Onoliko si dobar glumac koliko si iskren, koliko stvarno možeš dati i otkriti svoje emocije, koliko možeš povući neko emocionalno opterećenje i uraditi neku stvar na sceni, kaže za Vijesti jedan od najzapaženijih pozorišnih glumaca mlađe generacije u BiH, Mak Čengić.
U njegove sposobnosti uvjerila se i publika Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) prilikom gostovanja ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) sa predstavom “Hasanaginice”. Kompletan ansambl, predvođen Čengićem, oduševio je podgoričku publiku koja ih je pozdravila burnim aplauzom i stojećim ovacijama.
Upravo je za tu ulogu Čengić osvojio nagradu NPS za najboljeg mladog glumca, a kompletna predstava za najbolja umjetnička ostvarenja u sezoni 2022/23. Adaptacija čuvene narodne balade pred gledaoce donosi posve drugačiji kontekst postavljajući pitanje ko su i gdje su današnje Hasanaginice.
Umjesto priče o patrijarhatu i feminizmu, glumac Mak Čengić bira da govori o slobodi, pa tako i posmatra kompletan komad.
Predstava je nastala u koprodukciji NPS kao autorski projekat reditelja Danila Marunovića za koji je tekst napisala Ksenija Popović koja potpisuje i dramaturgiju. Da je čudan proces, kako ga se Čengić sjeća, urodio plodom, pokazuje regionalne interesovanje za predstavu i rasprodate karte. Ipak, posebno mu je značajno što predstava podstiče na razmišljanje, preispitivanje, dijalog, a eventualno i na promjenu, što sve u jednom i jeste zadatak i misija teatra.
Glumac rođen u Kopenhagenu, u Danskoj 1994. godine, diplomirao je glumu na Akademiji u Sarajevu u klasi profesora Senada Bašića, da bi do danas postao jedan od regionalno najzapaženijih pozorišnih glumaca mlađe generacije. Čengić ističe da bi se rado oprobao i pred kamerama, iako ga taj angažman iz nekog razloga zaobilazi.
O predstavi i brojnim pitanjima koja ona otvara, o pozorištu, razmjeni, društvu, politici, sopstvenom pozivu, Mak Čengić govori za Vijesti.
Predstavu “Hasanaginice” potpisuje autorski tim iz Crne Gore - režiju Danilo Marunović, a tekst i dramaturgiju Ksenija Popović. S obzirom na to da je u pitanju dobro znana narodna balada, kako je tekao proces rada na ovoj pozorišnoj adaptaciji?
Ne mogu reći da je proces bio zahtjevan, ali nekako je bio začudan za sve nas. Svi smo bili pomalo zbunjeni pokušavajući da shvatimo šta Danilo želi od nas. Međutim, on je istraživao ko su Hasanaginice danas, dokle je dogurao liberalizam, dokle je dogurao feminizam, šta to danas znači, kakva prava danas imaju žene, na osnovu onoga čega su imale prije nekoliko godina. Tokom rada na predstavi smo shvatili da mi zapravo živimo taj period, da je to dio naše svakodnevnice i nekako smo kao ansambl pristali, zagrizili komar, a Danilo nas je fino vodio. Mogu reći da ja lično nisam očekivao ovakav bum i potražnju za predstavu, ali ovo je definitivno predstava koja je uvijek rasprodata, kojoj se ljudi uvijek raduju, a mi uvijek punimo sale, tako da je sve ispalo divno.
Izvođena je u različitim sredinama i pod različitim društvenim okolnostima, da li je bilo i nekih specifičnih reakcija među publikom?
Naravno da jeste, imali smo raznih reakcija. Na kraju predstave kolega Milan Pavlović postavlja par pitanja gurajući njima neku bubicu publici u uši da o tome sa svojim partnerom razgovaraju kod kuće i da podijele mišljenja oko toga. Taj njegov dio zbilja podstiče ljude da razmišljaju, razgovaraju sa svojim suprugama ili muževima. Ne bih otkrivao koja su to pitanja...
Pored tog segmenta, šta Vi mislite da su ključne teme o kojima bi nakon predstave trebalo da razgovaraju ili razmišljaju pojedinci ili parovi, pa možda i zajednica poput porodice ili društva na nekom opštem nivou?
Ono na šta se ja mogu osvrnuti jeste to koliko žena danas ima slobodu, koliko je žena dosegla taj svoj cilj, da li ga je tokom sve ove borbe možda malo zaobišla ili su uspjele u svojim namjerama. Nekako mislim da ova predstava govori o slobodi, a da smo mi danas malo bolji, malo opušteniji po tom pitanju. Smatram da razmišljamo u više pravaca, da nismo toliko uštogljeni patrijarhatom i nadam se da će se sve to dalje razvijati u nekom dobrom i lijepom pravcu.
Patrijarhat ipak i dalje postoji i umnogome kreira ili diriguje, kako ženama, tako i muškarcima. Kakav stav zauzeti u odnosu na to?
Da, definitivno da patrijarhat i dalje utiče na sve. No, danas ni moral nije nešto što je nekad bio, vrijednosti su se totalno izmijenile i sve se nekako promijenilo. Sad pričati o patrijarhatu ili o feminizmu, ja ne bih, uvijek se radije osvrćem na tu slobodu. Mislim da je sloboda najvažnija za čovjeka i mislim da kada se sloboda oduzme čovjeku, onda čovjek postaje neko totalno drugo biće, možda čak i nešto animalističko izlazi iz njega, što mislim da ne bi trebalo biti tu, ali je posljedica ugrožene slobode. Ja mislim da je sloboda osnovni atom i jedinica za disanje svakog čovjeka.
Da li je demokratiju, koju pokušavamo da dosegnemo, moguće izjednačiti sa slobodom na bilo kom polju, pogotovo u neoliberalnom kapitalizmu, društvu konzumerizma, egocentrizma i slično?
Da, čudno je. Mi kao pozorište stvarno djelujemo na malom polju. Što moje starije kolege kažu, mi ako uspijemo promijeniti jednog čovjeka u publici, mi smo svoj zadatak obavili, to nam je uvijek cilj i to je misija teatra. Teško je mijenjati narod, teško je pričati o demokratiji, ali definitivno mislim da ima ljudi koji su sposobni da se promijene, a isto tako mislim da je za veliku promjenu potrebno malo. Jer, ako se samo jedna osoba promijeni, ja vjerujem da ona može povući i niz drugih stvari, jer taj jedan može biti neki snowball ili klupko koje se razvezuje, a na osnovu čega se mi uvijek možemo nadati boljem sjutra.
Koliko su pozorište i umjetnost važni za dosezanje tih vrijednosti i same slobode, ali i u doprinosu i stvaranju boljeg čovjeka i društvu?
Mislim da su i umjetnost uopšte i teatar užasno važni u tim aspektima. Mislim da je pozorište kao mediji, jedino koje u roku od dva sata čovjeka može potpuno promijeniti. Banalan je primjer, ali ljudi koji ne dolaze u pozorište, kada jednom dođu, ostanu zaljubljeni u pozorište, krenu se vraćati i ponovo ići u pozorište uvidjevši da je to prije svega kulturan mediji koji te mijenja. Pored toga, i teme kojima se bavimo u teatru su uvijek neke “udarne”, one teme koje su u trendu trenutno, odnosno aktuelne u trenutku, a isto tako učimo i o istoriji, dok često i sami predviđamo neku budućnost koje nismo svjesni... S obzirom na sve to, nemjerljiv je značaj pozorišta.
Kada govorimo o trendovima, aktuelnosti, kulturi, pa i promjenama, kakav je odnos pozorišta i politike, odnosno političara?
Ja mislim da je politika na jednoj strani, a kontra tome stoji pozorište. Uvijek sam tako mislio, ne znam da li griješim, ali nekad čak vjerujem i da bi ljudi iz pozorišta koji onako iskreno vole ovaj posao u nekom idealnom svijetu bili jako dobri političari.
Jedan ste od istaknutijih pozorišnih glumaca mlađe generacije na prostorima bivše Jugoslavije. Kako vidite svoj, ali i položaj kolega, u ovoj profesiji i generalno same profesije, bilo da je ekran ili scena u pitanju?
Ja sebe definitivno vidim u oba medija, iako, nažalost, nemam toliko priliku da radim na filmovima. Ne bih rekao da je to moj odabir, jer sigurno nije kao da sam se opredijelio, ali prosto je situacija takva... Imam osjećaj da ljudi koji se bave filmom znaju u koliko predstava igram i koliko se bavim pozorištem, pa me možda malo manje uzimaju u obzir, ali ja sam definitivno tu i ne pravim nikakvu razliku između ta dva izraza. Na primjer, nemam neke veće afinitete prema pozorištu, osim što sam zaposlen tu. Kad već govorim o tome, često znam da kažem da kada si u pozorištu i kada si na sceni, kao glumac imaš samo tu jednu priliku da pokažeš svoje emocije, osjećaje, umijeće, da pokažeš ko si i šta si. Na filmu se sve to ipak može izvući iz više puta, svaki se kadar može ponoviti, uzeti još jedan tejk, raditi ponovo... Svakako, i to je neka vrsta treninga u kojem bih se definitivno volio okušati, a u budućnosti bih volio biti prisutan i u jednom i u drugom izrazu.
Govoreći o emociji i onome što glumac na sceni daje predstavi i publici, koliko to istinska i iskrena, u trenutku proživljena emocija, a koliko je to gluma i manifest?
Radio sam sa ljudima koji smatraju da je gluma laž, da je gluma, zapravo, najvještija laž na svijetu. Ja se nikako ne slažem sa tim. Mislim da si onoliko dobar glumac koliko si iskren, koliko stvarno možeš dati i otkriti svoje emocije, koliko stvarno možeš povući neko emocionalno opterećenje i uraditi neku stvar. Zato se ne slažem sa time da je gluma, a kamoli da je pozorište laž, već mislim da je istina. Takođe, što si ti vjerodostojniji kao činilac i učesnik u svemu tome, to imaš veću moć - moć da utičeš i promijeniš ljude oko sebe, pa na kraju krajeva i moć da mijenjaš narod, da mijenjamo kulturu, politiku i sve ono ostalo što ide.
Regionalna uvezanost važna za mlade glumce
Zarad ličnog, ali i razvoja teatra, društva i kulture, zarad čovjeka, države, regije, koliko su važne razmjene i gostovanja?
Definitivno da jesu od velike važnosti. Juče sam baš sa svojim prijateljima glumcima iz Crne Gore, Pavlom Popovićem i Omarom Bajramspahićem, govorio o tome... Igrom slučaja, Pavle Popović i ja smo imali priliku nekada davno da budemo dio omnibusa na kojem je radila regionalna ekipa, uzimali su se umjetnici iz Crne Gore, BiH, Hrvatske, Srbije i tako dalje, pa smo tako izmiješani radili i pravili smo predstavu. To je bilo sjajno iskustvo, a mislim da je taj način rada jako važan. Na primjer, ja danas kad pitam svoje mlađe kolege da li znaju neke kolege iz Hrvatske ili Srbije, oni ih ne poznaju, što mi je žao. Za mene je sreća što znam kolege iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, koji su dio moje generacije. Mi svi održavamo kontakt, pomažemo se, podržavamo, javljamo jedni druge za kastinge, dogovaramo se... To je umjetnost i zato mislim da je i ta regionalna uvezanost jako važna za naš posao, pa se nadam da će i mlađa ekipa imati priliku to da iskusi i uvjeri se.
Bonus video:
