Odlazak Mirjane Mire Maslovar ostaviće duboku prazninu u javnom prostoru Crne Gore. Ostavivši neizbrisiv trag svojom mišlju i radom u crnogorskoj kulturi, politici i društvenoj stvarnosti, Mirine riječi i djela ostaće luča neke buduće društvene i političke emancipacije države i društva.
Mira je bila filozofkinja u punom značenju te reči - mislilac, neustrašiva kritičarka autoritarnog društvenog poredaka, patrijarhata i svakog režima potčinjenosti i neslobode. Patriota i borac za bolje društvo, spremna da promišlja ideje savremenog svijeta u kontekstu njene stvarne i zamišljene Crne Gore. Njena misija bila je posvećena stvaranju boljeg, empatičnog i otvorenog društva, u kojem bi pravo na različitost, dijalog, sloboda i pravda bili osnov svakog napretka. “Strpljenja i ljubavi - odakle god da nam dolazi. To će nam uvijek trebati”, govorila je.
U Monitoru, Vremenu i Borbi, te na Radiju Beograd, kao mlada profesorka filozofije formirala je svoje teorijske svjetonazore protiveći se realnosti “istorije beščašća” koja se polako nadvijala nad njenom domovinom. Kao izvršna direktorka Fonda za otvoreno društvo, Mira je u vremenu autoritarnog sunovrata jugoslovenskog i crnogorskog društva bila jedna od onih slamki među vihorove na kojima je počivala nova paradigma - paradigma slobodarskog društva koje odbija šovinizam i “filozofiju palanke”. Vodila je projekte koji su obuhvatali reformu obrazovanja, razvoj civilnog društva, podršku umetnosti, kulturi i ranjivim grupama, gradeći mostove između vizije otvorenog društva i njegovih realnih mogućnosti.
U periodu od 2002. do 2004. godine, kao direktorica Grad Teatra Budva, Mira je osmislila i realizovala koncept festivala “Zamisli Crnu Goru!” koji nije bio samo kulturni, već i društveni manifest, jačajući temelje depolitizaciji, profesionalizaciji i internacionalizaciji kulture i proizvodeći događaje koji su redefinisali pozorišne standarde - među njima i operu “Didona i Enej” 2003. godine. Njen rad ostavio je trajan pečat u istoriji dva najveća pozorišna festivala u Crnoj Gori, Grad Teatar i Fiat, koji su zahvaljući i njoj ostali simboli umjetničke izvrsnosti, hrabrosti i savremenosti.
Mirina strast za humanim rukovođenjem i obrazovanjem pretočena je u praktične modele koji su inspirisali mnoge kompanije za koje je radila kao konsultant da teže efikasnijem, ali i empatičnijem poslovnom okruženju. Bila je potpredsjednica Saveza građana CIVIS, a organizovanjem intelektualnih kružooka na kojima se govorilo o politici, društvu i njihovim vrednosnim paradigmama stvarala je za ove prostore nesvakidašnje forume. U Ministarstvu kulture i Vladi Crne Gore, Mira je nastavila svoj angažman za unapređenje društva, ostajući dosljedna svojim vrijednostima - slobodi, pravdi i kritičkom preispitivanju kulturnih matrica i ulozi kulture i obrazovanja u stvaranju mladih naraštaja. ”Otvoriti se za druge i drugačije, pružiti ruku, pokazati razumijevanje - više je nego pobijediti”. Njeni tekstovi u Vijestima bili su istovremeno i jezičke igre i misaoni eksperimenti - ali uvijek usmjereni na najakutnija društvena pitanja. Poput neke Hane Arent, opremljena znanjem i voljom da u ime slobodarstva drži čas anatomije i disecira društvene anomalije prostim jezikom, razumljivim običnom čovjeku.
Njena novogodišnja čestitka “Počnimo radost iz početka” radovala me zbog isčekivanja naših susreta i razgovora, naših dijaloga. I često se ovih dana pitam kako da tu poruku razumijem? Kao besmisao ljudskih snova i portage za Nurudinovom zlatnom pticom od Gilgameša do nas i danas, ili kao inspiraciju one kojoj joj je dodijeljeno da vidi dalje i dublje - poziv da ne odustajemo, da uvijek tražimo smisao i gradimo bolje društvo, da život, nekako, uvijek iznova pobjeđuje, da “Didona i Enej” mogu imati drugačiji kraj?
Mirjana je mislila hrabro i drugačije, riječju: onako kako jedino i valja misliti. Posljednjih mjeseci govorili smo o novim projektima i temama, o velikoj balkanskoj konferenciji o debalkanizaciji, o agilnom liderstvu, o reformi obrazovanja kojoj, siguran sam, malo bi ko doprinio kao Mirjana Maslovar, sa tim svojim ransijerovskim pogledom na ljudsku usavršivost i vječnu magiju učenja. “Quo vadis Montenegro?” bilo je pitanje za novi forum, u suštini pitanje koje je kao intelektualka uvijek iznova postavljala.
Često je citirala, u različitim ali znakovitim konteksima, Helderlina i čuveni stih da je u opasnosti ono spasonosno. Ipak, danas mi se za nju, neki drugi stihovi Patmosa čine istinitijim i uvjerljivijim:
I ako me nebesnici sada,
kao što vjerujem, vole,
koliko li će tek tebe;
U monologu kojim sam se, sa njenom porodicom i mnogobrojnim prijateljima i sugrađanima, oprostio od nje, shvatio sam koliko će mi nedostajati njeno prijateljstvo i riječi, njena misao, dijalozi sa njom. Tu sebičnu misao sustigla je pomisao o patnji nedostajanja koja njenom odlaskom ostaje njenoj majci i sinu, sestri i braći, cijeloj porodici. Međutim, njen odlazak nije samo lična tragedija voljenih i bližnjih, to je gubitak za ovu zemlju i društvo.
Neka njena luča nastavi da vodi sve one koji su je poznavali i imali čast da budu dio njenog životnog puta. Zaista, njen odlazak ostavlja prazninu koja će dugo zjapiti bez njene misli, riječi i djela. Ipak, njen duh, ta istrajnost jedne vestalke za pravedno društvo i vjera u humanost, ostaju nam kao svjetionik.
Zbogom i pozdrav Miro. Ali, ne posljednji. Do nekog novog susreta.
Bonus video:
