tumačeći lik Čezara Teračine, stvarne osobe koja je prošla kroz strahote Drugog svjetskog rata, ne dočekavši njegov kraj.
![Scena iz predstave](/data/images/2025/01/28/21/5620785_2396522_ff.jpg?ver=1738095260)
Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, Ambasada Italije u Crnoj Gori u saradnji sa KIC-om “Budo Tomović”, organizovala je prikazivanje monodrame poznatog italijanskog umjetnika Roberta Atiasa. Odigrana je premijerno u ponedjeljak veče u sali Dodesta u Podgorici.
Na početku, prisutnima se obratila ambasadorka Italije u Crnoj Gori, Andreina Marsela. Ona je istakla da oni kao ambasada svake godine po tradiciji organizuju Dan sjećanja, jer je to za njih, kaže ona, važna tema.
“Do sada smo organizovali filmove, a ove godine smo se odlučili da bude nešto drugačije - predstava”, kazala je ambasadorka Marsela.
Zatim se video-snimkom obratio potpredsjednik Vlade Italije i ministar vanjskih poslova Antonio Tajani. On je govorio o potrebi da se sjećamo i da ono što se desilo treba da se prekine za sve narode “ne samo kad su u pitanju Jevreji”.
Nakon toga na scenu je izašao Del Vekio i započeo monolog Čezara Teračine, njegovo prisjećanje... Nekada je bio nasmijan. Toliko se smijao da bi ga otac upitao “šta je tebi sad toliko smiješno”. Nije li tragedija oduzeti bilo kome osmijeh, a kamoli djetetu? To se dešavalo, a dešava se i danas u svijetu...
Teško je povjerovati da je tako nešto moguće. Teško je bilo i Čezaru, Jevreju iz Italije. Odbijao je da povjeruje da će se nekome desiti nešto strašno samo zbog religije kojoj pripada. Živio je kao i svako drugi, imao svoju Saretu, igrao fudbal, išao u školu, radio. Pokušavao je da ostvari svoje snove. Izmamljivao je i osmijehe publike svojim anegdotama.
Ali, kako se fašizam širio, mijenjao je živote ljudi u potpunosti. Antisemitizam je bivao sve jači, kao i vjera u nepogrešivost tadašnjih lidera i dehumanizacija Jevreja.
Nije li tragedija oduzeti bilo kome osmijeh, a kamoli djetetu? To se dešavalo, a dešava se i danas u svijetu...
Poznat je italijanski film “La vita è bella” u režiji Roberta Benjinija. Poput njega monodrama “13419: potreba za povratkom” prikazuje život prije i tokom doba zla, sa istim završetkom, jer je Čezare Teračina umro u Aušvicu 27. januara 1945. godine. Mada, koristimo prave riječi - nije umro, ubijen je. Ubio ga je fašizam, ubili su ga nacisti, ubili su ga oni koji slijepo prate ideologiju, ubili su ga oni koji ništa ne preispituju, a ubili su ga i svi oni koji nisu marili za druge.
Međutim, prije toga, on je ipak pružio otpor, zajedno sa Saretom. Otišli su u partizane. Živjeli su nekako, snalazili se i radili sve što su mogli. Teračina je pokušao da ubijedi još ljudi da im se pridruže, ali oni su uglavnom govorili da ih ostavi na miru, da se ne miješa, da mu ništa od toga ne treba. Na kraju, izdao ih je Manfredi, kapiten fudbalskog tima u kom je Čezare igrao. Izdao ih je neko za koga se nisu nadali da može to uraditi. Potom, mrak.
Na kraju monologa otkriva se da je Teračina razgovarao upravo sa njim, Manfredijem, koji je postao senator. Suočava ga sa svime što je uradio. “Na neki način će morati da Vam se sudi”, riječi su koje mu je uputio. Kroz univerzalnost umjetnosti, ovo je poruka koju bi danas trebalo da imaju na umu svi oni koji su Manfredi. Da, na neki način će morati da im se sudi.
Del Vekio: Kroz predstavu, Čezare šalje svoju poruku svijetu
Nakon izvedbe mladi glumac Del Vekio, pred kojim je bio velik zadatak, je odgovarajući na pitanja kazao da je, s obzirom na vremensku udaljenost, bilo jako teško i izazovno na neki način poistovjetiti se sa temom i likom.
![Scena iz predstave](/data/images/2025/01/28/21/5620786_2396525_ff.jpg?ver=1738095303)
Kaže da je pri tome zalazio u analizu onoga što Čezare govori.
Na pitanje “Vijesti” istakao je da nije pritisak ono što je osjećao, već odgovornost prema onom što se desilo i kako će on to predstaviti.
“Iako odgovornost podrazumijeva veliki napor i na neki način neku patnju svakako mislim da treba da se hrabro borimo, da budemo odgovorni u odnosu na ono što preuzimamo, a u ovom slučaju je to uloga”, kaže Del Vekio.
Odgovarajući na pitanje kako se oduprijeti danas ponovnoj pojavi oblika fašizma, neonacista... te da li je umjetnost dovoljno jaka kao vid otpora, Del Vekio smatra da je umjetnost jaka, čak i prejaka, jer je “prošla i preživjela vrijeme, ratove, sve te loše stvari. Ipak je umjetnost ostala, išla je dalje i dala svoje poruke. “Ono o čemu i kome smo večeras pričali može da bude i razlog da umjetnost bude još jača i da se još jače bori”.
Smatra da se radi o univerzalnoj poruci, koja prekoračuje sve moguće granice, kao i granice umjetnosti, i koja je još uvijek jako aktuelna, jako savremena i koja se kreće svuda po svijetu.
Glumice i glumci u prenošenju poruke na momenat žive neki drugi život. Proučavaju psihu, emocije, život lika kojeg tumače. “Vijesti” su upitale Del Vekia koliko je ova uloga uticala na njega emotivno i psihološki.
“Objasniću koncept: postoji Gaspare glumac koji na neki način, tehnički, zaštiti Gaspara osobu. Onda postoji Gaspare kao čist glumac koji kroz glumu daje poruke i to je najvažniji dio - zato što glumac daje neku važnu poruku i to je ono što za mene predstavlja nesto značajno”, objašnjava Del Vekio.
Ističe da u pozorištu nijedan glumac ne kritikuje ili osuđuje lik koji dobija kao ulogu, “nikako”.
On misli da Teračina nije umro, da je još živ, “zato što kroz ovu predstavu šalje poruku svijetu”.
“Pokušao da zađem u njega, njegovu dušu i pokušao da osjećam ono što je on osjećao, to kako je mogao da živi pod takvim uslovima i u takvim situacijama”, kaže Gaspare del Vekio.
Bonus video:
![](https://www.vijesti.me/resources/images/logo_blue.png)