Magija jugoslovenskog postmodernizma: "Luda knjiga" Boža Koprivice predstavljena u Nikšiću

Knjiga nije samo svojevrsni omaž postmodernizmu, već i burna autobiografija jednog Nikšićanina, Beograđanina, jednog Crnogorca, Jugoslovena, jednog pobornika partizanskog pokreta i jednog partizanovca, kazao je Vladimir Vojinović

7178 pregleda 2 komentar(a)
Sa promocije knjige Boža Koprivice u Nikšiću, Foto: Svetlana Mandić
Sa promocije knjige Boža Koprivice u Nikšiću, Foto: Svetlana Mandić

"Ova knjiga donosi jedan čudan miks nikšićke skromnosti i postmodernističke prepotentnosti. Kad kažem nikšićka skromnost, mislim na sve one topose koji se nalaze u ovoj knjizi i kroz koje prolazi naš protagonist, pripovjedač. Čuli smo zapravo na koji način on prolazi kroz određene nikšićke zone, sve vrijeme ne osjećajući se udobno u koži pisca", kazao je glavni urednik "Fokalizatora", prof. dr Vladimir Vojinović, govoreći o najnovijoj knjizi Boža Koprivice "Luda knjiga".

A Koprivica je, ne slučajno, za svoj književni izraz često birao esej, jer esej je, kako je zapisao, "i stil i zavođenje, esej počinje iz dokolice, iz strasne želje za pripovijedanjem".

Cijeli njegov put je, smatra Vojinović, pad, vraćanje u dane djetinjstva, dane mirisa majčine kuhinje i neke ljepše prošlosti. Te mirise osjeća i čitalac dok uranja u "Ludu knjigu", dok uranja u svijet Koprivice, dok, kako reče Vojinović, misli "o knjizi i iz knjige" koja je "produkt magije jugoslovenskog postmodernizma i štivo velikog autora".

"S druge strane, kakva je to prepotentnost? U jednom trenutku razumijemo da Božo citira brojne autore, koje sam čitao, a neke sam morao pročitati ponovo da bih razumio zašto on kontekstualizuje upravo te tekstove. I shvatate da vas on uvlači u igru koja jeste postmodernistička. Ali, razumijevate iz toga da zapravo sva ta silna citiranja mogu izgledati kao upoređivanje sa književnim klasicima i da to nije ono što ja smatram da jeste svojevrsna antologija svjetske književnosti u malom. I otud može da se stekne utisak o nekoj postmodernističkoj prepotentnosti, a zapravo shvatate da je taj postmodernizam limfa koja teče krvotokom ovog autora. Ima tu, kažem, prepotencije, ali to je zapravo spisateljska arogancija onih koji su predodređeni da pišu, da ispisuju književnost - književnost koja jeste zbog sebe same", istakao je glavni urednik "Fokalizatora" i urednik "Lude knjige", knjige koja nije samo svojevrsni omaž postmodernizmu, već, kako je rekao, i burna autobiografija jednog Nikšićanina, Beograđanina, jednog Crnogorca, Jugoslovena, jednog pobornika partizanskog pokreta i jednog partizanovca.

Vojinović i Koprivica
Vojinović i Koprivicafoto: Svetlana Mandić

A onda je na red došao Koprivica i u svom stilu driblao kroz nikšićke ulice, ali i nikšićku prošlost, udarao voleje govoreći o Danilu Kišu i Mirku Kovaču, pimplao dok su se pred očima publike smjenjivali likovi nikšićkih legendi, ali i oriđinala. I sve to u nikšićkom art klubu "Kultivator", književnoj fabrici, kako reče Vojinović, gdje se književnost "konzumira na prazan želudac" (Danilo Kiš), gdje se tražilo mjesto više za stajanje, pošto su prijatelji i poštovaoci riječi "filozofa driblinga i voleja", koji je u djetinjstvu igrao lopte "u zoru, u podne, u ponoć, po suncu, kiši, snijegu, po tuberkolozi", zauzeli sva mjesta za sjedjenje - neko na stolici, a nekome su pod i jastuk bili dovoljni.

Ispričao je Koprivica dobro znanu priču o njegovoj ljubavi prema "Partizanu", klubu za koji su navijala njegova braća, ali i da je navijanje za "Partizan" njegovo estetsko opredjeljenje koje bi nestalo onog trenutka kada bi izbacili riječ jugoslovensko (Jugoslovensko sportsko društvo), jer bi to značilo izbrisati bogatu prošlost tima, od vremena kada je bio Ilješ Špic. Onda je izdeklamovao njegov idealan tim "Partizana" - "mrtvi razred" kakav u istoriji nije imao ni "Real Madrid".

Koprivica
Koprivicafoto: Svetlana Mandić

Pričao je Koprivica i o nikšićkom trgu na kome je naučio šta je to scensko shvatanje biografije, ali i da je pozdravljanje način kulture i vaspitanja, o trgu koji je bio pozornica kako onih koji su uspjeli u životu, tako i onih koji nijesu postali ono što su mogli da budu, o uličnom vaspitanju i mangupima od kojih se učila škola života. A ispred i iza svega bila je lopta - lopta koja ga je naučila šta je to prijateljstvo, kako se postaje jak i kada se pada, kako se ostaje čovjek i kada se svijet ruši oko tebe.

Prošetao je publiku Koprivica kroz, starijima dobro znane, ulice prošlosti i ličnosti koje su jedan grad činile i čine velikim, a mlađi su slušali o Nikšiću kakvog više nema. Pričao je pisac i dramaturg, koji više voli da je narcis, nego prepotentan, da nekada u Nikšiću nijesi mogao biti poznat i priznat u svom poslu, ukoliko se nijesi dokazao, o obućarskoj zadruzi "Zelengora" u kojoj su obućari pjevali lake italijanske arije, o tradiciji ustajanja i pozdravljanja, o uzorima, ali i o mangupima i oriđinalima. Svjestan je da gradovi znaju da posrnu, ali vjeruje u njihovu sposobnost da sve što ne valja "progutaju, sažvaću i izbace". I bez obzira što se današnji Nikšić umnogome razlikuje od Nikšića u kome je odrastao, priznaje da ne pripada "oldtajmerima, ljudima kojima stalno nešto smeta".

Priča Koprivice nije mogla da prođe bez pominjanja Danila Kiša i Mirka Kovača, jer životi i djela ovih autora ne samo da su neodvojivi od njegove sudbine, već se i konstantno provlače kroz redove "Lude knjige", knjige u kojoj se nalaze autobiografski, ali i izmišljeni podaci, jer je autor svjestan činjenice da fikcija često postane stvarnost, a da se stvarnost ne tako rijetko izgubi u fikciji.

Sa promocije knjige Boža Koprivice u Nikšiću
Sa promocije knjige Boža Koprivice u Nikšićufoto: Svetlana Mandić

Imala je priliku publika da čuje kako je Kiš pjevanjem deset mađarskih pjesama nokautirao profesora iz Novog Sada koji mu je pribacio što ne pjeva mađarske pjesme, a kada je Kiš to uradio, ovaj nije mogao da ga prati, jer nije znao ni jednu, o profesoru iz Sente koga je Koprivica htio glavom da udari jer je na književnoj večeri u Subotici, daleke 1978. godine, napao Kiša zbog "Grobnice". Prijateljstvo sa Kišom, "plemićem polarne usamljenosti", Koprivica smatra velikim darom, kao što je bio darovan prijateljstvom sa Mirkom Kovačem. Ispričao je detalj nakon sahrane Kovača, kada su se vratili njegovoj kući i sjedjeli u vrtu.

"Na smokvu, u vrtu, sletjelo je jato vrabaca. Sa dirigentom. Muzicirali su dvadesetak minuta. Pitao sam Bobu, Mirkovu suprugu, da li ti vrapci često dolaze na smokvu. Rekla mi je da se ovo desilo prvi put. A ti vrapci imaju veze sa nekim drugim vrapcem", kazao je Koprivica.

Sa promocije
Sa promocijefoto: Svetlana Mandić

Taj drugi vrabac, koga je pomenuo, sletio je na sto u kantini bolnice kada je Kovačeva supruga, koja je stalno bdjela uz njegovu postelju, htjela da pojede sendvič. Podijelila je sendvič sa iznenadnim gostom, a kada je Kovaču ispričala šta se desilo, on joj je rekao: "To je vrabac što rije po mojoj utrobi".

"Ni u snu nisam mislio da ću činiti ovo što sad radim. I dalje sam uličar. Škrabam krvlju i šizofrenijom fusnote… U decembru sam rođen, strijelac. S Dubrovkinjom imam kćeri Ivanu i Jovanu, moja dva najbolja druga. Partizan sam, pilot lovac, španski lovac, Crnogorac. Osjećam svaki otkucaj kao more kome se srce širi. I spori putir jedne hladne rane…", piše u autorovoj bilješci u "Ludoj knjizi".

Odlomke iz knjige, koja je u izdavačkoj kući "Fokalizator" objavljena krajem prošle godine i premijerno promovisana na prvim podgoričkim "Danima Mirka Kovača", čitala je Ivana Gardašević.

Bonus video: