Po objavljivanju knjige “Nova klasa” u SAD, Partija (Tito) je odmah reagovala. Hitno je zakazano (novo) suđenje Milovanu Đilasu.
Ovo suđenje je održano u Okružnom sudu u Sremskoj Mitrovici 4. i 5. oktobra 1957. godine. Odmah je izrečena kazna.
Suđenje je bilo, kao i ranija, tajno. Takozvano in camara suđenje. Donijeto je rešenje da se suđenje obavi bez tzv. prisustva publike. Iz tog razloga, Đilas nije odgovarao na pitanja suda, osim što je odluku sudije o diskreciji procesa glasno prokomentarisao kako više voli da je na optuženičkoj klupi nego na njegovoj klupi. (Tokom suđenja Đilas je ipak iznio nekoliko riječi u pravcu odbrane ideja koje je iznio u knjizi.)
Prijeki sud
U ovom polu-vojnom suđenju advokat Milovana Đilasa je bio Veljko Kovačević.
Javni tužilac je bio Ante Đukić. Predsjednik sudskog vijeća je bio Nikola Nikolin. Zapisničar na suđenju je bio A. Valterović.
Ovaj sudski proces generalno karakteriše krajnja isključivost, netolerancija pa i polu-vojna improvizacija teme suđenja. Jer se sudi krunskom svjedoku iz samog vrha vlasti koji u knjizi iznosi kritičke ideje o Jugoslaviji i njenoj vlasti. Ovaj sudski proces neodoljivo podsjeća - kao suprotnost i opomena - na slavne riječi generala De Gola iz 1968. godine kada je stao u odbranu uhapšenog Ž. P. Sartra, koji je stao na stranu pobunjenih studenata i zakratko bio uhapšen. Mudri general je kazao da “se sloboda (misleći na Sartra - V.P.) ne smije hapsiti”. (Dodali bismo, da se sloboda i ne može uhapsiti, ako čovjek čvrsto vjeruje da je može “ostvariti”.)
Navedimo samo nekoliko citata iz optužnice, uz neophodno zapažanje o pravno-suženom, površnom i krajnje skraćenom pa i banalnom tumačenju ideja knjige u kojoj se:
- “ne radi o naučnoj analizi koja je zasnovana na činjenicama”;
- “u knjizi autor nije ulazio u opisivanje bitnih istorijskih događaja i procesa”;
- “on je izložio samo neka uopštavanja i svoje meditacije o komununističkom svijetu uopšte”;
- “riječ je o aktu vulgarne antisocijalističke i antijugoslovenske propagande.” (Momčilo Cemović: Tajna suđenja Milovanu Đilasu, Dnevnik Novi Sad, 1997. str. 170-176.)
Cjelina tužiočevog tumačenja knjige je tačno kao tvrdi, dogmatski pogled na knjigu i njene ideje te njenu analitičnost.
Uzaludna odbrana
Drugog dana suđenja takozvana procesna stranka i javni tužilac su izložile svoje završne riječi.
Prvi je govorio advokat Kovačević.
On je sa visokog kulturnog i intelektualnog nivoa poslao poruku pa i poruku sudu o njegovoj dužnosti kada se sudi knjizi i njenim idejama. (Riječ je o tzv. metodu deontologije u sudskom procesu.)
Advokat Kovačević je osporavao kvalifikacije krivičnog djela njegovog branjenika koje je tužilac okvalifikovao kao neprijateljska propaganda kažnjiva po čl. 118 stav 1 KZ. Opširno i veoma studiozno kritikovao je krivičnu normu (čl.118) nazivajući je preširokom, tajanstvenom i podložnom uticaju partijske i svake druge grane vlasti.
Upozorio je sud da je u knjizi riječ o analizi komunizma i kritičkoj kvalifikaciji ideologije marksizma i lenjinizma kao teorijskih kategorija i njenih posljedica po jugoslovensku praksu.
Advokat je iznio tačnu tvrdnju da u knjizi nije, niti može biti riječ o neprijateljskoj propagandi i da je sloboda mišljenja ustavna kategorija.
Konstatovao je da Đilas nije napustio radničku klasu, ali jeste vlast i da je pošao putem ličnog siromaštva i tamnice.
Iznio je mišljenje da je dužnost svakoga ko nešto misli da to i javno saopšti.
Advokat Kovčević smatra da se knjizi i njenom autoru ne može suditi pred sudom i da se nikakvom presudom ne može utvrditi njena valjanost i kvalitet knjige.
Obrazovani i retorični advokat Kovačević nabraja čitav niz primjera iz staro-grčkih, staro-srpskih (obrenovićkih) i drugih kultura i vremena koji ukazuju kako treba neprekidno osvajati slobodu i kako se kritikom ona poboljšava.
Dakle, advokat Kovačević je iz pravnih, intelektualnih, etičkih i drugih uglova branio ideje knjige i njenog autora. (Vidi više: Vasilije Kalezić ”Đilas miljenik i otpadnik komunizma”, Zodne Beograd 1988. str. 211-213.)
Sve je bilo uzalud.
Drugog i završnog radnog dana suđenja, javni tužilac je iznio stav da je okrivljeni kriv i - tačka.
22 mjeseca u samici
Đilas je osuđen na 7 (sedam) godina strogog zatvora. (Dio zatvorske kazne od 22 mjeseca, Đilas je proveo u samici.)
U zbiru sa ranijom kaznom koju je već izdržavao, to je značilo ukupno 9 (devet) godina zatvora. Kazna se računala od 19. novembra 1956. godine.
Osim primarne kazne, Đilasu su ograničena građanska prava u trajanju od 5 (pet) godina nakon izdržane, zastarele ili oproštene kazne. Uz navedeno, Đilasu je oduzeta penzija.
Oduzeta su mu i ratna i poratna odlikovanja i to: Orden narodnog heroja, Orden narodnog oslobođenja, Orden Partizanske zvijezde I reda, Orden zasluga za narod I reda i Orden bratstva jedinstva I reda, kao sporedna kazna.
Kazna je bio signal da se niže partijske instance horski obruše na Milovana Đilasa.
Uskoro mu je Disciplinski tužilac pri sudu časti u Beogradu pod predsjedavanjem rez. pukovnika Bogdana Perovića 20. IX 1957. g. oduzeo čin general-pukovnika.
Međunarodni pritisak na Tita
Đilasovo tamnovanje se veoma nepovoljno odražavalo na međunarodni ugled Jugoslavije. Uticaj “Nove klase” je bio veliki. Štampala se u preko 3 (tri) miliona primjeraka na preko 40 najvažnijih jezika svijeta.
U prilog Đilasovog oslobođenja i uslova u zatvoru ustali su brojni intelektualci širom svijeta, od Bertranda Rasela do Džavarharlala Nehrua.
Svijetu (ni)je bilo jasno zbog čega je i zašto autor “Nove klase” u zatvoru kad se bori sa slobodu.
Pritisak na Jugoslaviju tj. Tita i njegovu vlast se pojačavao. Utoliko prije što su Titove političke ambicije išle u pravcu formiranja bloka tzv. nesvrstanih zemalja i bile su globalno usmjerene.
Zatvoreni borac za slobodu mu je bio “kost u grlu”.
Uz saglasnost Tita, Kardelja i Rankovića, visoki partijski i državni funkcioneri Vojkan Lukić i Slobodan Penezić Krcun određeni su da pregovaraju sa Đilasom u pravcu njegovog puštanja na (uslovnu) slobodu.
Poslije više dinamičnih razgovora ili preciznije, više vrsta pritisaka i uslovljavanja, ovaj drugi (S. P. Krcun) je Đilasu ponudio da potpiše molbu SIV-u kako bi izašao iz zatvora. Đilas je molbu potpisao.
Kasnije će vidjeti da je u tekstu izvorne, dogovorene molbe u vrhu ubačena rečenica kojom on priznaje “da je praksa i naš celokupni posleratni razvitak, kako u unutrašnjoj tako i u spoljnoj politici, opovrgli sve ono čime sam izazvao otvaranje krivičnog postupka i izricanje sudske presude nada mnom, očekujem da će Savezno izvršno veće pozitivno rešiti moj izlazak iz zatvora”. (Momčilo Cemović: Tajna suđenja Milovanu Đilasu, Dnevnik Novi Sad, 1997. str. 183.)
Njegov kasniji rad će veoma jasno pokazati da se Đilas nije odrekao sebe, svojih ideja, svoje borbe. Naprotiv. A nevažni tekst prve rečenice u vrhu molbe je bio “suvi list” vlasti koji se nije primio na Milovana Đilasa.
Jasno je da se dogovori, potpisi, ceremonije sa ovakvom vrstom vlasti prave da se ne bi poštovali.
Važno je da je izašao na slobodu. Tačnije rečeno, važno je da je jednu svoju slobodu u zatvoru zamijenio drugom svojom slobodom van zatvora.
***
Đilas je nakon 3 godine, tri mjeseca i devet dana 20. januara 1961. godine pušten iz zatvora. Vraćena mu je i penzija.
Smatralo se u vrhu vlasti da je “slučaj Đilas” skinut sa dnevnog reda.
Nesmirivi borac za slobodu će poslije nepunih 15 mjeseci biti ponovo uhapšen 7. aprila 1962. godine. Ponovo zbog knjige.
Bonus video:
