I nakon pola vijeka roman Branimira Šćepanovića ”Usta puna zemlje” jednako intrigira čitalačku publiku, a razloga je, kako su u razgovoru navele Anđela Peković, urednica tribine “Agora”, koju organizuje JU “Zahumlje” iz Nikšića, i književna kritičarka, književna istoričarka i bibliografkinja, dr Vesna Trijić, više nego dovoljno i tiču se kako samog romana, tako i autora.
Za ovaj roman, koji je iz štampe izašao 1974. godine, književnik i scenarista, Branimir Šćepanović, dobio je Oktobarsku nagradu grada Beograda, kao i nagradu “Dimitrije Mitrinović”, a roman je sa desetim izdanjem na srpskom jeziku prešao tiraž od 100 hiljada primjeraka. Preveden je na sve značajnije svjetske jezike i našao se u antologiji svjetske književnosti, među 700 najboljih knjiga svih vremena.
Govoreći o Šćepanoviću, dr Vesna Trijić, koja je, između ostalog autorka studije “Književnost između politike i kulture: Branimir Šćepanović i Danilo Kiš”, kazala je da je on od 1965, kada je objavio roman “Sramno leto”, do 1974, kada je izašla knjiga “Usta puna zemlje”, kao “pisac gotovo ćutao, a opet bio markantna pojava na našoj književnoj sceni”.
“S jedne strane, to jeste bilo zahvaljujući društvu u kojem se kretao, Danilo Kiš. Borislav Pekić, Mirko Kovač, Oskar Davičo, Miodrag Bulatović... i još je možda čak i važnije od toga bilo kako su se oni zajedno držali na ulici u Beogradu. Imali su neki dvosmisleni imidž - intelektualaca i umjetnika i kao nekih disidenata, boraca protiv nekog establišmenta. Vjerovatno je to bilo prouzrokovano raskorakom između njihovog socijalnog porijekla i nekih ambicija koje su bile ozbiljne i velike. A bilo je bitno i to što su pomagali jedan drugima i obezbjeđivali da budu primljeni u Udruženje književnika Srbije, povezivali se zajedno sa izdavačima, prevodiocima, imali veze sa inostranstvom, pozorištem, filmom, redigovali pisanje jedni drugima”, kazala je Trijić.
“Usta puna zemlje” su godinu nakon izlaska prevedena na francuski jezik i, prema njenim riječima, “probila su zid francuske kritike” i otvorila vrata hegemone francuske kulture i za ostale pisce sa jugoslovenskog prostora. Ali, nije samo književna kritika u zemlji i inostranstvu tako pozitivno reagovala na roman koji je, kako je istakla Peković, “dosta hermetično zatvoreno djelo, imajući u vidu da junaci nisu imenovani, da postoje dvije pripovjedačke situacije i da su junaci dovedeni u neke apsurdne situacije”. Isto je reagovala i publika - za prve tri godine roman je imao sedam različitih izdanja i bio je veoma popularan kod čitalaca.
Onda dolazi do sukoba Kiša i Šćepanovića i namjere Danila Kiša da “potpuno uništi nekadašnjeg nerazdvojnog prijatelja”. I dok je Kiš koristio svaku priliku da se na Šćepanovića “obruši” i direktno i indirektno, i profesionalno i lično, Šćepanović je o tom sukobu ćutao, nije volio da daje ni intervjue, “tako da od njega nikada, ni u razgovoru, ljudi o svemu tome nisu uspjeli ništa da izvuku”. Trijić smatra da je Kiš iskoristio Šćepanovića i Dragana Jeremića da polemiku s njima, koji su u tom trenutku bili “lake mete, jer su izgubili naklonost i podršku Društva književnika Srbije i kulturne scene”, projektuje na čitavu srpsku književnost i kulturu.
“Za autora ‘Usta puna zemlje’, to je bio moment preloma, velikog preokreta. U prve tri godine od objavljivanja ‘Usta puna zemlje’ su imala sedam različitih izdanja. Posle toga, izdavači gube interes za roman”, istakla je Trijić, dobitnica nagrade “Milan Bogdanović” za najbolju književnu kritiku, kao i nagrade “Dimitrije Bogdanović”, za najbolju knjigu iz oblasti humanističkih disciplina.
Podsjetila je da je Šćepanović nakon tog sukoba, objavio “Smrt gospodina Goluže”, 1977, i “Iskupljenje”, tri godine kasnije, i nakon toga ostavio pero, iako je imao svega 43 godine. Međutim, da je napisao samo “Usta puna zemlje” dovoljno je, kako je istakla Trijić, za “jedan život” i za književnost.
Podsjetila je da je Šćepanović bio i scenarista i da je po njegovim scenarijima snimljeno šest filmova, poput “Lelejske gore” i “Sutjeske”, ali i da su njegova djela doživjela ekranizaciju - “Smrt gospodina Goluže” i “Usta puna zemlje”, koji je bio posljednji film Puniše Đorđevića i koji se na bioskopskim repertoarima pojavio u jesen 2023. godine.
Razgovor o Šćepanoviću i “Ustima punim zemlje”, Peković je završila riječima Gorana Petrovića koji je u predgovoru meksičkog izdanja pomenutog romana zapisao:
“Da li da upozorim čitaoca? Da li da kažem - čuvajte se, pazite se, ova će vas knjiga uznemiriti! Ova će vas knjiga podsjetiti, bez obzira na sva naša tehnološka dostignuća - kako nije nemoguće da već sledećeg časa postanete progonjeni ili progonitelj, kako se ne zna šta je strašnije od ovo dvoje, kako čovjek uistinu nije daleko odmakao mada sve ubrzanije napreduje”.
Bonus video:
