Kako patrijarhalne strukture funkcionišu na suptilan, ali razoran način, ostavljajući žene bez stvarnog izlaza čak i kada “igraju po pravilima” pitanje je od kojeg polazi mlada crnogorska rediteljka Tamara Pavićević u svom kratkom igranom filmu “Ništa lično, tata”.
Premijerno prikazan na Sarajevo film festivalu, u okviru studentske takmičarske selekcije, a kasnije su uslijedile i brojne druge projekcije, od kojih je najskorija bila u Crnogorskoj kinoteci u okviru programa “Feminescope”. U svom kratkometražnom igranom filmu, Pavićević pored tema položaja žene obrađuje i druge, poput zavisnosti, emocionalnog zanemarivanja i društvene stigmatizacije za koje kaže da su i dalje tabu u Crnoj Gori i na Balkanu.
“Zavisnost često ostaje skrivena, kao porodična tajna koja se ne iznosi van četiri zida. Film ‘Ništa lično, tata’ pokušaj je da se ta tišina prekine, bez potrebe da se sve eksplicitno objasni - jer suptilnost može biti jednako, ako ne i više, uznemirujuća”, objašnjava ona u intervjuu za Vijesti.
Rađen po motivima priče “Šuma” autorke Lane Bastašić, film predstavlja praktični dio master rada u kojem se mlada rediteljka bavi karakterizacijom ženskih likova u horor filmovima. Svojim ostvarenjem, pored promišljenog rada, istančanog rukopisa i aktivističkog promišljanja, Pavićević pokazuje da horor, nažalost nerijetko, živimo u stvarnosti koja je zastrašujuća.
“Horor društvenih normi, stigmatizacije i izolacije... Horor nije u natprirodnim elementima, već u svakodnevnoj borbi žena koje se suočavaju sa nepravdom i nemogućnošću da promijene svoju situaciju”, dodaje ona i ne krije svoje interesovanje za taj žanr.
“Kada čovjek podlegne teškoj psihičkoj krizi i njegovo fizičko stanje se pogorša, selo za bolest okrivljuje ženu i kćerku. Iako svoje uloge obavljaju u skladu sa društvenim očekivanjima, nevidljiva bolest glave porodice izopštava ih iz društva i ugrožava njihovu egzistenciju. Uviđajući majčinu patnju i pasivnost svog oca, kćerka preuzima stvari u svoje ruke”, piše na sajtu Film Freeway o filmu “Ništa lično, tata”, dok se u sinopsisu navodi da “razapeta između očeve nevidljive bolesti i zajednice koja je ne razumije, žena bira da se bori da bi se spasila, čak i ako ta borba oslobodi tamu koju nosi u sebi”.
O čemu sve govori njen film i ona putem njega, Tamara Pavićević govori više u razgovoru za Vijesti, a otkriva i da trenutno piše scenario za dugometražni horor film.
Tamara Pavićević je mlada crnogorska filmska rediteljka i producentkinja čiji je fokus usmjeren na socijalne komentare i istraživanje žanrova. Kroz dosadašnje igrane i dokumentarne filmove, kao i video instalacije, bavila se temama kulturnog sjećanja, posljedica rata, mentalnog zdravlja i nošenja sa traumama. Učestvovala je na prestižnim programima kao što su dokumentarna radionica Ateliers Varan i Peace Congress Berlin, dodatno naglašavajući posvećenost društvenom angažmanu kroz film. Trenutno završava magistarske studije filmske režije, a njena teza istražuje presjek feminističke filmske teorije i karakterizacije ženskih likova u horor filmovima. Osnovala je nevladinu organizaciju čiji je rad usmjeren na razvoj kulturnih aktivnosti, promociju ljudskih prava i zaštitu životne sredine.
Film “Ništa lično, tata” iako kratkometražni, donosi veliku i kompleksnu temu. Najavljen kao priča u kojoj vidimo kako zajednica krivi ženu za sve što se dešava u jednoj porodici, ipak problematizuje i brojne druge teme. Kako ga Vi doživljavate i šta biste rekli o čemu govori, odnosno šta publika za manje od 10 minuta može da vidi u njemu?
Film se bavi temom sistemske nepravde i načina na koji društveni mehanizmi oblikuju i ograničavaju živote žena. Posebno me zanimalo kako patrijarhalne strukture funkcionišu na suptilan, ali razoran način, ostavljajući žene bez stvarnog izlaza čak i kada “igraju po pravilima”. Mislim da se film izdvojio jer uspijeva da teške i bolne teme prikaže kroz intimnu i minimalističku estetiku, fokusirajući se na neverbalnu komunikaciju, gestove i tišinu koji često prenose više od riječi. Iako je budžet bio izuzetno skroman, uspjeli smo da stvorimo atmosferu koja ostavlja snažan emotivni utisak, što je vjerovatno doprinijelo njegovom izboru za Sarajevo Film Festival. Imali smo dosta izazova tokom produkcije, ali selekcija na tako bitnom festivalu pokazuje da je autentičnost i posvećenost temi prepoznata, što me dodatno motiviše da nastavim dalje.
Majka u filmu nosi teret odgovornosti i za muža i za dijete, uprkos tome što je situacija izvan njene kontrole. Kako njena uloga oslikava ulogu ali i položaj žene u našem društvu, tradiciji, zajednici? Takođe, kako kroz nju očitavamo pritisak društva na žene, posebno u kontekstu tradicionalnih zajednica i rodnih podjela?
Ženski likovi u filmu su svedeni na arhetipske figure - majku i ćerku - ali upravo kroz tu jednostavnost sam željela da prikažem kompleksnost njihove unutrašnje borbe. Majka je oličenje onoga što društvo očekuje od “dobre žene” - poslušna, predana supruga, savršena domaćica. Ali, njena lojalnost i trud nisu dovoljni da je zaštite od osude. Ćerka, s druge strane, predstavlja onaj sirovi instinkt otpora, budući da još nije potpuno oblikovana patrijarhalnom indoktrinacijom. Njena nijema borba kulminira u činu koji se može tumačiti kao posljednji pokušaj oslobađanja. Ipak, taj čin nije trijumf, već pitanje šta znači prividna pobjeda u sistemu koji te konstantno poražava?
Žene su u patrijarhalnim društvima nositeljke porodičnih obaveza, ali i meta osuda kada nešto nije kako se očekuje ili ukoliko nešto pođe po zlu. Pored majke, i kćerka odrasta u takvim okolnostima, svjedočeći negativnim komentarima i očekivanjima koja nekada i nijesu u moći pojedinca, u ovom slučaju žene. Imamo li takav pritisak i danas u društvu i kako on utiče na djevojčice i žene?
Djevojčice od malih nogu internalizuju poruke o tome šta znači biti “dobra žena” ili “dobra majka”, a odstupanje od tih normi često rezultira osudom, ne samo od strane društva već i sopstvene porodice. U Crnoj Gori, kao i širom Balkana, tradicionalne vrijednosti i dalje dominiraju, često pod maskom “očuvanja porodice” i “moralnih normi”, što dodatno otežava ženama da se odupru tim očekivanjima. Odrastanje u takvom okruženju stvara generacije koje ili nastavljaju da reprodukuju te obrasce ili se bore protiv njih uz velike lične žrtve.
Film, pored ove linije prikazuje i jednu drugu problematiku, jaku toliko da razara i pojedinca i porodicu, ali i nedužne oko sebe čineći ih istovremeno i žrtvama i krivcima. Koliko je sve to bilo kompleksno, ali istovremeno i jednostavno, smjestiti u osam minuta, te koliko su obje ravni radnje tabu teme u kontekstu crnogorskog, ali i balkanskog društva?
Bilo je izazovno smjestiti tu složenost u osam minuta. Kratko trajanje te prisiljava da odabereš suštinu i da svaka scena, kadar i tišina imaju jasnu funkciju.
Teme poput zavisnosti, emocionalnog zanemarivanja i društvene stigmatizacije i dalje su tabu u Crnoj Gori i na Balkanu.
Zavisnost često ostaje skrivena, kao porodična tajna koja se ne iznosi van četiri zida. Film je pokušaj da se ta tišina prekine, bez potrebe da se sve eksplicitno objasni - jer suptilnost može biti jednako, ako ne i više, uznemirujuća.
Ranije je u opisima stajalo i žanrovsko određenje horor. U kojim segmentima je ovo horor film, te kako ste izgradili tu atmosferu?
Film je žanrovski definisan kao psihološki horor. Horor u filmu dolazi iz stvarnosti koja je zastrašujuća - horor društvenih normi, stigmatizacije i izolacije. Horor nije u natprirodnim elementima, već u svakodnevnoj borbi žena koje se suočavaju sa nepravdom i nemogućnošću da promijene svoju situaciju.
Film je, pored premijere na Sarajevo film festivalu, prikazan i u Herceg Novom, a bio je i na programu “Feminescope” Crnogorske kinoteke. Kakve su reakcije gledalaca, da li je bilo nekih koje su Vam bile posebno značajne i zbog čega?
Gledaoci su najviše bili iznenađeni time da smo napravili jako dobar film sa izuzetno malim budžetom. Tokom razgovora sa publikom nakon projekcije, shvatili smo da smo imali najmanje sredstava na raspolaganju u odnosu na sve ostale studentske filmove.
Takođe je bilo komentara da se film ovim jako teškim temama bavi na poetičan način.
8 minuta bilo je dovoljno za Tamaru Pavićević da otvori kompleksne teme koje su i dalje tabu u Crnoj Gori i na Balkanu. Kratko trajanje filma poseban je izazov, kaže mlada rediteljka, jer prisiljava autora da odabere suštinu i da svaka scena, kadar i tišina imaju jasnu funkciju
S obzirom na to da je program Crnogorske kinoteke “Feminescope” posvećen ženama - autorkama, protagonistkinjama, glumicama, kako vidite moć filma da doprinese otvaranju određenih tema, pokretanju razgovora, ali i promjenama, u ovom kontekstu konkretno kada je u pitanju položaj žene u društvu?
Film ima jedinstvenu moć da premosti jaz između ličnog i kolektivnog iskustva. Nije riječ samo o prenošenju poruke već o stvaranju prostora za refleksiju i empatiju. Film ne mora da daje odgovore - njegova snaga je u postavljanju pitanja na koja nismo uvijek spremni da odgovorimo. Kada je u pitanju položaj žene u društvu, vizuelna naracija omogućava da se prikažu nijanse i slojevitost iskustava koje često ostaju nevidljive u svakodnevnim razgovorima. Promjena ne dolazi preko noći, ali film može da bude početna tačka, katalizator za dijalog, pa čak i okidač za lično preispitivanje, što je prvi korak ka širim društvenim promjenama.
Uprkos poteškoćama, ostvarili viziju i kreirali snažnu priču
Nastao kao kratki studentski film, sa niskim budžetom, šta možete reći o procesu rada, ali i važnosti kratkometražnih, uz to i studentskih filmova u crnogorskoj kinematografiji?
Proces rada na ovom filmu bio je izuzetno zahtjevan. Od tehničkih problema do logističkih izazova, sve što je moglo poći po zlu, pošlo je. Međutim, uprkos svim poteškoćama, uspjeli smo da ostvarimo viziju i kreiramo snažnu priču. Ovo iskustvo me naučilo da je upornost ključna u filmskom stvaralaštvu, posebno kada su resursi ograničeni.
Nedostatak infrastrukture za distribuciju filmova
Kakav je položaj studenata u crnogorskoj kinematografiji, s obzirom na sistem u kojem se usavršavate, u kojem i stvarate?
Postoji više prostora za mlade autore, ali naravno, puno toga zavisi od lične inicijative i spremnosti da tražite prilike van zemlje. Internacionalne radionice su mi dale neprocjenjivo iskustvo i dokazale koliko je važno umrežavanje i regionalna saradnja.
Veliki problem u Crnoj Gori je nedostatak infrastrukture za distribuciju filmova. Od sredstava za produkciju filma jednostavno nemate dovoljno da izdvojite da kasnije plaćate prijave na festivale. Često se dešava da završite film ali ne možete da ga šaljete. Kako nemamo distributere, ta odgovornost prelazi na nas autore i moramo da nagađamo gdje bi film mogao da prođe.
Horor kao platforma za neizrečene strahove i traume
Da li na nečemu trenutno radite i kakvi su planovi za dalje?
Zanima me preplitanje ličnog i političkog - kako se velike društvene teme reflektuju kroz intimne, svakodnevne priče. Posebno me fascinira horor žanr, jer nudi prostor za istraživanje strahova i trauma koje često ostaju neizrečene. Moj master rad se bavio presjekom feminističke filmske teorije i karakterizacijom ženskih likova u horor filmovima, što planiram dalje da razvijam kroz doktorski rad i nove projekte. Trenutno pišem scenario za dugometražni horor film.
Film ima jedinstvenu moć da premosti jaz između ličnog i kolektivnog iskustva. Nije riječ samo o prenošenju poruke već o stvaranju prostora za refleksiju i empatiju. Film ne mora da daje odgovore - njegova snaga je u postavljanju pitanja na koja nismo uvijek spremni da odgovorimo.
Bonus video:
