Zvuči jednostavno. „Predomislio/la sam se.“Subjekat, glagol, objekat - jasna, čista radnja, bez potreba za ispravkama ili umanjujućim pridjevima i prilozima. „Ne, neću to uraditi - predomislio/la sam se“ obično je neoboriva izjava. Ona podrazumijeva postojanje jakih argumenata koji mogu biti navedeni ako je potrebno. Čuven je odgovor ekonomiste Džona Mejnarda Kejnza, optuženog za nedosljednost: „Kada se činjenice promijene, ja promijenim svoje mišljenje“. Tako da on - a i mi - upravljamo cjelokupnom operacijom sigurno i samopouzdano. Svijet može da naginje nedosljednosti, ali mi ne.
Ipak, ova fraza pokriva širok spektar mentalnih aktivnosti: neke koje djeluju racionalno i logično, a druge koje su instinktivne i elementarne. Ponekad se ispod nivoa svijesti odvija tiho ključanje sve dok ne dođe do naglog uvida: da, potpuno si promijenio/la mišljenje o toj temi, osobi, teoriji, pogledu na svijet. Dadaista Fransis Pikabija jednom je to izrazio ovako: „Naše glave su okrugle da bi naše misli mogle da mijenjaju pravac“. I mislim da je ovo objašnjenje naših mentalnih procesa jednako tačno kao i Kejnzova tvrdnja.
Dok sam odrastao, odrasli iz generacije mojih roditelja govorili su: „Promjena mišljenja je ženska privilegija“. U zavisnosti od muške perspektive, ovo je bilo ili šarmantna ili iritantna osobina. Smatralo se da je to nešto suštinski žensko, ponekad puka hirovitost, ponekad duboko emotivna i intuitivno inteligentna odluka; opet, intuicija je tada smatrana isključivo ženskom osobinom i povezivana je s prirodom žene o kojoj se govori. Dakle, moglo bi se reći da su muškarci bili kejnzijanci, a žene pikabijanci. Danas se ta fraza rijetko čuje, i mnogima vjerovatno zvuči seksistički i snishodljivo.
S druge strane, ako pristupimo ovom pitanju iz filozofske ili neurološke perspektive, ono izgleda malo drugačije. „Predomislio/la sam se. “Subjekat, glagol, objekat, jednostavna razmjena pod našom kontrolom. Ali, gdje je to „ja“ koje mijenja taj „um“, kao jahač koji upravlja konjem koljenima ili vozač koji usmjerava kretanje tenka? Ono sigurno nije lako vidljivo oku filozofa ili neurologa. To „ja“ u koje smo toliko sigurni nije nešto što postoji izvan i odvojeno od uma i upravlja njime, već nešto što se nalazi unutar uma i iz njega proističe. Jedan neurolog je rekao: „Ne postoji supstanca koja bi se mogla nazvati ‘ja’ u mozgu“. Daleko od toga da smo jahači konja ili komandanti tenka, mi smo za volanom autonomnog vozila budućnosti. Posmatrač spolja vidi automobil, vidi volan, vidi osobu koja sjedi ispred njega. I to je istina, osim što kod ovog modela vozač ne može da prebaci iz automatskog u ručni režim, jer ručni režim ne postoji.
Ako su stvari zaista tako postavljene - ako je mozak, odnosno um, ono što stvara ono što smatramo „ja“ - onda fraza „predomislio/la sam se“ nema mnogo smisla. Mogli bismo isto tako reći: „Moj um je promijenio mene“. A ako tako posmatramo stvari, onda ni sami ne razumijemo uvijek zašto mijenjamo mišljenje. U tom slučaju, to nije samo ženska, već ljudska privilegija. Mada, možda privilegija nije prava riječ; bolje rečeno, osobina, ili čudnovatost.
Ponekad sam u životu bio logičan kejnzijanac po ovom pitanju, ponekad dadaistički pikabijanac. Ali, uglavnom sam, u oba slučaja, bio siguran da sam bio u pravu što sam promijenio mišljenje. To je još jedna osobina ovog procesa. Nikada ne pomislimo: „Oh, promijenio/la sam mišljenje i sada zastupam slabiji ili manje ubjedljiv stav nego ranije“. Ili „sada imam gluplji ili sentimentalniji stav.“ Uvijek vjerujemo da je promjena mišljenja poboljšanje, da donosi veću istinitost ili realističniji pogled na svijet i druge ljude. Smatramo da nas ona čini jačima i zrelijima; da smo odbacili još jednu dečiju stvar. Pa, naravno da tako mislimo, zar ne?
Sjećam se priče o jednom studentu s književnim ambicijama sa Oksforda, koji je 1920-ih posjetio dvorac Garsington, gdje je umjetnički salon vodila i gospodarila scenom lejdi Otolin Morel. Pitala ga je: „Mladi čovječe, da li više volite proljeće ili jesen?“ Odgovorio je da voli proljeće. Ona je uzvratila da će, kada ostari, vjerovatno više voljeti jesen.
Kasnih 1970-ih intervjuisao sam pisca Vilijama Gerhardija, koji je bio gotovo tačno pola vijeka stariji od mene. Ja sam bio mlad i zelen, on je bio veoma star, čak i vezan za krevet. Pitao me je da li vjerujem u zagrobni život. Rekao sam da ne vjerujem. „Pa, možda hoćeš kada dođeš u moje godine,“ odgovorio je sa osmijehom. Divio sam mu se zbog te opaske, ali nisam vjerovao da bih ikada mogao promijeniti mišljenje u toj mjeri.
Ali, svi očekujemo, pa čak i odobravamo, određene promjene mišljenja tokom godina. Mijenjamo mišljenje o mnogim stvarima – od pitanja ukusa (boje koje preferiramo, odjeće koju nosimo), do umjetničkih sklonosti (muzika, knjige koje volimo), preko društvenih afiniteta (fudbalski tim ili politička stranka koju podržavamo), pa sve do najviših istina: osobe koju volimo, Boga kojem se klanjamo, značaja ili beznačajnosti našeg mjesta u univerzumu, koji nam se može činiti praznim ili tajanstveno punim.
Donosimo ove odluke - ili one donose nas - neprestano, iako su često maskirane monumentalnošću događaja koji ih izazivaju. Ljubav, roditeljstvo, smrt onih koji su nam bliski: takve stvari preusmjeravaju naše živote i često nas navode da promijenimo mišljenje. Da li se jednostavno promijenila činjenica? Ne, više je riječ o tome da su nam se iznenada razjasnila neka do tada nepoznata područja činjenica i osjećanja, da se emocionalni pejzaž promijenio. I u velikom vrtlogu emocija, naš um se mijenja. Tako mislim da sam, u cjelini gledano, postao više pikabijanac nego kejnzijanac.
Razmotrimo pitanje sjećanja. Ovo je često ključni faktor u promjeni mišljenja: potrebno je da zaboravimo u šta smo ranije vjerovali, ili bar da zaboravimo sa kakvom strašću i sigurnošću smo u to vjerovali, jer sada vjerujemo u nešto drugo, za šta znamo da je istinitije i dublje. Pamćenje, ili njegovo slabljenje ili nedostatak, pomaže da potvrdimo svoju novu poziciju; to je dio procesa. A izvan toga, postavlja se šire pitanje o tome kako se naše razumijevanje pamćenja mijenja. Moje se svakako promijenilo tokom života. Kada sam bio dječak, bez mnogo razmišljanja pretpostavljao sam da pamćenje funkcioniše kao odjeljenje za pronađeni prtljag na željezničkoj stanici. Dogodi se neki događaj u našem životu, mi nesvjesno donosimo brzu procjenu o njegovoj važnosti i, ako je dovoljno važan, skladištimo ga u svom pamćenju. Kasnije, kada želimo da ga se prisjetimo, uzimamo svoju potvrdu iz garderobe i odlazimo u dio mozga koji nam tu uspomenu vraća - i eto je, svježa i netaknuta, kao u trenutku kada se dogodila.
Ali znamo da, zapravo, nije tako. Znamo da pamćenje degradira. Shvatili smo da svaki put kada izvadimo neko uspomenu iz svog ormarića i pogledamo je, dodajemo joj neku sitnu izmjenu. Tako da su priče koje najčešće prepričavamo o svom životu vjerovatno najmanje pouzdane, jer smo ih nesvjesno mijenjali u svakom novom prepričavanju tokom godina.
Ponekad nije potrebno ni da prođu godine. Imam starog prijatelja, izvrsnog pripovjedača, koji je jednom, u mom prisustvu, tokom istog dana, ispričao istu anegdotu trima različitim grupama ljudi, sa tri različita završetka. Kod trećeg slušanja, nakon što je smijeh utihnuo, promrmljao sam, možda malo zlobno: „Pogrešan kraj, Tomase.“ Pogledao me je s nevjericom (zbog mojih manira); ja sam gledao njega s nevjericom (zbog toga što nije mogao da se drži pouzdane verzije priče).
Postoji i nešto što bismo mogli nazvati transplantacijom sjećanja. Moja supruga i ja bili smo veliki prijatelji slikara Hauarda Hodžkina i putovali smo s njim i njegovim partnerom na mnoga mjesta. Godine 1989. bili smo u Tarantu, na jugu Italije, kada je Hauard primijetio crni peškir u izlogu starinske galanterije. Ušli smo unutra, Hauard je zatražio da ga vidi, a prodavac je iz fioke izvadio crni peškir. Ne, objasnio je Hauard, to nije sasvim ista crna boja kao ona u izlogu. Prodavac, smiren i staložen, izvadio je još jedan, pa još jedan, a svaki od njih je Hauard odbio, govoreći da nijedan nije tako crn kao onaj u izlogu. Nakon što je odbio sedmi ili osmi, pomislio sam (kao što bi svako pomislio): zaboga, to je samo peškir, treba ti samo da obrišeš lice.
Tada je Hauard zamolio prodavca da uzme baš onaj iz izloga, i svi smo odjednom vidjeli da je zaista bio, doduše jedva primijetno, crnji od svih ostalih. Kupovina je obavljena, a mi smo naučili važnu lekciju o preciznosti umjetničkog oka. Ovaj događaj opisao sam u eseju o Hauardu, a sigurno sam ga i prepričavao nekoliko puta. Mnogo godina kasnije, nakon Hauardove smrti, bio sam na večeri u umjetničkim krugovima kada je jedna žena, obraćajući se svom mužu, rekla: „Sjećaš li se kad smo s Hauardom ušli u onu radnju po crni peškir...“ Prije nego što je uspjela da završi, odlučno sam je prekinuo i podsjetio je da je to moja priča, što je njen izraz lica jasno potvrdio. Ne vjerujem da je to učinila svjesno, nekako je zapamtila da se to dogodilo njoj i njenom mužu. Bio je to nesvjesni pozajmljeni trenutak - ili, ako više volite - mentalni kanibalizam.
Korisno je s vremena na vrijeme otkriti koliko se sjećanja drugih ljudi često razlikuju od naših, ne samo kada su u pitanju događaji, već i kada je riječ o tome kakvi smo mi sami, po njihovom mišljenju, bili tada. Prije nekoliko godina razmjenjivao sam prepisku o jednoj od svojih knjiga sa nekim s kim sam išao u školu, ali s kim nisam ostao u kontaktu i koga se uopšte nisam sjećao. Ta razmjena se pretvorila u oštru nesuglasicu, nakon čega je on očigledno odlučio da mi kaže šta misli o meni, ili, tačnije, šta se sada sjeća da je mislio o meni dok smo zajedno išli u školu. „Sjećam te se“, napisao je, „kao bučne i iritantne pojave u hodniku šestog razreda“. Ovo me veoma iznenadilo i morao sam da se nasmijem, mada pomalo sjetno. Moje sopstveno sjećanje insistiralo je - i još uvijek insistira - da sam bio stidljiv, samosvjestan i pristojan dječak, iako iznutra buntovan. Ali nisam mogao da poreknem prisećanje tog školskog druga; i tako sam, sa zakašnjenjem, uključio i tu perspektivu u svoje razmišljanje i promijenio mišljenje o tome kakav sam zaista bio, ili barem kako sam mogao izgledati drugima, prije pedeset i više godina.
Postepeno sam počeo da mijenjam mišljenje i o samoj prirodi sjećanja. Dugo sam se držao teorije da je sjećanje nalik odjeljenju za izgubljeni prtljag, pretpostavljajući da su nečija sjećanja bolja jer su uslovi skladištenja u njihovom mozgu bili bolji, ili su ih pažljivije oblikovali i ispolirali prije nego što su ih pohranili. Prije nekoliko godina pisao sam knjigu koja je uglavnom bila o smrti, ali i o mojoj porodici. Imam jednog brata, tri godine starijeg, filozofa po profesiji, i poslao sam mu mejl objašnjavajući na čemu radim. Postavio sam neka uvodna pitanja o našim roditeljima: kako ih je on procjenjivao kao roditelje, šta su nas naučili, kakav je bio njihov međusobni odnos. Dodao sam i da će on, neizbježno, biti pomenut u mojoj knjizi. On mi je odgovorio izjavom koja me potpuno zapanjila. „Usput“, napisao je, „ne smeta mi šta ćeš reći o meni, i ako se tvoje sjećanje ne slaže sa mojim, koristi svoje, jer je vjerovatno tačnije“. Pomislio sam da je to ne samo izuzetno velikodušno s njegove strane, već i veoma zanimljivo. Iako je bio samo tri godine stariji od mene, pretpostavljao je da je moje sjećanje bolje od njegovog. Pretpostavio sam da je to možda zato što je filozof, živi u svijetu viših i apstraktnijih ideja; dok sam ja, romanopisac, profesionalno zarobljen u haotičnim, svakodnevnim detaljima života.
Ali bilo je u tome nešto dublje. Kako mi je objasnio, počeo je da ne vjeruje sjećanju kao pouzdanom vodiču kroz prošlost. Samo po sebi, nepotkrijepljeno i neprovjereno sjećanje, po njegovom mišljenju, nije bilo ništa bolje od puke maštarije. (Džejms Džojs je to rekao obrnuto: „Mašta je pamćenje“, što je mnogo sumnjivija tvrdnja).
Moj brat je naveo primjer. Godine 1976. otišao je na filozofsku konferenciju o stoičkoj logici koja se održavala u Šantiju, sjeverno od Pariza, a organizovao ju je Žak Brinšvig, koga nikada ranije nije upoznao. Uzeo je voz iz Bulonja i jasno se sjećao da je promašio svoju stanicu, zbog čega je morao da uzme taksi i vrati se nazad, te da je zbog toga zakasnio. On i Brinšvig su kasnije postali bliski prijatelji, a trideset godina kasnije, dok su večerali u Parizu, prisjećali su se svog prvog susreta. Brinšvig se sjećao da je čekao na peronu u Šantiju i odmah prepoznao mog brata čim je sišao s voza. Gledali su se u nevjerici (i možda su morali da primijene neku stoičku logiku na svoju dilemu).
Ta knjiga je objavljena prije 17 godina. I u međuvremenu sam se priklonio bratovom stanovištu. Sada se slažem da je sjećanje, sjećanje jedne osobe - nepotkrijepljeno i neprovjereno drugim dokazima - slab vodič kroz prošlost. Sada sam u to uvjeren mnogo više nego ranije - da neprestano iznova stvaramo svoje živote, prepričavamo ih, obično, u svoju korist. Vjerujem da je djelovanje sjećanja bliže činu mašte nego čistom i pouzdanom prisjećanju na neki događaj iz prošlosti. Mislim da ponekad pamtimo kao istinite stvari koje se nikada nisu ni dogodile; da možemo drastično uljepšati neki prvobitni događaj do neprepoznatljivosti; da možemo prisvojiti tuđe sjećanje i promijeniti ne samo krajeve priča naših života, već i njihove početke i sredine. Mislim da se sjećanje s vremenom mijenja, i da, zapravo, mijenja naš um.
To je ono u šta trenutno vjerujem. Mada, možda ću za nekoliko godina opet promijeniti mišljenje o svemu tome.
Ovo je adaptirani odlomak iz knjige „Changing My Mind“ (Mijenjajući svoje mišljenje) Džulijana Barnsa, koju Notting Hill Editions objavljuje danas, 18. marta.
Izvor: “The Guardian”
Prevela: Nina Vujačić
Bonus video:
